Fridrik II (24. januar 1712 – 17. august 1786) bio je pruski kralj od 1740. do 1786. Tokom svoje vladavine izvršio je reorganizaciju pruske vojske koja je imala velike uspjehe u Sedmogodišnjem ratu, reformu uprave i birokratskog aparata. Bio je veliki pokrovitelj umjetnosti i prosvjetiteljstva u Pruskoj. Postao je poznat kao Fridrik Veliki (Friedrick der Grosse) i imao je nadimak Stari Fritz (Der alte Fritz).
U mladosti, Fridrik je bio zainteresiran za muziku i filozofiju. Prkosio je svom ocu, Fridriku Vilimu I i nastojao je da pobjegne sa svojim najboljim prijateljem Hansom Hermanom von Kateom. Oni su uhvaćeni na granici i njegov otac ga je gotovo pogubio zbog dezerterstva. Nakon što ga je pomilovao, bio je prisiljen da javno gleda odrubljivanje glave svog prijatelja. Nakon dolaska na pruski tron, napao je Austriju i zauzeo Šlesku tokom Šleskih ratova. Pred kraj života, zauzeo je dijelove Poljske u prvoj podjeli Poljske. Bio je utjecajan vojni teoretičar čija je analiza proizašla iz njegovog bogatog ličnog iskustva na bojnom polju i pokrivala pitanja strategije, taktike, mobilnosti i logistike.
Mladost
Bio je sin pruskog kralja Fridrika Vilima I i britanske princeze Sofije Doroteje. Fridrik Vilim I je želio da Fridrik bude podučavan samo o praktičnim stvarima i religiji, ali Fridrik je bio zainteresovan za umjetnost i krio je od svog oca čitanje pjesničkih i filozofskih djela, dok za religiju nije mnogo mario.
U mladosti je bezuspješno pokušao pobjeći od svog autoritativnog i nasilnog oca koji je redovno tukao njega, njegovu majku i svoju ostalu djecu, nakon čega je bio prisiljen gledati odrubljivanje glave svog prijatelja iz djetinjstva, Hansa Hermanna von Kattea. Nakon ovog incidenta jedva je i sam izbjegao smrtnu kaznu, ali je zbog traume izazvane gledanjem prijateljevog smaknuća pao u tešku depresiju i halucinirao danima. Najviše podrške imao je od sestre Vilime, s kojom je ostao izuzetno blizak cijelog života.
Brak
Otac ga je prisilio da oženi Elizabetu Kristinu od Braunschweig-Wolfenbüttel-Beverna. Od nje se rastao odmah po očevoj smrti, ali njihov brak je zvanično trajao do kraja njegovog života. Nikada nisu imali seksualne odnose i Fridrik ju je nakon očeve smrti viđao samo jednom godišnje i to pri zvaničnim posjetama. Svjestan da nikada neće imati djece, Fridrik je ubrzo po dolasku na prijestolje počeo za vladavinu pripremati mlađeg brata, Avgusta Vilima, a nakon njegove smrti bratića, Fridrika Vilima. Osim što nije imao bračne odnose sa suprugom, Fridrik nikada nije imao ni ljubavnice, što, zajedno s nizom pisama i njegovim "posebnim i intimnim" (kako ga je njegova sestra opisala) odnosom s Katteom i prethodno s jednim pažom, navodi historičare na zaključak da je bio homoseksualac.
Vladavina
Po dolasku na vlast nakon očeve smrti pogazio je njegovo obećanje dato Karlu VI, caru Svetog Rimskog Carstva, usprotivivši se njegovoj nasljednici, Mariji Tereziji. Napao je Austriju tražeći vlast nad Šleskom, što je i dobio. Njegov cilj je bio spojiti razbacane i nepovezane dijelove svoje kraljevine, što je konačno postigao podjelom Poljske kada je zavladao cijelom regijom zvanom Pruska. Tada je titulu "kralj u Pruskoj" (koja je označavala kraljevanje dijelovima Pruske) zamijenio titulom "kralj Pruske".
Tokom Sedmogodišnjeg rata Fridrik se suočio s koalicijom koja je uključivala Austriju, Francusku, Švedsku, Saksoniju i Rusiju, imajući za saveznike samo Veliku Britaniju i Hanover kojima je vladao njegov daidža George. Više puta je bio blizu gubljenja Pruske, te je pisao kako bi bio sretan kad bi bratiću uspio ostaviti bilo kakve ostatke svog kraljevstva. Međutim, 1762. godine iznenada umire ruska carica Elizabeta i na njeno prijestolje sjeda njen snažno pro-pruski nastrojen sestrić, Petar III, koji odmah povlači ruske trupe iz Pruske. Fridrik, koji je bio na rubu samoubistva, nazvao je Elizabetinu neočekivanu smrt spasonosnim "čudom brandenburške dinastije".
Fridrik je bio zagovornik prosvijetljenog apsolutizma. Gotovo 50 godina je bio u kontaktu s Voltaireom, a njihov odnos je bio blizak i turbulentan. Poput svoje doživotne neprijateljice, Marije Terezije, modernizovao je birokratiju svoje države, ali je, za razliku od nje, poticao i vjersku toleranciju. Kada je veći dio nenaseljenog dijela Pruske učinio naseljivim, pozvao je ljude, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, rekavši: "Sve religije su dobre i jednake dokle god su ljudi koji ih ispovjedaju iskreni i ako Turci ili pagani dođu i požele naseliti našu zemlju, mi bi trebalo da budemo spremni da im izgradimo džamije ili hramove."[1] Sponzorisao je umjetnike i filozofe. Umro je ne ostavivši iza sebe djece, pa ga je naslijedio bratov sin, Fridrik Vilim II.
Reference
- ^ Charles Francis Horne: History of the German people from the first authentic annals to the present time, Volume 9, International Historical Society, 1916, strana 320.
