Marija I (8. decembar1542 - 8. februar1587), poznata još kao Marija Stuart, bila je vladajuća kraljicaŠkota[1] od 14. decembra1542. pa do 24. jula1567. godine. Pored toga što je bila kraljica Škota, kratko vrijeme je bila i kraljica Francuske kao supruga kralja Franje II.U Francuskoj je ime njene dinastije, originalno Stewart, galicizirano u Stuart. Marija I i njeni potomci su nastavili ovako pisati ime svoje kraljevske kuće. Jedna je od najpoznatijih škotskih monarha, vjerovatno zbog svog tragičnog života, a ujedno i posljednji škotski monarh koji je vladao samo Škotskom.Vladanje Marije Stuart u Škotskoj proteže se kroz kraljevanje četvero vladara iz kuće Tudor u Engleskoj: Henrika VIII, Edwarda VI, Marije, zvane "krvava" i Elizabete (za čije je vladavine Marija ubijena u Engleskoj 1587).Marija Stuart je bila u srodstvu s engleskom vladarskom kućom preko svoje bake, a koja je bila sestra Henrika VIII. Zbog toga je bila zakonski nasljednik engleske krune u slučaju Elizabetine smrti bez izravnih potomaka i kao takva vrlo opasna vladajućoj protestantskoj stranci u Engleskoj, koja nakon progona za vladanja "krvave" Marije Tudor nije željela ponovni dolazak monarha katolika na englesko prijestolje.
Rano djetinjstvo
Marija Stuart je rođena u palači Linlithgow (Linlintgou) 7. ili 8. decembra1542. godine. Roditelji su joj bili kralj Jakov V i njegova kraljica, Marija od Guisea, koja je vodila porijeklo od moćne francuske vojvodske porodice. Umirući kralj je bio duboko razočaran kad su mu donijeli vijest o rođenju ženskog djeteta, a ne muškog nasljednika. Vjerovao je da je to propast Stewarta i kraj njihove vladavine nad Škotskom, te navodno rekao: "Došla je sa djevojčetom, otići će sa djevojčetom!".[2]
Šestodnevna beba postala je vladaricom Škotske nakon očeve smrti u tridesetoj godini života. Odlučeno je da će Marijina majka vladati kao regent u njeno ime. U julu 1543. godine dogovoreno je da će se Marija, kad odraste, udati za princa Edvarda, dugo očekivanog sina engleskog kralja Henrika VIII i njegove treće supruge, Jane Seymour. Marijina majka se snažno protivila ovom braku. Dva mjeseca se sakrivala u zamku Stirling, gdje su se vršile pripreme za Marijinu krunindbu.
Devetomjesečna Marija je krunisana kao kraljica Škota u zamku Stirling, 9. septembra1543. godine.
Dogovor da se Marija uda za Edvarda razvrgnut je nedugo nakon njene krunidbe. Škoti nisu podržavali zaruke, posebno zbog sumnjivih Henrikovih zahtjeva za skrbništvo nad Marijom. Henrik je također tražio od Škota da prekinu tradicionalnu alijansu sa Francuskom, s kojom Engleska nikada nije bila u dobrim odnosima. Bojeći se pobune naroda, Parlament je prekinuo zaruke krajem 1543. godine. Henrik VIII je zatim godinama silom pokušavao oteti Mariju, započinjući sukobe sa Škotskom u kojima je izgubljeno mnogo života i novca. Marija od Guisea je sakrivala kćer u tajnim odajama zamka Stirling dok je engleska vojska pokušavala zauzeti Edinburgh. Sukobi su trajali do juna 1551. godine, kada Škotskoj u pomoć stiže Francuska.
Odrastanje u Francuskoj
Kako bi se odužili Francuskoj za ovu pomoć, Škoti su se složili da se Marija zaruči za dofena Franju, sina francuskog kralja Henrika II. Sada zaručena, Marija je 1548. godine, kao petogodišnja djevojčica, poslana na francuski dvor zajedno sa vlastitom grupom dvorjana, gdje je trebala provesti trinaest godina pod skrbništvom kralja. Henrik II joj je omogućio tretman bolji nego svojim kćerima, te zahtjevao da je se tretira kao suverena, a uživala je i veliku popularnost među članovima uticajne majčine porodice.
