Margareta Angulemska

Margareta Angulemska
Margareta Angulemska
Kraljica Donje Navare
Supružnik	Karlo IV, vojvoda Alensona; Henrik II, kralj Navare
Djeca	Ivana III, kraljica Navare
Otac	Karlo, grof Angulema
Majka	Ludovika Savojska
Rođenje	11. april 1492
Smrt	21. decembar 1459

Margareta Angulemska (11. april 1492 - 21. decembar 1549), poznata i kao Marquerite de Navarre, je bila kraljica Donje Navare kao supruga kralja Henrika II. Kao sponzor humanista i reformacije, ali i kao pjesnik, Margareta Angulemska je značajna predstavnica renesanske književnosti.

Biografija

Porijeklo

Margareta je bila kćerka Karla, grofa Angoulêmea, i Ludovike Savojske. Baš kao i Margareta u kasnijem životu, grofica Angoulêmea je smatrana jednom od najvećih intelektualaca svoga vijeka. S očeve strane poticala je iz dalje linije francuske kraljevske porodice Valois, koja je smrću Luja XII, koji nije imao muških potomaka, postala glavna linija. Tako je Margaretin dvije godine mlađi brat, zahvaljujući salskom zakonu, naslijedio francusku kraljevsku krunu kao Franjo I.

Prvi brak

Margaretu je kao sedamnaestogodišnjakinju 1509. godine za Karla IV, vojvodu Alençona, udao kralj Luj XII. Luj XII je svoju kćerku Klaudiju udao za Margaretinog brata Franju. Margaretin prvi brak bio je čisto politički - gotovo nepismeni dvadesetogodišnji alenkonski vojvoda nije imao ništa zajedničko s obrazovanom i talentiranom Margaretom.

Drugi brak

Godine 1525. ostala je bogata i mlada udovica, te kao takva najpoželjnija udavača u Evropi. Između ostalih, prosili su je Karlo V, car Svetog Rimskog Carstva, i Henrik VIII, kralj Engleske. Vojvotkinja Alençona se 1527. godine udala za navarskog kralja Henrika II, kralja čiji je veći dio kraljevstva 1512. godine bio osvojen od strane aragonskog kralja Ferdinanda II. Imajući na umu bolje, ali odbijene prilike da postane carica Svetog Rimskog Carstva ili engleska kraljica, Margareta se za Henrika mogla udati samo iz ljubavi, za koju se smatra da je bila jednostrana. Margareta je u stvari bila češće pominjana kao sestra francuskog kralja, nego kao supruga navarskog kralja. Kralj i kraljica Navare su živjeli uglavnom na francuskom dvoru, ali i u južnim francuskim gradovima Nerac i Pau, gdje su držali sopstveni mali dvor.

Margareta je lično 1525. godine oslobodila svoga brata, francuskoga kralja, iz zarobljeništva u kojem ga je nakon bitke kod Pavia držao car Karlo V.

Godine 1528. Margareta je rodila svoje prvo i jedino preživjelo dijete, kćerku koja je naslijedila svoga oca kao kraljica Ivana III. Margaretin jedini sin, Ivan, rođen je u Bloisu 7. jula 1530. Margareta ga je rodila sa 38 godina; bila je srednjovječna, ako ne i već stara prema standardima ranog 16. vijeka.

Stvaralaštvo

Dječakova smrt na Božić iste godine izazvala je tugu i bol koji su motivisali Margaretino najkontroverznije djelo, Miroir de l'âme pécheresse (bosanski: "Ogledalo grešne duše"). Pomenuto djelo proglašeno je herezom od strane sorbonskih teologa, a studenti sa Navarskog koledža nazvali su ga "bijesom iz pakla". Njime je Margareta na sebe navukla gnjev zdrtih rimokatolika. Njen brat, francuski kralj Franjo I, prisilio je sorbonske teologe da povuku optužbe za herezu (koje su Maragertu mogle stajati života) i da se izvine njegovoj sestri. Margareta je svoje djelo, Ogledalo grešne duše, dala svojoj dvorjanki Anne Boleyn, koja ga je odnijela u Englesku, gdje ga je kasnije na engleski jezik prevela Annina kćerka, engleska kraljica Elizabeta I, koja je svoje kraljevstvo jednom zauvijek učinila protestantskim.

