Memmo di Filippuccio

Memmo di Filippuccio bio je italijanski slikar i iluminator koji je radio u svojoj rodnoj Sieni, Pisi i San Gimignanu između 1290 - 1326 tokom trecento perioda italijanskog predrenesansnog slikarstva. Slikao je u gotičkom i italijansko-bizantijskom stilu, a bio je jedan od značajnih slikarskih majstora koji je dao doprinos razvoju sijenske škole, dok je istovremeno bio sljedbenik Duccia i Simonea Martinija. Kao otac i učitelj poznatijeg umjetnika Lippo Memmija, on ima određenu važnost, jer Lippo svoj slikarski stil u određenoj mjeri duguje utjecaju Memma di Filipuccija.^[1][2]

Memo je rođen u Sijeni, u porodici draguljara Filippuccija (aktivnog od 1273 - 1293), ali tačni podaci o datumu njegovog rođenja nisu sačuvani. U historiji umjetnosti poznat je kao glava umjetničke porodice: njegovi sinovi Tederico i Lippo Memmi nastavili su porodični posao i postali umjetnici. Njegov brat Mino (Minuccio) također je bio slikar, a njegova kćerka Giovanna bila je udata za poznatog sijenskog majstora Simonea Martinija, koji se, kako vjeruju historičari umjetnosti, vjerovatno obučavao u Memmoovoj radionici i tako ušao u porodicu Memma di Filippuccia. Najraniji spomen imena ovog umjetnika u arhivi datira iz 1288. u knjizi prihoda riznice grada Siene ("Biccherne") za drugu polovicu godine nalazi se upis da su Memmo i njegov brat Mino platili zajedničku kaznu. Godine 1294. njegovo ime ponovo se spominje u istim zapisima. Formiranje umjetnika i njegovo rano stvaralačko razdoblje nemaju pokrivenost u pisanim dokumentima. Vjeruje se da je slikarsku obuku započeo u Ducciovom ateljeu, a živeći u Sieni, bilo je gotovo nemoguće izbjeći utjecaj ovog vodećeg sijenskog majstora.

Drugi izvor za formiranje umjetničkog stila Memma di Filippuccia smatra se stvaralaštvo Giotta di Bondonea. Italijanski istraživač Roberto Longhi smatra da je oko 1290. Memmo di Filippuccio zajedno sa drugim studentima iz Giottovog ateljea učestvovao u slikanju ciklusa freski o životu svetog Franje Asiškog u Gornjem hramu Bazilike svetog Franje Asiškog u Assisiju (pogledati galeriju). Longi također vjeruje da je mnoge polufigure svetaca i proroka iz biblijskih scena na freskama izveo Memmo. Hipoteza da je njegovo slikarsko formiranje povezano sa Giottovim ateljeom je općeprihvaćena u naučnoj zajednici, jer se utjecaj velikog Firentinca osjeća u cijelom Memmovom umjetničkom stvaralaštvu.^[2]

• 
  Iluminirana knjiga s notnim zapisima, približno 1290.
• 
  Iluminirana knjiga s notnim zapisima, približno 1290.
• 
  Iluminirana knjiga s notnim zapisima, približno 1290. (detalj)
• 
  "Ognjeno suđenje pred sultanom", Bazilika svetog Franje Asiškog, 1296 - 1298,

Nakon Assisija, Memmo di Filippuccio radio je u Pisi. Vjerovatno je u to vrijeme izveo poliptih za Crkvu svetog Franje, od kojeg su sačuvani središnji panel sa slikom "Madone i Djeteta" (Pisa, Muzej San Matteo) i bočni panel sa Ivanom evangelistom" (Altenburg, Lindenau muzej). Ranije su ovi radovi pripisivani anonimnom majstoru San Torpeu. Pisanskom periodu di Filippuccia, istraživač Giovanni Previtali pripisuje i oltarne slike (dosala) "Madona s Djetetom, svetim Antunom opaticom, Klarom, Ivanom evangelistom, Cecilijom, Dorotejom i Franjom Asiškim". Ovo djelo prvobitno je bilo naslikano za Baziliku Santa Giusta u gradu Oristanu, a danas se čuva u nadbiskupiji Oristano. U Pisi je sačuvana i knjiga horala sa minijaturama, koje se pripisuju ruci Memma di Filippuccija. Njena iluminacija prvobitno je bila urađena za samostan Svetog Franje u Pisi, a danas se čuva u Muzeju San Matteo i u samostanu San Nicola, također u Pisi.^[2]

• 
  "Madona s Djetetom, svecima i anđelima", nadbiskupija Oristano, 1300 - 1302
• 
  Sveti Ivan evangelista, Lindenau muzej u Altenburgu
• 
  "Madona s Djetetom", Museo San Marco, Pisa
• 
  Minijatura iz knjige horala, Museo Nazionale di San Matteo, Pisa, približno 1300.
• 
  Minijatura iz knjige horala, Museo Nazionale di San Matteo, Pisa, približno 1300.
• 
  Minijatura iz knjige horala, Museo Nazionale di San Matteo, Pisa, približno 1300.
• 
  Minijatura iz knjige horala, Museo Nazionale di San Matteo, Pisa, približno 1300.