Marija I je s mužem koristila titulu: Franjo i Marija, milošću Božijom, kralj i kraljica Francuske, Škotske, Engleske i Irske
Prema opisima dvorjana, Marija je bila živahna i pametna, a imala je i obećavajuće djetinjstvo. Bila je omiljena na francuskom dvoru, gdje je dobila najbolje obrazovanje pa je na kraju školovanja savršeno govorila francuski, latinski, grčki, španski i italijanski pored svog maternjeg jezika. Naučila je svirati dva instrumenta, a učena je i jahanju, vezu, sokolarstvu, te poeziji i prozi.
Za godinu dana mlađeg dofena se udala 24. aprila1558. godine, u katedrali Notre Dame de Paris. Henrik II je umro 10. jula1559. godine, pa je Marija sa sedamnest godina postala francuska kraljica kao supruga novog kralja, Franje II.
Pravo na engleski tron
Godine 1558. umrla je Marija I, kraljica Engleske. Henrik II je ohrabrivao svoju snahu da preuzme engleski kraljevski grb i proglasi se kraljicom, pošto je i on, kao i većina katoličkog svijeta, Elizabetu smatrao nezakonitom kraljicom na osnovu njene ilegitimnosti. Njihove nade su pale u vodu, budući da je većinsko protestantsko stanovništvo Elizabetu priznalo za zakonitog monarha. Elizabeta, međutim, nije imala djece, pa je Marija postala njena presumirana nasljednica po primogenituri, kao najstarija unuka u muškoj liniji Elizabetine tetke Margarete:
Iako katolicima nije zabranjeno pravo na tron sve do 1701. godine, Henrik VIII je u svojoj oporuci izričito zabranio Stuartima naslijeđivanje engleske krune. Prema njegovoj oporuci, sa kojom se tada složio i parlament, tron bi, ukoliko nijedno od njegove djece ne ostavi potomka, trebala naslijediti djeca njegove mlađe sestre Marije. Francuzi su bili preokupirani unutrašnjim problemima sa domaćim protestantima da bi pomogli Mariji u invaziji na Englesku.
Marija titulu francuske kraljice nije držala dugo; Franjo II je umro 5. decembra1560. godine, ostavljajući tron svome bratu, Karlu IX, a Marijina svekrva, Katarina de' Medici, je postala Karlov regent. Dana 6. jula, nakon smrti Marijine majke, Francuska je Sporazumom iz Edinburgha priznala Elizabetu I za zakonitu vladaricu Engleske. Sedamnaestogodišnja Marija, još uvijek u Francuskoj, je to i dalje odbijala.
Život u Škotskoj
Iako je Marija de jure vladala Škotskom još od šestog dana nakon svog rođenja, počinje de facto upravljati državom tek nakon smrti svoje majke, koja je bila njen regent.
Pitanje religije
Elizabeta I, Marijina rodica i suparnica
Marija se vratila u Škotsku nedugo nakon muževe smrti. Stigla je u Leith 19. augusta1561. godine, ali, uprkos svojim brojnim talentima i obrazovanju stečenom u prijestolnici evropske kulture, nije bila spremna uhvatiti se u koštac sa tadašnjom političkom situacijom u Škotskoj, koja je bila rascijepljena između protestanata i katolika. Marija je bila religiozna katolkinja, te je ubrzo zadobila nepovjerenje većinskog protestantskog plemstva. Vanbračni sin Marijinog oca, James Stewart (Džejms Stuart), bio je na čelu pobunjene protestanatske frakcije. Iz istog razloga joj nije vjerovala ni Elizabeta I, prva rodica njenog oca i vladarica susjedne protestantske zemlje, čiji je tron Marija prethodno pokušala prisvojiti.
Na razočaranje katolika, Marija je tolerirala protestante i zadržala svog polubrata na mjestu glavnog savjetnika. Ovim je ustupkom pobunjem lordovima otkrila slabost svoje vojske. Ubrzo je poželjela popraviti i svoj odnos Elizabetom, pa ju je pozvala u Škotsku. Elizabeta je odbila, a loš odnos između dvije kraljice je nastavljen. Marija je zatim poslala Williama Maitlanda kao svog ambasadora na engleski dvor, gdje je on trebao iznijeti njene zahtjeve da se Marija proglasi Elizabetinom nasljednicom. Elizabeta je odbila pregovarati o ovome pitanju, rekavši da se Marija neće ni primaknuti engleskoj kruni za vrijeme njenog života. Sa druge strane, Marijina pisma upućena njenom dajdži u Franji u Francuskoj daju naslutiti da potpuno drugačiji odgovor Eliazbete, koja je znala da će po pitanju izbora njenog nasljednika veliku ulogu imati parlament.
