Segna di Bonaventura rođen je u tada bogatom gradu Sieni u provinciji Toskana, koji je po umjetničkom stvaralaštvu bio nadmoćniji takmac Firenci tokom 13. i 14. vijeka. Zahvaljujući svom talentu i rođačkim vezama sa poznatim sienskim umjetnikom Ducciom di Buoninsegnom, naučio je osnove slikarstva u njegovom slikarskom ateljeu. Vjerovatno je bio aktivan slikajući u Ducciovom ateljeu između 1310. i 1312. godine, a prije toga bio je samostalni umjetnik. Segna di Bonaventura je prvi put zabilježen u sačuvanim platnim dokumentima iz 1298. i 1306. godine kada je plaćen za slikanje korica za četiri knjige sa oznakama i grbom plemića Ugolina od Corregia, kao i malih drvenih sandučića (kabineta) koji su bili registrar za dokumente "biccherne", tj. poreskog ureda općine Siena (Palazzo Publico) u 13. i 14. vijeku.
Sve ukazuje da je Segna di Bonaventura bio ne samo vrlo produktivan umjetnik, već i da je vodio veliki slikarski atelje. Osim četiri potpisana djela, ovom italijanskom umjetniku se zbog stilskih obilježja pripisuje niz nepotpisanih radova.
Jedno od djela koje predstavlja njegovu raniju slikarsku fazu i koje se donekle izdvaja je slika "Sudnji dan" (1300-1305); čuva se u Muzeju likovnih umjetnosti u Angersu u Francuskoj (pogledati galeriju). Prikaz Sudnjeg dana u ovom djelu slijedi formulu sienske slikarske škole prilikom predstavljanja ove vjerske scene. Kristovo desno rame je golo, a dlanovi obje ruke su okrenuti prema naprijed kako bi se otkrile njegove rane stigmate. Radnja je preuzeta iz djela "Apokalipsa" svetog Ivana Krstitelja. Segna je prikazao Krista u mandorli, okruženog sa deset anđela, zahvaljujući njihovom visokokvalitetnom crtežu (koji podsjećaju na anđele u drugim djelima iz tog perioda) stručnjaci su ovo djelo pripisali Segni di Bonaventuri. Dva anđela u donjem redu trube u trube, najavljujući dolazak Sudnjeg dana. Ispod njih, u blizini oltara, nalazi se prazan krst – podsjetnik na mučeništvo Kristovo i čudo njegovog uskrsnuća. Desno ispod Krista, pravednici se dižu iz svojih grobova, a među njima se mogu vidjeti kralj, dvoje papa, tri biskupa, tri franjevačka redovnika i dva benediktinca - njihova pravednost u sistemu tadašnjih ideja nije bila upitna. Lijevo od Krista prikazan je đavo, koji onemogućava onima koji žele da uđu u nebeski Jerusalim, gurajući ljude u utrobu pakla (ovaj dio slike ima značajan gubitak sloja boje). Krist sjedi na nekoj vrsti nebeskog prijestolja, dok desnom uzdignutom rukom blagosilja pravednike, a spuštenom lijevom osuđuje griješnike. Uprkos svoj simbolici scene, Krist ima ljudsko lice puno tuge. Slika je bila središnja ploča poliptiha, čiji je ostatak nepoznat.
Još jedno djelo iz ranije slikarske faze Segne di Bonaventure je poliptih (slika desno), na kojem su prikazani Madona i tri sveca urađeni u vrijeme kada je Segna još radio u Ducciovom slikarskom ateljeu. Originalni okvir je izgubljen iako su lučne letvice (iznad glava Madone i svetaca) između odjeljaka netaknute. Uprkos pojediniim oštećenjima, slika je uopšteno gledajući u odličnom stanju nakon restauracije. Sám oblik poliptiha blizak je formuli koja je preovladavala u Ducciovom ateljeu u prvoj deceniji 14. vijeka. Iznad svega, podsjeća na "Poliptih br. 28", djelo koje je po Ducciovom dizajnu izveo sám Segna di Bonaventura. Kao i u "Diptihu br. 28", svaka figura nalazi se u jednostavnom odjeljku zasvođenom u obliku luka, a svi odjeljci skupljeni su ispod pravolinijskog okvira. Oblik poliptiha također potvrđuje datum izrade ovog djela na približno 1310 - 1315 godinu. Žalosni izraz Madone prikazan bez djeteta, navodi na pretpostavku da je izgubljeni središnji panel sadržavao prikaz Krista kao Čovjeka tuge. U klimanju Madonine glave, njenom svečanom gestu pokazivanja, načinu na koji drži veo (umjesto maramice kojom briše suze) i njenom tužnom pogledu (Segna je povukao vodoravnu liniju između oka i obrva), sve ovo dodatno uveličava uznemireni i tužni izraz njenog lica. Slikarski detalji korišćeni u ovoj slici uporedivi su sa ranijim slikama ožalošćene Madone na naslikanim križevima iz 13. i 14. vijeka.
