Pašić se školovao u Švicarskoj, gdje je došao pod utjecaj ideja Svetozara Markovića. Bio je veliki protivnik kralja Milana Obrenovića. Nakon neuspješne Timočke bune emigrigrao je u Bugarsku, a u Srbiju se vratio tek nakon što je pomilovan nakon abdikacije kralja Milana. Bio je premijer Srbije od 1891-92. diplomata i predstavnik Srbije u Rusiji. Iz politike se povukao nakon Ivanjdanskog atentata na bivšeg kralja Milana, a politici se vratio nakon dolaska na prijestolje kralja Petra Karađorđevića. Do Prvog svjetskog rata bio je premijer Srbije u četiri navrata. Tokom njegovih mandata Srbija izašla kao pobjednik u Carinskom ratu s Austrougarskom, Balkanskim ratovima i u Prvom svjetskom ratu. U svojoj politici oslanjao se na Rusiju, a poslije Oktobarske revolucije na Francusku. Sudjelovao je u stvaranju jugoslavenske države, koju je zastupao na mirovnoj konferenciji u Versaillesu. Od 1921-24. bio je premijer Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Biografija
Rođen je 19. decembra 1845. u Zaječaru od oca Petra i majke Pene. Njegov otac, trgovac sa skromnim prihodima u Zaječaru[3]. Djed Nikole Pašića je bio pekar u Zaječaru. Nikola Pašić je imao brata Najdana i sestru Ristosju.[4] Pošto se stanovništvo u tom periodu u planinskoj regiji kakva je Timočka Krajina uglavnom bavilo stočarstvom i često je sudjelovalo u migracijama iz različitih razloga, najčešće nije bilo moguće definirati tačno prebivalište predaka, uprkos njihovoj privrženosti porodičnoj tradiciji.
Srpski izvori navode nekoliko različitih teorija o geografskom porijeklu Nikole Pašića, uglavnom bez dileme o njegovoj srpske nacionalnosti. Postoje navodi da je njegova porodica porijeklom iz Rogačeva, sela u današnjoj Makedoniji,[5] s područja Stare Planine ili najvjerovatnije s nekog od područja na teritoriju današnje Srbije ili Bugarske koje su naseljavali Sopi.[6] Bugarski izvori redovno navode da je Pašić bio Bugarin i sa očeve i sa majčine strane, jer navodno mu je majka bila Bugarka iz Vidina, a otac Bugarin iz Gabrova. Tek je majčinom preudaje za Pašića mali Nikola bio usvojen i dobio svoje sadašnje prezime. Time se objašnjavaju i njegove rodbinske veze i izbjeglištvo u Bugarsku u jednom periodu (1883-1889). Postoje i izvori koji navode Pašićevo cincarsko[7] porijeklo iz Rogačeva u Makedoniji ili Moskopolja u Albaniji.
U školu je krenuo vrlo kasno, s jedanaest godina.[8] Školovao se u vrijeme čestih preseljenja zaječarske gimnazije, tako da je zbog školovanja kao đak boravio u Negotinu i Kragujevcu. Gimnaziju je završio u 21. godini, uglavnom odličnim uspjehom.
Nakon jednogodišnje prakse na izgradnji pruge Budimpešta - Beč vratio se u zemlju. U martu 1873. Pašić je došao u Beograd, a u maju iste godine postavljen je za podinžinjera u ministarstvu građevina. Iako je po obrazovanju bio inženjer, najmanje se bavio svojom strukom. 30. juna 1875. godine raspuštena je Narodna skupština i raspisani novi izbori za 3. augusta. Tada je Pašić podnio ostavku na državnu službu, da bi se mogao kandidirati za narodnog zastupnika, jer po ustavu od 1869. godine, državni činovnici nisu mogli biti birani za narodne poslanike. Ostavka mu tada nije bila primljena. Pašić se pridružio srpskim ustanicima u Nevesinjskom ustanku protiv turske vlasti.
Politička karijera
Nastanak Radikalne stranke i Timočka buna
Političku karijeru otpočeo je 1878. godine kao narodni poslanik, izabran u Zaječaru. U ideološkom smislu, prošao je kroz nekoliko faza: u mladosti je bio socijalista i revolucionar, u zrelim godinama borac za parlamentarnu demokratiju, dok je u kasnim godinama postao konzervativac.
