Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Do sredine 20. vijeka, ljudi su došli do stepena razvijenosti tehnologije, koji je dovoljan da se napusti površina Zemlje po prvi put, te da se krene u istraživanje svemira
Tehnologija je znanost i primjena metoda, postupaka i sredstava te uređaji za provedbu tih metoda a sve u svrhu dobivanja proizvoda. Ovim se kontroliše i prilagođava okolinu. Tehnologija je posljedica razvoja nauke i inženjerstva, iako su neke tehnologije napredovale i prije razvoja ova dva koncepta. Tehnologija je termin sa etimološkim porijeklom u grčkom jeziku od riječi "technologia" ("τεχνολογία") — "techne", "τέχνη" ("vještina") i "logia", "λογία" ("nauka"). Međutim, striktna definicija je eluzivna; "tehnologija" se može odnositi na materijalne objekte, kao što su mašine, hardver ili alati, ali se može odnositi i na šire teme, kao što su sistemi, metode organiziranja i tehnike. Termin se može primjenjivati generalno ili na specifične oblasti, kao što su "konstrukciona tehnologija", "medicinska tehnologija" ili "vrhunska tehnologija".
Ljudska rasa je počela koristiti tehnologiju sa pretvaranjem bogatih prirodnihresursa u jednostavne alate. Prahistorijsko otkriće mogućnosti kontrolisanja vatre je povećala količinu raspoloživih izvora hrane, a otkriće točka pomoglo je ljudima u kretanju, kao i kontrolisanju okoliša. Tehnološka otkrića, kao što su štamparska presa i Internet, su srušila sve barijere u komunikaciji, te su omogućila ljudima da komuniciraju jedan sa drugim na globalnoj skali. Međutim, nisu sve tehnologije iskorištene u mirovne svrhe; razvitak oružja sa sve većom destruktivnom moći tekao je kroz historiju, od palije do nuklearnog oružja.
Tehnologija je uticala na društvo na mnoge načine, i pozitivno i negativno. U mnogim društvima, tehnologija je uticala na razvitak naprednijih ekonomija, kao što je današnja globalna ekonomija, te je omogućilo izdvajanje ležerne klase. Međutim, mnogi tehnološki procesi proizvode neželjene nus-produkte, koji uzrokuju poluciju, crpljenje prirodnih resursa, kao i poremećaj Zemlje i njenog okoliša. Razne implementacije nove tehnologije utiču na vrijednost društva, te postavljajuu nova etička pitanja.
Otpočele su razne filozofske debate o sadašnjoj i budućoj upotrebi tehnologije u društvu, sa neslaganjima oko toga, da li tehnologija unapređuje stanje čovjeka ili ga ugrožava. Neo-ludizam i slični pokreti kritiziraju upotrebu tehnologije u modernom svijetu, tvrdeći da on otuđuje ljude, te da uništava kulturu; sljedbenici ideologija, kao što su transhumanizam i tehno-progresivizam, u razvoju tehnologije vide dobrobit za ljudsko društvo.
Do nedavno se vjerovalo da je razvoj i primjena tehnologije koncept, koji je vezan samo za ljudska bića, ali nedavne naučne studije pokazuju da i drugi primati (kao što su čimpanze), kao i neke zajednice delfina, razvili jednostavne alate, te su naučili prenositi to znanje na sljedeće generacije.
Generalno gledajući, "tehnologija" je odnos koji društvo ima na svojim raspoloživim alatima i vještinama, kao i do koje mjere društvo može mijenjati svoju okolinu. Međutim, termin se, uglavnom, koristi u tri različita konteksta: kada se govori o alatu, tehnici (tj. vještini), kulturološkoj sili ili kombinaciji ova tri konteksta.
Tehnologija se definira kao jedinstvo, i materijalnog i nematerijalnog, koje je nastalo ulaganjem mentalnog i fizičkog truda, u cilju postizanja neke vrijednosti. U ovom kontekstu, tehnologija se odnosi na alate i mašine koje se koriste da se riješe ovozemaljski, stvarni problemi. To je širok pojam, koji u sebe uključuje jednostavne alate, kao što su ćuskija ili drvena kašika, ali i složene mašine, kao što su svemirska stanica i akcelerator čestica. Alati i mašine ne moraju biti materijalne; virtualna tehnologija, kao što su softver i virtualne mašine, ne ulaze u ovu definiciju tehnologije.
Historija tehnologije je stara koliko i čovječanstvo. Primitivni alati su pronađeni uz skoro svako nalazište ostataka antičkih ljudi. Antropologisti su otkrili alate koje su napravili praljudi, a koji datiraju unazad više od 2 miliona godina. Najraniji alati, kao što su ručna sjekira i strugač, su uglavnom bili prisutni kako bi pomogli ranim ljudima u njihovim ulogama lovca-sakupljača.[1] Međutim, život lovca-sakupljača, koji je bio karakterističan za rani paleolitik, uključivao je ograničenu upotrebu tehnologije, te su se te rane tehnologije oslanjale na prirodne resurse, kao što su kamen, drvo i druge vegetacije, kosti i ostale životinjske nus-produkte, da bi napravili jednostavne alate, kao što je palija.