Dok su Segna i njegov slikarski atelje dobijali uobičajenu raznolikost narudžbi, postoji veliki broj naslikanih raspela, od kojih su tri pripisana njemu. Dvojica njegovih učenika slikali su samo raspela, sudeći po onome što je ostalo od njihovog rada. Toliko narudžbi za slikanje raspela je možda stiglo jednostavno zato što je njegov slikarski atelje u to vrijeme u Sieni bio poznat po kvalitetnom slikanju raspela.[1]
Najraniji primjer iz ove serije je "Raspeće" (slika dole) koje se čuva u Puškinovom muzeju u Moskvi, a urađeno je između 1310-1315 godine. Ovo djelo također pripada ranom slikarskom periodu Segne di Bonaventure. Rubovi raspeća su oštećeni i izlizani sa svih strana, dok su neki dijelovi slike izgubljeni.[2] Unatoć ovim oštećenjima, lahko je uočiti njegov slikarski razvoj. Jednostavan raspored Kristovog lika zajedno sa skromnim proporcijama tijela i blagim klimanjem glave daleko su od zrelih rješenja koja se vide u Segninom kasnijem "Raspeću iz Arezza".[1]
U "Raspeću" koje se čuva u Nacionalnoj galeriji u Londonu, primjetan je slikarski napredak u odnosu na "Raspeće" iz Puškinovog muzeja. Tečnost linija, harmonične kombinacije boja i graciozan izraz emocija bolje je urađen u ovom djelu. Kristovo beživotno tijelo mlohavo visi na križu, dok su noge klonule na jednu stranu, a glava je pognuta naprijed. Krv mu curi iz rana na rukama i nogama i prska sa strane. Gledalac je pozvan da se pridruži svetim Mariji i Ivanu, koji u pozi žalosti zauzimaju male panele na oba kraja križa.[3]
U raspeću, koje je rad majstora San Pola u Rossu (jednog od studenata Segne di Bonaventure) iz Propositure di Bibbiena u Arezzu (slika dole), prilično blisko prati se slikarski stil Duccia, iako su primjetni pokušaji u razvijanju vlastitog stila. Zanimljivo je još jedno djelo iz ove serije, a to je "Raspeće" (slika dole) koje je formiralo diptih (dvije ploče spojene zajedno kako bi se mogle otvarati i zatvarati). Danas se nalazi u Lehman kolekciji Metropolitan muzeja u New Yorku Ovo djelo malih dimenzija (38,1 x 27 cm) koristilo se za privatnu pobožnost. Ljepota sjaja Bogorodičinog dvora, pojačana ukrasnim detaljima u suprotnosti je s tragičnom dramom Raspeća, nudeći pokloniku dvije vrlo različite slike o kojima može meditirati. [4]
Razni istraživači Segni pripisuju još nekoliko slikanih križeva, kao naprimjer, br. 21 iz Sienske pinakoteke, križ iz Muzeja religiozne umjetnosti u Chiancianu (pripisao Van Marleu), križ iz Okružnog muzeja Pienza i križ u župnoj crkvi sv. biskupa Cerbone, Massa Marittima.[1]
Izrada slika Madone bila je posebno značajna u sienskom slikarstvu. Pored veličanstvenih proslavljanja Majke Božje u obliku "Maeste", gdje je Bogorodica bila prikazana na prijestolju sa pratnjom anđela i svetaca, popularne su bile i druge, intimnije slike Majke Božje. Na ovim ikonama ona je obično naslikana do pojasa, dok novorođenče Krist poprima dirljiviju i razigraniju sliku. Segna di Bonaventura je zaslužan za brojne takve slike. Najranija potječe iz 1300-1310 (pogledati galeriju), a danas se čuva u Ashano, Muzeju religiozne umjetnosti; Minneapolis, Institut za umjetnost.
