Hyoscyamus niger, općepoznat kao crna bunika ili smrdljivi noćurak, je otrovna biljka koja sew javlja u velikim količinama, u porodici Solanaceae.[1] It is native to temperate Europe and Siberia, and naturalised in the British Isles.[2] Istoj porodici pripada veći broj otrovnih vrsta koje sadrže alkaloide tropanske strukture (hiosciamin, atropin, apoatropin, beladonin i skopolamin).
Opis
Bunika raste kao korov na zapuštenim površinama, neobrađenim poljima, uz puteve i ograde, na tlu s obiljem nitrata. Naraste i do metar visine, s jednostavnom ili razgranatom stabljikom. Listovi su duboko nazubljeni. Cvjetovi su žućkasti s mrežastim ljubičastom venacijom na laticama. Plod je tobolac sa mnpštvom sjemenki. Površina cijele biljke je vunasta i ljepljiva, neugodnog mirisa.
Teorije
Sjeme crne bunike pronađeno je u groblju Vikinga u blizini Fyrkata u Danskoj, što je prvi put opisano 1977.[3][4] Ovaj i drugi arheološki nalazi pokazuju da je Vikinzima bip poznat H. niger. Analiza simptoma izazvanih intoksikacijom ove biljke sugerira da su je možda koristili za izazivanje stanja bijesa koje su koristili u ratu.[5]
Crna bunika potiče iz Evroazije, a sada se globalno distribuira [1] kao biljka koja se uzgaja uglavnom u farmaceutske svrhe. Rijetka je u sjevernoj Evropi; nje uzgoj za medicinsku upotrebu raširen je i legalan u srednjoj i istočnoj Evropi i u Indiji. Prema Crvenom popisu Svjetske unije za zaštitu, ovo je ugrožena biljka.
Koristi se u tradicionalnom biljnom lijeku za bolesti kostiju, reumatizam, zubobolju, astmu, kašalj, nervne bolesti i bolove u stomaku. U nekim kulturama može se koristiti i kao analgetik, sedativ i narkotik. Izvještava se da ljepljivi zavoji s njenim ekstraktom iza uha sprječavaju nelagodu kod bolesnika na putovanjima. Ulje koristi se za ljekovitu masažu.[6]
Crna bunika se u većini zapadnih zemalja može kupiti u apotekama samo na recept. Prodaja njenog ulja nije zakonski regulisana i dozvoljena je u trgovinama osim u apotekama u SAD-u.
Priprema, doziranje, toksičnost
Listovi i zelje bez korijena sjeckaju se i suše, a zatim koriste u medicinske svrhe ili u mješavinama tamjana i dimova, u pripremi piva i čaja te u začinjavanju vina. Za dobijanje ulja, njeno lišće se kuha u ulju. Sjemenk su sastojak u mješavini tamjana. U svim pripravcima treba pažljivo procijeniti dozu zbog visoke toksičnosti. Za neke terapijske primjene korištene su doze poput 0,5 g i 1,5-3 g. Smrtonosna doza nije poznata
Crna bunija je toksična za goveda, divlje životinje, ribe i ptice. Nisu sve životinje podložne; naprimjer, larve nekih vrsta Lepidoptera, uključujući kupusov moljac, jedu je. Svinje su imune na toksičnost njenu i izvještava se da uživaju u efektima biljke.
Unošenje crne bunike kod ljudi prati istovremeno periferna inhibicija i centralna stimulacija. Uobičajeni efekti gutanja biljke uključuju halucinacije, proširene zjenice, nemir i ispražnjenu kožu. Manje česti efekti su tahikardija, konvulzije, povraćanje, hipertenzija, hiperpireksija i ataksija.[1] Početni efekti obično traju tri do četiri sata, dok posljedice mogu trajati i do tri dana. Nuspojave konzumiranja su suhoća u ustima, zbunjenost, poremećaji kretanja i pamćenja te dalekovidost. Predoziranje rezultira delirijem, komom, respiratornom paralizom i smrću. Niske i prosječne doze imaju poticajne i afrodizijačke efekte.
^"Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 3. 2. 2021. Pristupljeno 30. 1. 2021.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
^S., Price, Neil (2002). The Viking way : religion and war in late Iron Age Scandinavia. Uppsala universitet. Uppsala: Dept. of Archaeology and Ancient History. ISBN978-9150616262. OCLC52987118.
^Pentz, Peter; Baastrup Panum, Maria; Karg, Sabine; Mannering, Ulla (2009). "Kong Haralds vølve". Nationalmuseets Arbejdsmark: 215–232. Da graven og gravpladsen blev beskrevet første gang (1977)....
^Lindequist, U. (1993). Hyoscyamus. In Haegers Handbuch der pharmazeutischen Praxis, 5th ed., 5.: Berlin: Springer. str. 460–74.CS1 održavanje: lokacija (link)