Godine 1881. kad je službeno osnovana Narodna radikalna stranka, Pašić je bio prvi predsjednik Glavnog odbora. Stranka je brzo stekla popularnost; radikali su na izborima septembra 1883. osvojili 54% glasova, dok je Napredna stranka koja je podržavala politiku kralja Milana Obrenovića dobila 30 posto glasova. Uprkos uvjerljivoj pobjedi radikala, proaustrijski nastrojeni kralj Milan, koji nije podnosio proruskog Pašića i Radikalnu stranku, je za predsjednika vlade nominirao nestranačku ličnost Nikolu Hristića.
Ovu nategnutu situaciju je još pogoršala odluka vlade oduzeti oružje od stanovništva pošto je trebalo da se osnuje redovna vojska. Kao posljedica toga u istočnoj Srbiji izbila je Timočka buna. Kralj Milan je za bunu optužio radikale i poslao vojsku da uguši bunu. Pašić je jedva izbjegao hapšenje pobjegavši u Bugarsku; u decembru 1883. u odsutnosti je osuđen na smrt. Još 21 osoba je osuđena na smrt, a 734 je zatvoreno.
Sljedećih 6 godina Pašić je živio u Bugarskoj i uživao je potporu bugarske vlade. Živio je u Sofiji, gdje je radio kao građevinski poduzetnik i kratko vrijeme u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Čak je pokušao sudjelovati u unutrašnjoj politici Bugarske nakon izbora Ferdinanda Koburga za bugarskog kneza.[9] Bugarska podrška Pašiću je bila jedan od razloga da kralj Milan 1885. godine počne Srpsko-bugarski rat. Nakon teškog poraza u ratu, kralj Milan je amnestirao osuđene za sudjelovanje u Timočkoj buni, ali ne i Pašića, koji je ostao u progonstvu sve do Milanove abdikacije 1889. Par dana kasnije novoosnovana vlada na čelu s radikalom Savom Grujićem je amnestirala Pašića.
Vladavina Aleksandra Obrenovića
Dana 13. oktobra 1889. Nikola Pašić je izabran za predsjednika Narodne skupštine, i na toj funkciji će de iure biti do 9. januara 1892. Još dva puta je biran za predsjednika Narodne skupštine, od 13. juna 1893. do aprila 1895. (Mada je od septembra 1893. njegov zamjenik Dimitrije Katić predsjedao skupštinom) i od 12. maja 1897. do 29. juna 1898. Također je bio izabran za gradonačelnika Beograda od 11. januara 1890. do 26. januara 1891. i ponovo od 22. januara 1897. do 25. novembra 1897. Kao gradonačelnik Beograda raspisao je veliki zajam i kaldrmisao glavne ulice.
Nikola Pašić, spomenik na istoimenom trgu u Beogradu
Pošto poslije povratka iz izgnanstva Pašić nije odmah prihvatio biti predsjednik vlade, na ovu funkciju je prvi put izabran 23. februara 1891. Međutim, bivši kralj Milan se vratio u Srbiju u maju 1890. i ponovo počeo voditi kampanju protiv Pašića i radikala. Kosta Protić, jedan od trojice regenata tokom maloljetnosti budućeg kralja Aleksandra Obrenovića, je preminuo 16. juna 1892. Po Ustavu, trebalo je da Narodna skupština izabere novog regenta, ali pošto je ona bila na višemjesečnom odmoru, Pašić je morao sazvati vanrednu sjednicu. Jovan Ristić, najmoćniji među regentima, plašeći se da bi Pašić mogao biti izabran za trećeg regenta i potkopati njegov položaj, je odbio dopustiti vanrednu sjednicu i Pašić je podnio ostavku na mjesto predsjednika vlade 22. augusta 1892. Tokom svog mandata na mjestu predsjednika vlade, Pašić je također bio i ministar vanjskih poslova od 2. aprila i vršilac dužnosti ministra finansija od 3. novembra 1891.
Nakon što je kralj Aleksandar državnim udarom proglasio sebe punoljetnim prije vremena i raspustio regentstvo, ponudio je umjerenom radikalu Lazaru Dokiću da formira vladu. Iako je Dokić dobio pristanak od nekih članova Radikalne stranke sudjelovati u vladi, Pašić je to odbio. Kako bi ga uklonio s političke scene Srbije, Aleksandar je poslao Pašića kao specijalnog predstavnika srpske vlade u Sankt Peterburg u periodu 1893-94. Zbog neslaganja s unutrašnjom i vanjskom politikom kralja Aleksandra Obrenovića, ubrzo se razišao i sa njim. Godine 1896. kralj je primorao Pašića da odstupi od borbe za ustavne promjene. Od 1897 bivši kralj Milan i kralj Aleksandar su vladali zajedno; kako obojica nisu voljela Pašića, oni su ga osudili na devet mjeseci zatvora jer je "Samouprava" objavila jednu izjavu o Pašićevoj ranijoj opoziciji kralju Milanu. Pašić je tvrdio da je loše citiran, ali uzalud.