Godine 1317. za rad na oltarnoj slici za bratstvo augustinaca u Lecceu, blizu Siene, dobio je platu od 4 florina. Godine 1316. i 1318. njegovo ime se u pisanim dokumentima pojavljuje kao rezident dodijeljen župnoj crkvi San Pietro Ovile u Sieni, a 1319. kao stanovnik Arezza. Iste 1319. godine prima uplatu od 8 lira za obnovu Madoninog lika u sienskoj Palazzo Pubblico (Gradska vijećnica).
Nakon Ducciove smrti 1319. godine, zvaničnici grada Siene povjerili su Segni di Bonaventuri restauraciju oltarske slike "Maesta", koju je njegov slavni rođak naslikao 1302. godine za Kapelu devetorice (Savjet devetorice je bio najviši državni organ grada Siene). Ovo djelo nije sačuvano, a prema sačuvanim dokumentima, to je bila prva oltarna slika sa predellom. Ovu oltarnu sliku restaurirao je Segna di Bonaventura između 1319. i 1321. godine.
Jedno od djela koje je na osnovu stilskih obilježja pripisano Segni di Bonaventuri je još jedna verzija veličanja Bogorodice, poznata pod nazivom "Madona sa djetetom i svecima" (pogledati galeriju), koja se čuva u kolekciji fondacije Monte dei Pasca u Sieni.[1] Panel je prvobitno bio dio oltarne slike. Kao i u prvoj verziji, majstor je prikazao Majku Božju s malim Kristom na prijestolju, ali je promijenio njenu pratnju. Ovog puta to su sveti Bartolomej, koji se nalazi s njene lijeve strane u velikom tamnom ogrtaču preko bogato ukrašene odjeće i drži knjigu koja je dijelom prekrivena njegovim plaštem. Na desnoj strani je sveti Ansanije (jedan od četiri sveca zaštitnika Siene), u crvenoj mantiji i s križem u ruci.[5] U donjem desnom uglu je slikarski prikaz časne sestre (kupca ovog djela) koja kleči u podnožju Bogorodičinog trona. Upravo na osnovu prikaza časne sestre stručnjaci smatraju da je slika najvjerovatnije nastala za župnu crkvu ili samostan. Okvirni datum izrade ovog djela je 1320. godina, koja se prema mišljenju istraživača uzima kao početak njegovog zrelog slikarskog razdoblja. U "Madoni s djetetom" iz 1320. godine, koja se čuva u crkvi Santa Maria dei Servi u Sieni i dalje je vidljiv snažan bizantijski utjecaj, koji se ogleda posebno u pozlati nabora Madonine odjeće. Međutim, u kasnijim radovima na ovu temu, istraživači uočavaju povećanje utjecaja gotičke umjetnosti. To se dijelom očitovalo u prikazu prirodnijih nabora Madonine odjeće bez zlatne prevlake, kao u djelima "Madona i dijete" iz zbirke Univerziteta Sjeverne Karoline u gradu Raleigh (1320-30), "Madona i dijete" iz Akademije umjetnosti u Honoluluu (1325-30).
Segna di Bonaventura imao je dva sina koji su postali umjetnici - Niccolò di Segna i Francesco di Segna. Od njih dvojice poznatiji je Niccolò, koji je usvojio slikarski manir svog oca i započeo samostalnu karijeru između 1325. i 1330. godine. Francesko je poznat samo iz arhivskih dokumenata, iako istraživači ulažu napore da utvrde odlike njegovog stvaralačkog manira i opseg njegovih mogućih radova.
Segna di Bonaventura nije bio bogat čovjek. Prema dokumentu iz 1318. godine, njegovo bogatstvo procijenjeno je na približno 50 lira. Vjerovatno njegov slikarski rad nije donio mnogo prihoda, a svojim sinovima je ostavio vrlo skromno nasljedstvo. Obično se za datum smrti Segne di Bonaventure uzima 1331. godina, a na osnovu dokumenta iz 1332. godine može se shvatiti da do tada Segna više nije bio živ.