Godine 1303. Memmo di Filippuccio bio je prvi put zabilježen u toskanskom gradu San Gimignano, gdje je na osnovu pronađenih dokumenata iz 1303. i 1305. utvrđeno da je primao novac za iluminaciju knjiga za lokalnog podestu (gradskog čelnika). Poznato je da su počasti od gradskih vlasti San Gimignana mogli dobiti samo zreli majstori koji su ranije pokazali svoje umjetničke sposobnosti i imali visok ugled. Godine 1307., prema arhivskim dokumentima on je nastavio da radi u San Gimignanu, gdje je naslikao dva bojna transparenta koja su korištena u ratu protiv suparničkog grada Volterre. U augustu iste godine, gradsko rukovodstvo (Vijeće dvadeset i četvorice) kupilo je kuću njemu i njegovoj porodici da je koriste za njihove potrebe, a dijelom je korištena kao slikarski atelje. Takva vladina mjera ukazuje da je u to vrijeme Memmo di Filippuccio već imao čin službenog gradskog slikara, položaj koji je uveden u San Gimignanu 1271. To je bio period slikarevog najvećeg uspjeha, a njegov atelje dobijao je najprestižnije gradske narudžbe. Istovremeno, njegova porodična firma proizvodila je mnogo različitih predmeta za svakodnevne potrebe.^[2]

Njegovo ime ponovo se pojavljuje u lokalnim dokumentima iz 1310., a 1317. on kao šef ateljea garantuje za svog sina Lippo Memmija, od koga je podestà Nello di Mino Tolomei naručio da u glavnoj dvorani gradskog vijeća (poznatoj i kao Danteova dvorana) naslika seriju freski, među kojima je i "Maestá". Historičari umjetnosti smatraju da je prilikom slikanja ovog djela Memmo pomogao svom sinu. Od svih djela koje je naslikao upravo ove freske (pogledati galeriju) izazvale su najveće interesovanje istraživača. Nalaze se u nekadašnjoj prostoriji podeste (gradonačelnika) u tornju Torre Grossa. Ova prostorija je bila lična odaja podeste, a vjeruje se da su teme slika u početku bile poučne prirode, budući da gradonačelnik grada nije bio samo glavni administrator, nego i povjerenik za gradski moral. Ranije su slike pokrivale sva četiri zida prostorije i plafon. Vjeruje se da ih je Memmo naslikao na mjestu starih freski koje je izradio prethodni glavni umjetnik grada San Gimignana, Azzo di Masetto. Danas su ostaci fresaka sačuvani samo na dva zida. Na sjevernom zidu, u gornjem dijelu, prikazane su tri međusobno povezane scene: mladić kreće negdje iz svog doma, dok mu očito imućni roditelji (sudeći po odjeći) daju putnu torbu (vjerovatno s novcem) za put. U sljedećoj priči mladić upoznaje dvije djevojke, a s jednom od njih se nalazi u šatoru u ljubavnom zagrljaju, dok istovremeno djevojka pruža ruku prema njegovoj torbici. U posljednjem zapletu već je otjeran štapovima bez torbe. Istraživači sugeriraju da je ova varijanta biblijska opomena za "bludnog sina".

Na zapadnom zidu u gornjem dijelu nalaze se najintrigantnije scene od svih slika u prostoriji. Na lijevoj strani je susret dvije dobro obučene djevojke, sa modernim frizurama, ali bez velova na glavama, i dva mladića, naizgled bogatih (imaju crvene šešire, što ukazuje na visok društveni status). U sljedećoj sceni, sobarica poziva jednog od mladića u kuću, gde on završava u kadi sa jednom od devojaka. U trećoj sceni mladić nakon kupanja (o čemu svjedoči i peškir na ramenu) ulazi u spavaću sobu, gdje na krevetu već sjedi mlada dama koja je očito zaspala. Istraživači tumače priču prikazanu kao trenutak kada se mlàda uvodi u kuću svog mladoženje. Za razliku od scena lažne ljubavi prikazane na sjevernom zidu, ovdje je primjer ispravnih i poželjnih ljubavnih odnosa između dvoje mladih ljudi povezanih brakom. Na južnom i istočnom zidu prostorije ostali su samo manji fragmenti Memmoovih fresaka, dok su na plafonu slike nekoliko grbova plemićkih porodica.^[2]

• 
  "Madona s Djetetom i dva sveca", Collegiata, San Gimignano, 1305.
• 
  "Ljubavna inicijacija", Palazzo Comunale u San Gimignanu, početak 13. stoljeća
• 
  Ciklus freski na temu ljubavnih scena, Palazzo Comunale u San Gimignanu, početak 13. stoljeća
• 
  Ciklus freski na temu ljubavnih scena, Palazzo Comunale u San Gimignanu, početak 13. stoljeća
• 
  "Madona s Djetetom i donatorom, časnom sestrom Klarom i svecima, Pinacoteka u San Gimignanu, 1310 - 1317

Italijanski historičar umjetnosti Enzo Carli u svojoj knjizi "Sijensko slikarstvo" iz 1957. napisao je da je tokom posljednje stvaralačke faze Memmo pored Sijene i San Gimignana radio i u Poggibonsiju, gdje su sačuvani ostaci njegovih freski s likovima 17 svetaca otkriveni u sakristiji Bazilike San Lucchese, kao i u Certaldu, gdje je u Crkvi svetog Jakova i Filipa naslikao fresku "Madona s Djetetom na prijestolju sa svetim Jakovom i svetim Petrom". Također, ilustrovao je nekoliko vjerskih knjiga koje se nalaze u raznim umjetničkim zbirkama.

Na osnovu sačuvanog dokumenta iz 1321. u kojem je zapisano da je Memmo primio novac za obavljeni posao istraživači su utvrdili da je ponovo bio u Sieni. Posljednji zapis iz 1324. s njegovim imenom također dolazi iz Siene, a u njemu se navodi da je prodao kuću svom zetu Simoneu Martiniju. Nakon 1324. ime Memma di Filippuccija ne pojavljuje se u dokumentima, na osnovu čega naučnici vjeruju da je umro ubrzo nakon tog datuma.^[3]