Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
W. C. Handy sa svojim 1918 Memphis Orchestra - Handy je u pozadini sa brkovima, drži trubu.
Prvi opisi bluza mogu se pronaći tek u tekstovima putopisaca, koji su na putovanjima američkim jugom opisivali pjesme Afroamerikanaca, koji su uz tu ritmičku muziku sebi olakšavali rad na plantažama.
Među prvim objavljenim bluz-kompozicijama s fiksiranim tekstom i potpisom autora smatra se kompozicija "Memphis Blues" Williama Christophera Handyja kojeg su nazivali i "ocem bluza" iz 1912. Sljedeće godine ponovo je objavljena, u novoj verziji i s novim tekstom, bliža tradicijskom obliku bluza u formi od 12 taktova. Prava na tu pjesmu prodao je za 100 dolara, a iste godine sklada "St. Louis Blues", a zatim "Hesitation Blues". Nakon što je objavio "Beale Street Blues" (1916), seli se u New York, gdje se nadao da će imati bolje uvjete za rad i u kojem je otvorio vlastitu izdavačku kuću (Handy Record Company). Godine 1926. objavio je antologiju Blues: An Anthology: Complete Words and Music of 53 Great Songs, vjerovatno prvi pokušaj obimnog dokumentiranja bluza.
Bluz je preko Handyjevih kompozicija stigao i do Evrope, i to zahvaljujući američkim vojnim orkestrima, koji su pratili američke vojnike za vrijeme prvih mjeseci Prvog svjetskog rata. Tako se u Evropi počeo razvijati stilizirani bluz, a među prvima su ga prihvatili francuski kompozitori Darius Milhaud i Maurice Ravel.
Mamie Smith na omotu gramofonske ploče Complete Recorded Works
Godine 1920. izdana je ploča s Mamie Smith, koja je prvi gramofonski snimak crnog izvođača bluza. Prve pjesme su postigle relativan uspjeh, pa se snimaju i druge dvije, "Crazy Blues" i "It's Right Here For You, If You Don't Get It, 'Tain't No Fault of Mine", koje su postigle opći uspjeh i time započinje era "klasičnog bluza", karakteristična po pjevačima bluza koje prate džez muzičari, poput Kinga Olivera, Louisa Armstronga, Sidneyja Becheta, Charliea Greena.
Urbani velegradski bluz razvija se u crnačkim zajednicama nakon Drugog svjetskog rata kao manje-više samostalna bluz-umjetnost, koja u početku nije imala nikakve veze sa džezom ili zabavnom muzikom i da bi umjesto "Race Records" s vremenom postala "Rhythm and Blues" (RnB) i podloga za novi muzički žanr 1950-ih, Rock and roll (Rock 'n' Roll).
Poezija bluza
Bluzom dominira ljubavna tematika pisana u muzičkoj formi od 12 taktova i prema tekstu podijeljenom na strofe od po tri stiha, pri čemu je drugi identičan s prvim poput:
Woke up this morning with the blues down in my soul
Woke up this morning with the blues down in my soul
Saying "My baby gone and left me, got a heart as black as coal"
U bluzu se rijetko pjeva o sreći i zadovoljstvu; on je poezija čežnje, rastanaka i očekivanja, osobnih katastrofa i padova. Govori o ljubavi zrelih ljudi, čija je ljubav ili jednostavna privrženost nastala s godinama, ili probuđena strast muškarca i žene. Ženska nevjera u bluzu je vrlo često prihvaćena kao nužnost i neizbježnost, o kojoj se uz igru riječi pjeva na sasvim pomirljiv način.
Bluz-pjesme govore o ljudima koji se ne mogu zadržati na jednom mjestu, već stalno negdje odlaze, bježe od svega i svačega. Tako su zahvaljujući migracijama crnačkog stanovništva bluzom opjevana putovanja vozom, cestama, brodovima.
Čiste socijalne teme su vrlo rijetke u bluzu, ali i o njima se pjeva kao i o svim sitnim realnostima svakodnevnice.
Istaknuti primjer politički vrlo angažiranog bluza jest pjevač J. B. Lenoir, koji je pjevao o nepravdi, rasizmu i vojnicima u Vijetnamskom ratu:
I never will go back to Alabama, that is not the place for me (2x)
You know they killed my sister and my brother,
and the whole world let them peoples go down there free
ili deprimirajući Born Dead:
Every black child born in Mississippi,
You know that poor child was born dead.
Njegovu smrt, pak, opjevao je John Mayall u pjesmi "Death of J. B. Lenoir".
Uza sve nevolje koje je bluz opisivao i silne neprilike u koje su dolazili njegovi likovi na svojim besciljnim putovanjima, naravno da se razvio i tzv. zatvorski bluz. Jailhouse Blues mogao bi se čak smatrati podvrstom bluza, koju nalazimo kod mnogih izvođača.
Bluz predstavlja neizbježnost i nužnost, on nikad ne gubi vezu sa životom i uvijek govori o pojedinačnom iskustvu ili doživljaju.
Za val oduševljena prema bluzu zaslužni su The Blues Brothers, Rhytm and Blues bend koji su vodila dva komičara, John Belushi i Dan Aykroyd. Oni su bili članovi originalnog sastava TV-šouaSaturday Night Live, na kojem su kasnije i prvi put nastupili pod imenom "Blues Brothersa" 1977. Sa svojim konceptom imali su toliko uspjeha i zadovoljstva da su počeli nastupati i izvan emisije, a na kraju su snimili i istoimenifilm. Unatoč imenu, većina pjesama Blues Brothersa bili su klasici soula i R&B-ja.