Decembra 1561. ponovno je organiziran sastanak dviju kraljica, ali ovaj put u Engleskoj. trebao se održati u Yorku, u augustu ili septembru 1562. godine, ali Elizabeta ga je otkazala u julu, navodno zbog građanskog rata u Francuskoj. Još jednom je pokušala neutralizirati Mariju, predloživši joj da se uda za Roberta Dudleya (Robert Dadli), svog nekadašnjeg prosca, kojem je vjerovala i znala ga može kontrolirati. Robert Dudley je uz to bio i protestant, pa bi Elizabeta ovim brakom riješila oba problema. Poslala je ambasadora u Škotsku da Mariju obavijesti o njenom prijedlogu. Poručila je Mariji da će je proglasiti svojom nasljednicom ako se ova uda za muškarca kojeg joj ona odabere. Ovaj prijedlog je odbila Marija.
Kasniji brakovi
Henrik Stuart, Lord Darnley
Marija je bila svjesna svoje dužnosti kao monarha, da se vjenča i rodi sebi nasljednika. Nakon što je odbila nekoliko prosaca koje su joj predlagali škotski parlament i Elizabeta, dana 29. jula1565. godine, u palači Holyrood, vjenčala se svojim prvim rođakom, Henrikom Stuartom, bolje poznatim kao lord Darnley (Darnli). Ovo vjenčanje je razbjesnilo Elizabetu, koja je mislila da su Marija i Henrik prvo trebali nju pitati za blagoslov, pošto je Darnley bio njen podanik. Elizabeta je ovaj brak smatrala i prijetnjom, jer su i Marija I i lord Darnley polagali pravo na njenu krunu i jačali pravo jedno drugom, budući da su oboje bili potomci Elizabetine najstarije tetke.
Ovaj brak sa vođom katolika bio je razlog zbog kojeg se Marijin polubrat udružo sa ostalim protestantima u pobunu protiv Marije. Marija je 26. augusta1565. poslala trupe da se suoče sa pobunjenicima, a kasnije se vraća u Edinburgh kako bi pozvala pojačanje. James Stewart i ostali pobunjenici su poraženi i protjerani iz Škotske.
James Hepburn
Marija je zanijela kratko nakon vjenčanja. Darnley, tri godine mlađi od Marije i veoma nezreo devetnaestogodišnjak koji je imao problema sa alkoholom, postao je nezadovoljan svojom pozicijom.[3] Marija mu je dala titulu kralja u trenutku sklapanja braka, ali ne i ovlasti nad kraljevinom koje je Darnley želio. Bio je ljubomoran na Davida Riccioa (Dejvid Riči), pa je pod sumnjom da ga Marija vara, u martu 1566. godine započeo tajnu zavjeru sa plemićima koji su željeli svrgnuti Mariju. Grupa tih plemića, u pratnji Darnleya, ubila je Riccioa pred Marijinim očima 9. marta dok su bili na konferenciji u Holyroodu. Darnley je izdao plemiće s kojima se urotio i porekao njegovu vezu sa ubistvom Riccioa, ali jedino što je postigao bio je prezir plemstva, jer je njegov brak već bio u krizi.
Marija je rodila sina i sebi nasljednika Jakova19. juna1556. godine. Razvod između kraljice i kralja je bio predložen, ali je taj prijedlog odbila Marija pošto je bio u suprotnosti sa njenom vjerom, ali je i znala da bi razvodom njen položaj vladarice bio ugrožen i nasljedno pravo njenog sina ugrožena.
Jakovljevim rođenjem uloga Henrika Stuarta je bila ispunjena, te je ubrzo skovana urota protiv Darnleya, koji je već bolovao od sifilisa.[3] Henrik se liječio u kući u Edinburghu, gdje ga je Marija često posjećivala i odavala mogućnost da će uslijediti pomirenje kraljevskog para. Dana 10. februara1567. godine, nakon Marijine posjete, u kući u kojoj se Henrik liječio dogodila se snažna eksplozija. Darnleyevo tijelo je pronađeno van kuće, te se rodila sumnja da je izbjegao eksploziju i bio zadavljen po izlasku iz kuće.[4] Ovaj incident, koji bi inače predstavljao Mariji spas, samo je jako naštetio njenoj reputaciji.