Đura Knežević, bivši vatrogasac je 6. maja pokušao ubiti bivšeg kralja Milana. Te večeri Milan je objavio da ga je Radikalna stranka pokušala ubiti, pa su svi vodeći članovi partije uhićeni, uključujući i Pašića, koji je tek izašao iz zatvora zbog svoje prethodne kazne. Milanove antiradikalske optužbe su bile bez osnova, pa je čak, Austrougarska, njegov najveći saveznik, priznala da Radikalna stranka nije umiješana, uprkos tome što je Milan insistirao da barem Nikola Pašić i Kosta Taušanović budu osuđeni na smrt. Austrougarska se plašila da će pogubljenje proruskog Pašića natjerati Rusiju da intervenira i napusti sporazum iz 1897. koji je ostavljao Srbiju u statusu quo. Iz Beča je Milanu poslan specijalni izaslanik koji ga je optužio da će Austrija bojkotovati dinastiju Obrenović ako Pašić bude pogubljen.
Zatvoren i nesvjestan miješanja Austrougarske, Pašić je priznao da je Radikalna stranka bila nevjerna prema dinastiji Obrenović. Kao dio sporazuma s ministrom unutarnjih poslova Đorđem Gencic, vlada je službeno izbacila ulogu Pašića iz svog izvještaja, pa je izgledalo da se Pašić ponio kukavički i podlegao pritisku. Pašić je osuđen na pet godina, ali je odmah pušten. Ovo je izazvalo unutrašnje sukobe u Radikalnoj stranci, jer su mlađi članovi predvođeni Ljubomirom Živkovićem i Ljubomirom Stojanovićem smatrali Pašića za kukavicu i izdajnika i osnovali su novu Samostalnu radikalnu stranku. Ostatak vladavine kralja Aleksandra, Pašić je proveo izvan politike. Iako kralj Aleksandar nije volio Pašića, on je često bio pozivan na konzultacije, ali se uzdržavao od davanja savjeta i inzistirao je da se više ne bavi politikom.
Vladavina Petra Karađorđevića
Premijeri Srbije i Grčke Nikola Pašić i Eleftherios Venizelos 1913. godine.Delegati na mirovnoj konferenciji u Bukureštu 1913.
Nikola Pašić nije bio među zavjerenicima koji su planirali ubistvo kralja Aleksandra. Plan je izvršen 11. juna 1903, pri čemu su ubijeni kralj i kraljica Draga, kao i predsjednik vlade Dimitrije Cincar-Marković i ministar vojske Milovan Pavlović. Radikalna stranka nije formirala prvu vladu nakon državnog udara, ali je pobijedila na izborima 4. oktobra 1903. godine i ostala na vlasti gotovo bez prekida narednih 15. godina. Pašić nije bio na čelu svih vlada Radikalne stranke, dopuštajući drugim članovima svoje stranke (i ponekad osobama koji nisu njeni članovi) da budu predsjednici vlade. Radikali su se na početku protivili imenovanju Petra Karađorđevića za kralja, nazivajući njegovo imenovanje nezakonitim. Međutim, Pašić je promijenio mišljenje kada je vidio da je narod prihvatio kralja Petra, koji je za razliku od svoja dva samovoljna prethodnika, bio obrazovan u zapadnoj Evropi i stoga umjeren, demokratski vladar. Ispostaviće se da će u narednih dvadesetak godina, najveći sukob između kralja i predsjednika vlada biti Pašićevo odbijanje povećati kraljevsku godišnju plaću.
Nikola Pašić je bio ministar vanjskih poslova u vladi Save Grujića od 8. februara 1904, a predsjednik vlade je bio od 10. decembra 1904. do 28. maja 1905, zadržavši mjesto ministra vanjskih poslova. U narednih 10 godina pod vodstvom Pašića i Radikalne stranke Srbija je napredovala, izrastući u evropsku demokratsku državu, s rastom privrede i političkog utjecaja što je izazvalo stalne probleme sa Austrougarskom.
Predsjednik vlade Nikola Pašić na savezničkoj konferenciji 27. i 28. marta 1916.Potpisivanje mirovnog ugovora u Dvorani ogledala, Versailles 28. jun 1919. godine, ulje na platnu, rad William Orpen.
