Po završetku školovanja posvjećuje se vjersko-prosvjetnom radu u Mostaru, a posebno to čini nakon postavljenja za muderisa Karađoz-begove medrese. Godine 1920. ponuđen mu je položaj člana Ulema medžlisa u Sarajevu, a 1929, prije Drugog svjetskog rata, izabran je za gradonačelnika Mostara, tada u sastavu Kraljevine Jugoslavije.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata aktivno je učestvovao u Narodnooslobodilačkom pokretu, aktivno učestvovao u pokretu otpora i osuđivao holokaust i progon Srba i romskog naroda,[1] a pet članova njegove porodice dali su svoje živote za oslobođenje zemlje.
U svom desetogodišnjem djelovanju na ovom položaju je radio na saniranju prilika u Islamskoj vjerskoj zajednici i normalizaciji odnosa sa novom narodnom vlasti, te suzbijanju revanšizma. U novembru 1957. na lični zahtjev zbog starosti povukao se u penziju, a umro je 15. decembra 1962. u Sarajevu.
Vjersko vodstvo
Komunistička partija Jugoslavije je 1947. postigla sporazum sa Islamskom zajednicom, zahtijevajući izbor reformističkih vođa. U augustu je proglašen novi ustav Islamske zajednice, a Fejić je 26. augusta izabran za prvog velikog muftiju (reisul-ulemu) u "Drugoj Jugoslaviji". Svečana inauguracija održana je 12. septembra u Gazi Husrev-begovoj džamiji, a ne u Carevoj džamiji, kako je to bilo tradicionalno.[1]
U godini Fejićeve inauguracije, s ciljem ubrzanja emancipacije žena, Antifašistički front žena Bosne i Hercegovine pokrenuo je kampanju protiv nošen feredže i nikaba. U svom nastupnom obraćanju veliki muftija Fejić je izrazio podršku kampanji, rekavši:
Jedna vrijedna ostavština oslobodilačkog rata naših naroda je proglašavanje ravnopravnosti žena. Ali, nažalost, žene ne mogu postići puni izraz te ravnopravnosti, jer su onemogučene nošenjem vela i haljine."[2]
Islamska zajednica je 1. novembra izjavila da "vjerski zakon ne zahtijeva pokrivanje žena. Muslimanke, što se tiče vjere, mogu slobodno hodati otkrivene i brinuti se za svoje poslove."[2] Godine 1950. Fejić je objavio tekst u kojem je dalje objasnio da zaklanjanje lica nije nalagano religijom.[3]
Smrt
U novembru 1957. Fejić je tražio da bude razriješen dužnosti. Umro je 15. decembra 1962, a dva dana kasnije sahranjen je u Sarajevu.[1]
Reference
^ abcdŠeta, Ferhat (1991). Reisu-l-uleme u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji od 1882. do 1991. godine (jezik: Serbo-Croatian). Sarajevo.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