James Hepburn, za kojeg se generalno vjeruje da je odgovoran za Darnleyevu smrt, oslobođen je krivnje nakon kratkog suđenja. Marija je pokušavala zadobiti podršku plemstva, kojeg je Hepburn već uvjerio da potpišu sporazum prema kojem je ona dužna vjenčati se sa njim. Ceremonija vjenčanja je bila protestantska, kako je i sam Hepburn bio protestant, a održana je 15. maja u palači Holyrood.
Zatvoreništvo u Engleskoj
Marija u zatvoru
Škotsko plemstvo se opet pobunilo i diglo oružanu pobunu protiv Marije i Hepburna. Marijina vojska se suočila sa pobunjenicima 15. juna, ali sukoba nije bilo jer je Marija odlučila predati se pobunjenicima pod uslovom da puste Hepburna.[4] Lordovi su je odveli u tvrđavu na ostrvu jezera Leven. Dana 24. jula1567. godine, Marija je bila prisiljena abdicirati u korist svog jednogodišnjeg sina, a regentska vlast nad Škotskom povjerena je Marijinom polubratu Jamesu.
Dana 2. maja1568. godine, nakon deset mjeseci provedenih na ostrvu, uspjela je pobjeći iz tvrđave i okupiti malu vojsku, ali je poražena u bitki kod Langsida 13. maja. Nakon ovog finalnog poraza odlučila je pobjeći u Englesku i tražiti sklonište kod svoje rodice Elizabete, ali ju je ova zatvorila 19. maja, odmah po ulasku na njenu teritoriju.
Za vrijeme svog zatvoreništva u Engleskoj Marija je premještana po raznim zamkovima, te je jedno vrijeme odsjedala samo sedamdeset kilometara daleko od Elizabete, ali to je najviše što joj se ikada približila; Marija i Elizabeta se nisu nikada srele.[5]
Nakon neslagnja oko pitanja treba li Mariji suditi za ubistvo Henrika Stuarta, odlučeno he da će biti provedeno samo ispitivanje. Ono je održavano od oktobra 1568. do januara 1569. godine. Na ispitivanje jesu uticale političke pogodnosti, ali Elizabeta nije željela osuditi Mariju zbog ubistva. Marija nije priznala nijedan sud koji joj je sudio, smatrajući neprimjerenim suđenje njoj kao pomazanoj kraljici. Ispitivanje se baziralo na Marijine lične dokumente pronađene u Edinburghu, između ostalog uključujući grupu od osam pisama od Marije upućenih Hepburnu. Originalna pisma napisana na francuskom, iz kojih je zaključeno da je Marija unaprijed znala za planiranje ubistva Henrika Stuarta, su izgubljena za vrijeme vladavine Marijinog sina, a autentičnost današnjih kopija je upitna.
U Škotskoj je, u međuvremenu, ubijen Marijin polubrat, koji se za vrijeme njenog ispitivanja borio da je zadrži u zatvoreništvu u Engleskoj i onemogući njenim pristalicama da dopru do nje. U kratkom vremenskom roku na mjestu regenta Marijinog sina izmijenilo se nekoliko njenih rođaka, od kojih je svaki ubrzo ubijen.
Godine 1570. Karlo IX Francuski je pregovarao sa Elizabetom, koju je pokušao uvjeriti da pomogne Mariji da vrati škotsku krunu. Kao preduslov Elizabeta je tražila da Marija ratificira Sporazum iz Edinburgha, kojim bi Eliazbetu priznala za zakonitu englesku kraljicu i odrekla se svojih zahtjeva za tron. Marija je to opet odbila, ali su pregovori nastavljeni. Zavjera Ridofli, čiji je cilj bio ujedinjenje Marije i Thomasa Howarda u bračnu uniju, natjerala je Elizabetu da prekine pregovore sa Karlom IX, a parlament je 1572. godine izglasao zakon kojim se Mariji oduzima pravo na tron. Elizabeta je otišla do te mjere da je 1584. godine zatražila da se potpiše dokument koji bi spriječio svakoga da profitira od njenog ubistva. Iako taj dokument nije nikada ozakonjen, potpisale su ga stotine ljudi, uključujući i samu Mariju.