Otkriće, upotreba, te kasnije vladanje vatrom, jednostavnim izvorom energije, koji ima mnogo primjena, je bila prekretnica u tehnološkom razvoju čovječanstva. Žar se uzimala iz vulkana ili od zapaljenog objekta nakon udara munje, te bi se iz te žari nastao plamen. Vatra, za koju se tadašnji ljudi drvo i ugalj, dozvoljavala im je da kuhaju hranu, te da se ogriju, naručito tokom zime. Vatra je, također, povećala mogućnost nastanjivanja ljudi na tada nepristupačna mjesta, te im je omogućila efikasniji lov; drvena koplja sa okaljenim vrhovima su korištena još od 250.000. godine p. n. e. Drvo, glina i kamen (uključujući i kremen) su neki od najstarijih materijala koji su obrađivani vatrom, uglavnom zbog pravljenja predmeta, kao što su oružje, grnčarija, cigle i cement.
Dalja unaprijeđenja dovela su do razvoja peći, koje su omogućile topljenje i kovanje metala (koji su se javljali u prirodi u ralativno čistoj formi). Zlato, bakar, srebro i olovo su bili neki od tih metala. Prednosti bakarnog nad kamenim, koštanim i drvenim alatima su bile očite ranim ljudima, te se bakar počeo koristiti od ranog neolitika (oko 8000. godine p. n. e.). Bakar se ne javlja u prirodi u velikim količinama, ali bakarnih ruda ima mnogo, iz kojih se, zagrijavanjem i topljenjem, dobija metal. Na kraju, rad sa metalima doveo je do pronalaska legura, kao što su bronza i mesing (oko 4000 . godine p. n. e.). Prva upotreba željeznih legura, kao što je čelik, datira iz 1400tih godina p. n. e.
U međuvremenu, ljudi su počeli vladati i drugim formama energije. Najstarija znana upotreba snage vjetra je u jedrenjecima. Najstariji podatak o korištenju brodova nađen je u Egiptu i datira još u 3200te godine. p. n. e. Od prahistorijskih vremena, Egipćani su, vjerovatno, koristili "snagu Nila", godišnje poplave, kako bi navodnjavali svoju zemlju, da bi postepeno naučili da je kontrolišu preko izgrađenih kanala za navodnjavanje i bazena za akumulaciju vode. Slično, narodi Mezopotamije, Sumeri, su naučili da koriste rijeke Tigris i Eufrat za iste svrhe.
Sudeći po arheolozima, točak je izumljen oko 4000. godine p. n. e. Izumljen je, vjerovatno, na područiju Mezopotamije (današnji Irak). Tačna godina ovog događaja, prema naučnicima, nalazi se u intervalu od 5500. do 3000. godine p. n. e., ali većina stručnjaka misli da je to bilo biliže 4000. godini p. n. e. Najstariji artifakti sa slikama koje opisuju vozila sa točkovima datiraju iz 3000. godine p. n. e.; međutim, moguće je da se točak koristio čitav milenij prije nego su nastali ti crteži. Također postoji dokaz iz istog perioda da su se točkovi koristili za proizvodnju keramike. (Važno je napomenuti da prvi grnčarski točak, vjerovatno, nije bio pravilnog oblika, nego samo nepravilna okrugla drvena ploča. Nedavno, najstariji drveni točak na svijetu je pronađen u okolini Ljubljane u Sloveniji.[nedostaje referenca]
Otkriće tačka revolucioniziralo je aktivnosti poput transporta, rata i proizvodnje keramike (za šta je, vjerovatno, najprije bio i korišten). Nije trebalo dugo do otkrića da vagoni sa točkovima mogu nositi teške terete, a brzi (rotirajući) točkovi su omogućili masovnu proizvodnju grnčarije. Ali upotreba točka kao transformatora (vodenice, vjetrenjače, pa čak i mlinova) je ta koja je revolucionizirala primjenu neljudske snage.
Kako alati postaju složeniji, tako postaje i složenije znanje, koje je potrebno za rukovanje istim. Kompleksne moderne mašine zahtijevaju cijele biblioteke napisanih tehničih priručnika sa sakupljenim informacijama, koje su kontinuirano povećavali i unaprijeđivali njihovi dizajneri, graditelji, ljudi zaduženi za njihovo održavanje. Štaviše, ovi alati su postali tako kompleksni, da postoji infrastruktura od manje kompleksnih alata, procesa i prakse, koja je u funkciji prodške tim alatima, uključujući i inženjerstvo, medicinu i nauku o računarima. Kompleksne tehnike manufakture i konstruisanja, kao i organizacije, su neophodne kako bi se takvi alati konstruisali i održavali. Čitave industrije su izrasle kako bi podržale nastanak sljedećih generacija još složenijih alata.