Kako prikrivene austrougarske provokacije Srbije koje su se ticale srpske stanovništva u Bosni i Hercegovini, službeno dijela Osmanskog carstva pod austrougarskom okupacijom od 1878. i stvaranje problema izvozu robe iz Srbije preko Austrougarske nisu dali rezultate, Austrougarska je 1906. godine počela vanjski carinski rat. Pašić je drugi put izabran za predsjednika vlade izabran 30. aprila 1906. i ostao na tom položaju do 20. maja 1908. godine. Austrougarska je zatvorila svoje granice, što je je u početku izazvalo težak udarac na srpskom privredu, ali se ona kasnije oporavila i vratila razvijenija nego što je ranije bila, zbog vladine brze odluke da se Srbija preorijentira na zapadnoevropske države. Kao jedan od uvjeta normaliziranja odnosa sa Ujedinjenim Kraljevstvom, Pašić je primorao neke sudionike Majskog prevrata u prijevremenu penziju, topove je kupovao od Francuske, sklopio je trgovački ugovor s Bugarskom i Osmanskim Carstvom oko upotrebe luke Solun za izvoz srpske robe. U jeku Carinskog rata, Austrougarska je 1908. godine zvanično anektirala Bosnu i Hercegovinu, što je izazvalo masovne prosvjede i političku nestabilnost u Srbiji, ali je Pašić uspio smiriti situaciju. U to vrijeme, Pašićev najveći saveznik, Rusko carstvo, nije bila od velike pomoći pošto je bila poražena od Japana u Rusko-japanskom ratu i u nizu revolucija.
Pašić je formirao još dvije vlade (od 24. oktobra 1909. do 4. maja 1911. i od 12. septembra 1912). Bio je jedan od ključnih sudionika osnivanja Balkanskog saveza što će kasnije za posljedicu imati Prvi i Drugi balkanski rat u kojoj je Srbija udvostručila svoju teritoriju osvajanjem Stare Srbije (Novopazarskog sandžaka, Kosova, Metohije i Vardarske Makedonije) od Osmanlijskog carstva. Bio je predsjednik izaslanstva Srbije na mirovnoj konferenciji u Bukureštu 1913. Pašić je bio u sukobu s nekim vojnim krugovima oko načina upravljanja novostečenih teritorija. Zalagao se da one budu uključene u srpskom politički i administrativni sistem kroz demokratske izbore, dok je vojska tražila zadržati te teritorije pod vojnom okupacijom. Nakon jedne godine napetosti, Pašić je smijenio vojnog upravnika Stare Srbije i zakazao izbore za 1914, ali ih je spriječio Prvi svjetski rat.
Početkom 1915. godine, kao predsjednik srpske vlade, Nikola Pašić poziva jeromonaha Nikolaja Velimirovića u Niš i upućuje ga u Englesku i SAD da propagira srpski pravednu borbu i da suzbija austrijsku propagandu protiv Srbije. Bio je jedan od potpisnika Krfske deklaracije1917. Bio je predsjednik izaslanstva Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919.
Kraljevina SHS
Grob Nikole Pašića na Novom groblju u Beogradu.
Bio je jedan od glavnih tvoraca Vidovdanskog ustava iz 1921. godine, kojim je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca dobila oblik unitarne monarhije. Kasnije je kralju Aleksandru Karađorđeviću počela smeta Pašićeva ličnost, odvojio se od njega i uklonio ga s položaja predsjednika vlade. Godine 1923. postao je počasni građanin Pančeva.
Bio je na audijenciji kod kralja Aleksandra 9. decembra1926. tokom koje je kralj iznio neke kritike na račun Pašićevog sina i nije mu povjerio novi mandat predsjednika vlade. Potresen ovim događajem Pašić je iznenada preminuo sutradan 10. decembra1926. od moždanog udara, u 81. godini života. Sahranjen na Novom groblju u Beogradu. U političkom životu Srbije, Pašić je proveo 48 godina. Aktivno se bavio politikom do smrti.
Nasljeđe
U politici se dokazao kao mudar, staložen i uporan političar. Govorio je:
...Srbi jesu mali narod, ali većeg između Beč ai Carigrada nemamo...
Osim toga on je bio šutljiv po prirodi i imao je uzrečicu "ovaj". Bio je poznat po nadimku Baja.
U januaru 1939. otkrivena je spomen-ploča u Zürichu na kući u kojoj je kao student stanovao Nikola Pašić, događaju je prisustvovao predsjednik vlade Milan Stojadinović, a "Politika" od 13. januara 1939. posvetila je tome cijelu naslovnu stranu.