Reformacija

Margareta, koja je poznavala sedam jezika, nije djelovala samo kao zaštitnica umjetnosti i umjetnika, već se i aktivno zanimala za vjerska pitanja i simpatizirala sa Martinom Lutherom. Podržavala je Crkvenu reformaciju, ali nikada se nije preobratila sa rimokatoličanstva. Djelovala je kao posrednica između rimokatolika i protestanata. Neko vrijeme je imala uticaj na svog brata koji je bio protiv reformacije, ali je shvatila da se on, više iz političkih nego religioznih razloga, okreće Katoličkoj crkvi. Margareta je bila pošteđena od strane Inkvizicije jer se više orijentisala na mističnu i dogmatičnu stranu evangelizma nego na striktne protestantske linije. Margaretina će kćerka, Ivana III, međutim, sebe i svoje kraljevstvo preobratiti na kalvinizam po uzoru na majčino učenje.

Holandski humanista, Erazmo Roterdamski, uputio je Margareti sljedeće riječi:

"Već dugo cijenim mnoge izvanredne vrline kojima Vas je Bog obdario; mudrost filozofa, čednost, umjerenost, blagodarnost, snagu duše i izvanrednu ravnodušnost prema svim taštinama ovog svijeta. Ko ne bi zavidio ovakvim kvalitetima sestre velikog kralja, tako rijetkima čak i među svećenicima i crkvenjacima."

Margareta Angulemska umrla je 21. decembra 1549. godine.

Naslijeđe

Danas je ime Marguerite de Navarre postalo slavno u polju književnosti. Kao Marguerite de Navarre objavila je djelo meditacionih strofa, Dialogue en forme de vision nocturne, i tri religiozne pjesme, od kojih najduža nosi naziv Le Miroir de l'âme pécheresse. Ovo pjesnicko djelo oslikava veliki interes koji, kroz reformacijske i protivreformacijske zapise, polarizirani plemići i učenjaci pokazuju teološkim problemima, posebno pitanjima odnosa pojednih vjernika prema "njihovom" Bogu.

Do literarnog uspjeha Margareta dolazi djelom L´Heptemeron, skupom novela sa okvirnom radnjom u tradiciji radova Boccaccia.

Ovo djelo, djelimično nastalo diktiranjem za vrijeme putovanja, je napočetku trebalo sadržavati stotinu novela koje su, po njenom zamišljanju, trebale u deset dana od deset ljudi, pet žena i pet muškaraca, biti ispričane. Poslije smrti Margarete kod 72. novele, ovo djelo ostaje nezavršeno. Glavna tema, kao i svih ovakvih djela, je privlačnost spolova, njihov uticaj i zamrske koje su svakodnevnica. Novost je Margueritina tvrdnja vjernosti istini onoga koji prepričava kao i njena ideja da tih deset ljudi poslije svake novele postavi u diskusiju.

Ovo djelo je 1559. godine posmrtno objavljeno od njene kćerke, navarske vladarice Ivane III, u originalnom tekstu i pod naslovom L'Heptaméron ("Sedmodnevni rad"), nakon što je već 1558. objavljen jedan ukradeni primjerak pod naslovom Histoires des amants fortunés ("Priče bogatih ljubavnika"), koji je pod uticajem protivreformacijskog koncilija teološki i moralno očišćen, odnosno raskomadan.

Još za vrijeme njenog života je objavljena grupa pjesama pod naslovom Marguerites de la marguerite des princesses ("Margarite od princeze Margarite", 1547, - igra riječi: margarita je drugo ime za cvijeće po imenu bijela rada). Osim toga su očuvani neobjavljeni pozorišni prolozi, kao i veliki broj pisama. Jedna grupa također dotada neobjavljenih pjesama, je 1896. godine objavljena pod nazivom Les dernières poésies ("Zadnje pjesme").

Djela

L'Heptaméron (1559)
Les dernières poésies. Pariz 1896
Marguerites de la marguerite des princesses. Johnson, New York 1970, ISBN 0-85409-204-8 (Kopija objave iz Liona 1547)

Literatura

Barbara Stephenson: The Power and patronage of Maguerite de Navarre, Aldershot 2004
Jean-Luc Déjean: Marguerite de Navarre. Le Grand Livre du Mois, Paris 1997, ISBN 2-7028-0832-8
Lucien Febvre: Margarete von Navarra. Eine Königin der Renaissance zwischen Macht, Liebe und Religion. Campus-Verlag, Frankfurt/M. 1998, ISBN 3-593-35926-X
Samuel Putnam: Marguerite of Navarre. Grosset & Dunlap, New York 1936