Marija je vremenom postajala teret koji Elizabeta nije mogla niti htjela podnositi. Tokom godina umiješala se u nekoliko zavjera sa ciljem ubistva Elizabete, dizanje katoličkog ustanka i preuzimanja engleske krune uz pomoć Francuske i Španije. U međuvremenu je u Danskoj protjereni James Hepburn izgubio razum i umro 1578. godine.
Suđenje i pogubljenje
Porota od četrdeset plemića sudila je Mariji zbog njenog učestvovanja u Babingtonskoj zavjeri, čiji je cilj bio ubistvo Elizabete i proglašavanje Marije kraljicom Engleske. Marija je u svoju odbranu iznosila činjenice da joj nikada nije bila pružena prilika da se brani, niti da pogleda inkriminirajuće dokaze protiv nje, a također je podsjetila da ona nije engleski državljanin i da zbog toga ne može biti osuđena. Bez obzira na sve, za ovaj zločin predviđena kazna je bila smrtna, a Marija nije bila izuzetak; osuđena je 8. marta1587. godine na pogubljivanje dekapitacijom.
Zadnje sate svog života provela je u molitvi i pisanju oproštajnog pisma i oporuke, u kojoj je zatražila da bude sahranjena u Francuskoj, a njene sluge da bude pošteđene. Na mjesto egzekucije došla je u crnoj haljini, ali ju je na iznenađenje prisutnih skinula i ostala u crvenoj, boji kojom se tradicionalno označava mučeništvo u katoličkoj liturgiji.[6] Prije nego ju je pogubio, krvnik je, kako je to bio običaj, kleknuo pred Mariju i zamolio je za oprost. Legenda kaže da mu je kraljica oprostila, rekavši da će joj on riješiti sve probleme.[6] Pogubljenje je izvršeno nestručno, sjekirom kojom su se prethodno klale životinje. Marija je preživjela prvi udarac sjekire, čak je pokušala i da kaže nešto, ali ju je drugi udarac dokrajčio.[7] Danas se smatra da su pojedinci namjerno pogubljivani tupim sjekirama, kako bi se produžila njihova patnja.[7]
Statua Marije Stuart u Parizu
Kao odgovor na Marijinu smrt, španska armada je krenula na Englesku sa ciljem zbacivanja Elizabete, ali se vratila poražena nikada se i ne sukobivši sa engleskom flotom.
Marijino tijelo je balzamirano i ostavljeno na mjestu na kojem je pogubljena godinu dana. Prvobitno je bila sahranjena u katedrali Peterborough, ali je ekshumirana 1612. godine kada je na engleski tron sjeo njen sin, Jakov I Engleski i VI Škotski, i naredio da se sahrani u opatiji Westminster. Tu ona počiva i danas, zajedno sa četrdeset svojih potomaka. Elizabeta I je sahranjena u istom groblju, ali na suprotnoj strani od one na kojoj je Marija I.
Naslijeđe
Marija Stuart nije nikada bila kanonizirana kao svetica u Katoličkoj crkvi, ali je naširoko bila i ostala priznata kao mučenica. Širom Francuske, Škotske i Engleske prodavane su stvari za koje se tvrdilo da su pripadale nesretnoj škotskoj kraljici, uključujući tanjire, odjevne predmete, poeme koje je pisala i molitvenike.
Život i smrt Marije Stuart ovjekovječeni su velikim brojem dramskih, filmskih i muzičkih dijela. Najslavnije od tih dijela je drama Maria Stuart, koju je krajem 18. vijeka stvorio njemački autor, Friedrich Schiller. Međutim, pri snimanju biografskih filmova o Mariji Stuart historijske činjenice su često bile zanemarivane; jedan od najboljih primjera su scene u kojima Marija susreće Elizabetu, uprkos dobro poznatoj činjenici da se to u stvarnosti nije nikada desilo. Marija I je najsvježije prikazana u filmu Elizabeth: The Golden Age iz 2007. godine, u kojem ulogu škotske kraljice tumači Samantha Morton.