[1]
Stil
Svi radovi koji imaju njegov potpis urađeni su u skladu sa Ducciovim slikarskim manirom. Za razliku od Simonea Martinia i braće (Ambrogio i Pietro) Lorenzetti, Segna di Bonaventura je odlučio ostati unutar Ducciovog slikarskog stila. Na mnogim svojim slikama usavršio je posebnu vlastitu verziju slikarskog stila Duccia di Buoninsegne: čvrste, glatke forme i tinjajuće sjenke kombinuju se sa mračnim pogledima da bi dali napetu i sasvim duhovnu sliku.[1] Iako je slikarska umjetnost Segne di Bonaventure bila pod velikim utjecajem Duccia, likovi u njegovim djelima imaju kraljevsku, svešteničku formalnost. Njegovi asketski, grubo predstavljeni sveci imaju elemente arhaične umjetnosti iz prethodnih vijekova, a posebno je zadržao bizantijsku upotrebu zlatnih pruga na draperijama – simbola svetog svijeta ikona.[6] Kao i njegov uzor, Segna di Bonaventura je bio ljubitelj tečnih linija, skladnih kombinacija boja i gracioznog izražavanja emocija.[7] U njegovim radovima istraživači su uočli blagi prodor gotičkog utjecaja i skromne pokušaje ažuriranja savremenog umjetničkog jezika, koji su u njegovo vrijeme uvelike odredili radovi Simonea Martinia. [1]
Baština
Segna di Bonaventura kroz svoje cjelokupno slikarsko stvaralaštvo nije dostigao tako visoku umjetničku razinu kao njegov rođak Duccio ili njegov savremenik Simone Martini. Bio je nastavljač porodične umjetničke tradicije koju karakterizira prilično konzervativan pristup. Danas neki stručnjaci smatraju da je umjetnost Duccia pretvorio u svojevrsni "akademski kanon".
Među Ducciovim učenicima, Segna di Bonaventura imao je veoma visok rang. Njegov značaj nije samo u njegovom prepoznatljivom tonu i njegovim inovacijama, već i u statusu ključne ličnosti Ducciovog ateljea, budući da je i sam bio na čelu istog. Njegova umjetnost našla je svoj prilično uspješan nastavak u djelima njegovih sinova Niccola i Francesca di Segne. O ovom umjetniku postoji veliki broj podataka, gdje se kroz niz dokumenata može pratiti njegova tridesetogodišnja slikarska karijera. Bio je aktivan u Sieni i Arezzu, a četiri njegove slike potpisane su njegovim imenom, što je neobično veliki broj za umjetnika iz tog perioda.[1]
Galerija
Sudnji dan, tempera na platnu, 1300 - 1305, Muzej likovnih umjetnosti u Angersu - Francuska
Madona sa djetetom, tempera i zlatna pozadina na topoli, 1310., Minneapolis Institute of Arts
Dio oltarskog poliptiha sa prikazom svetog Ivana Krstitelja, tempera na drvu, zlatna pozadina, približno 1320., dimenzije 69,2 x 41,9 cm, Metropolitan muzej, New York City
Sveta Marija Magdalena, približno 1320., dimenzije 44,2 x 29,1 cm, Alte Pinakothek, München
Madona sa djetetom ustoličena sa svetim Bartolomejom i Ansanom i donatorom, približno 1320., dimenzije 166,4 x 81,5 cm, zbirka fondacije Monte dei Paschi, Siena
Madona s djetetom, približno 1320., tempera i zlato na drvu, crkva Santa Maria dei Servi u Sieni
Маdonnа s djetetom, 1320 - 1330, umjetnička zbirka Univerzitetа Sjeverne Karoline u gradu Raleigh.
Маdоnа s djetetom 1325 - 1330 Akademija umjetnosti iz Hоnоlulua
Oltarski poliptih, približno 1320., Metropolitan muzej, New York City
^ abcdefghiJames H. Stubblibine, Duccio di Buoninsegna and His School, Princeton University Press, Princeton, New Jersey, 1979. godine, str. 130 - 137 ISBN0-691-03944-5
.jpg)