O životu i radu Nikole Pašića objavljeno je više knjiga:
Živorad Lazić: "Pašić i četiri kralja" 2005. g. (320 str)
Latinka Perović: "Nikola Pašić u narodnoj skupštini" 1997. g. (780 str)
U Zaječaru je 1992. osnovana zaklada "Nikola Pašić". U Srbiji je postojala Srpska radikalna stranka "Nikola Pašić", a danas još uvijek djeluje Srpska radikalna stranka ali one nemaju kontinuitet s Narodnom radikalnom strankom.
U Beogradu postoji Trg Nikole Pašića i na njemu impozantan spomenik Nikoli Pašiću od bronce, visine 420 cm. Također, Zaječar je svom sugrađaninu podigao spomenik na istoimenom trgu.
Porodični život
Nikola Pašić se oženio Đurđinom Duković, kćerkom bogatog tršćanskog trgovca žitom. Vjenčali su se u Firenci, u ruskoj crkvi, a ne u Trstu, u srpskoj, jer je tako želio mladoženja, da se ne bi mnogobrojni Srbi koji žive u Trstu sjatili na dan vjenčanja.
Nikola Pašić je imao sina Radomira i kćeri Daru i Pavu.
Njegov sin Radomir bio je poznat po raznim korupcijskim aferama i zagorčavao je Pašiću život. Radomir je imao dva sina Nikolu (završio prava na Oxfordu, rođen 1918) i Vladislava (arhitekt, umro 1980tih godina u Ženevi). Nikola Pašić Drugi živi u Torontu gdje je osnovao i dugo godina vodio Srpski nacionalnu akademiju.
Kritike Nikole Pašića
Kuća u kojoj je živio i umro Nikola Pašić u Beogradu, kut Francuske i Jevremove ulice.
Bilo je iu njegovo vrijeme i kasnije raznih kritika na račun Nikole Pašića.
Pera Todorović, raniji suborac iz Radikalne stranke, dao je sljedeći opis:
...Pašić je do stoljeća bio strašan smetenjak, šeprtljan i oklijevalo. Vječito šeprtljanje i kubura - to je najbitnija karakterna crta Pašićeva. Pri svakoj malo ozbiljnijoj stvari on se ustumara, vije se kao duša grešnika, i ne znaš da li se više uskuburio pred mišlju ili pred dijelom. On nikada ne zna jasno ni što hoće ni što neće. On hoće sve i neće ništa. On događajima ne izlazi u susret, on uvijek gegucam za njima...
Neposredno nakon Pašićeve smrti njegovu političku ličnost i djelovanje kritizirao je Jaša Prodanović u časopisu Nova Evropa koji je uređivao također oštar Pašićev kritičar Milan Ćurčin.
Archibald Rice u svojoj knjizi "Čujte Srbi!" Zamjera Pašiću na prevelikoj popustljivosti prema svom sinu Radetu koji je pod izgovorom bolesti bio oslobođen sudjelovanja u ratu i bančio je po Parizu. O Pašićevoj velikom bogatstvu Rice kaže:
...Pogledajte, sin običnih i siromašnih seljaka ostavlja jedno od najvećih bogatstava u ovoj zemlji. ... Reći ćete mi da je žena Pašiću donijela lijep miraz. Što je, međutim, taj miraz u usporedbi s onim što je on ostavio poslije smrti? Slamčica i ništa više...[10]
...Njegovo ime će ostati u povijesti više zbog toga što je vezano za velike događaje, nego zato što su ti događaji vezani za njega...
Bio je poznat kao duhovit čovjek i iza njega su ostale mnoge anegdote:
Na pitanje novinara prilikom jednog izlaska iz skupštine, poslije zasjedanja, "Što ima novo?" Odgovorio je: "Ne znam. Nisam još čitao Politiku ".
Prilikom jednog zasjedanja iznerviran upotrijebio je neke "jače" riječi. Jedan zastupnik iz klupe je dobacio "Ovako nešto Gladstone (tadašnji predsjednik engleskog parlamenta) nikad ne bi rekao u skupštini!". Baja je odgovorio "Kakvi ste vi Englezi, takav sam Gladstone!"
Pri jednom prijemu slovenskih preprorodovaca u ljeto 1913. godine, Nikola Pašić je pozdravio vođu delegaciju: "A vi ste Slovaci", na što mu je zaprepašćeni mladić odgovorio: "Ne, ja nisam Slovak, nego Slovenac". No Pašić se nije dao zbuniti: "Znam, Slovenci i Slovaci su gotovo jedno isto." [11]
