Od oca Italijana nasljeđuje živ temperament i neisušnu energiju kojom će braniti svoje književne i društvene poglede. Godine 1898. upleten je u "aferu Dreyfus" izravno pišući predsjedniku republike ("Optužujem !" - "J'accuse") u kojem je tražio reviziju procesa.
Zola je za književnost značajan po definiranju tzv. eksperimentalnog romana, karakterističnog za književni pravac imena naturalizam. Po njemu književnik promatra društvo i piše na taj način da lik sa svojim predodređenim karakteristikima bude doveden u različite situacije u kojima će se ponašati shodno svojoj prirodi. Za uzor eksperimentalnog romana navodi Balzacov roman Rođaka Bette (Le cousine Bette), a idejno se vodi tekstovima Claude Bernarda i Hippolytea Tainea.[2]
Svoje teoretske poglede nastojao je ostvariti u ciklusu Rougon-Macquartovi ili Prirodna i društvena historija jedne obitelji pod Drugim carstvom (Les Rougon-Macquart, 1871. - 1893.) sastavljenom od 20 romana u kojim se prikazuju životi članova jedne razgranate porodice. Tri grane te porodice se povezuju nasljedivanjem osobina svojih predaka, a svaki član porodice je iskorišten da se prikaže naslijeđe te porodice u određenoj sredini i određenim situacijama. U posljednjem romanu tog ciklusa Doktor Pascal (Le Docteur Pascal), Zola iznosi svoje naturalističko viđenje naslijeđivanja. Druga namjera je, sukladno Taineovom učenju, ostaviti dokument vremena Drugog Carstva (1850. - 1870.)[3]