Danski jezik

	Danski jezik
	dansk – det danske sprog
Države	Danska; Ferski otoci; Grenland; Island; Schleswig-Holstein
Regije	Uglavnom Sjeverna Europa
Govornici	6 milijuna (2019.)
Razredba	indoeuropski; germanski; sjevernogermanski; istočnoskandinavski; danski
	Službeni status
Služben	Danska; Ferski otoci; EU; Njemačka (zaštićena manjina)
Ustanova	Dansk Sprognævn; (Danski jezični odbor)
	Jezični kôd
ISO 639-1	da
ISO 639-2	dan
ISO 639-3	dan
Glottolog	dani1285
	Povezani članci: jezik \| jezična porodica \| popis jezika (po kodnim nazivima)

Danski jezik (dansk) jezik je istočnoskandinavske podskupine u sjevernogermanskoj skupini germanskih jezika kojim govori otprilike šest milijuna ljudi. Najbliži mu je švedski jezik, osobito skonski dijalekt, ali imao je i velik utjecaj na pravopis norveškoga, koji mu je drugi najsrodniji jezik.

Govori se u Danskoj, ali također i u njemačkoj pokrajini Schleswig-Holstein (dan. Sydslesvig) te na Grenlandu i na Farskim otocima, mjestima gdje je danski službeni jezik uz grenlandski i ferojski zasebno. Manjim je dijelom zastupljen i na Islandu,^[1] gdje se uči kao obavezan strani jezik u školama. Sveukupno ima oko 6 milijuna govornika prema podatcima iz 2019. godine.

Obilježja

Povijest

Po gramatičkom ustrojstvu i rječniku najbliži je norveškom standardu bokmål, što je posljedica dugotrajne državne zajednice u obliku Danske-Norveške te prethodeće Kalmarske unije.

Danski se razvio iz pranordijskoga jezika, čiji su prvi poznati runski natpisi nastali još u 3. stoljeću, zbog čega se danski jezik tog doba nije znatno razlikovao od švedskoga, norveškoga i islandskoga. Značajne promjene u jeziku nastale su tek u vikinškom razdoblju (otprilike 800. – 1050.).

Povijesno gledano, danski je jezik prošao tri glavne razvojne faze. Tako razlikujemo:

starodanski (800. – 1100.)
srednjodanski (1100. – 1500.)
suvremeni danski jezik (1500. – danas)

Najveći utjecaj na danski jezik imao je donjonjemački za vrijeme Hanze (ponajviše u 14. i 15. stoljeću),^[2]^[3]^[4] posebice zbog toga što je, vjeruje se, značajan dio kraljeva kasnog srednjeg vijeka govorio donjonjemački kao materinski jezik, bez ikakvoga znanja danskoga, poput dinastije Oldenburga, koji su u dansku monarhiju ušli krunidbom Kristijana I. 1449. godine. Iz upravo je tog razloga donjonjemački bio i drugi službeni jezik Danske-Norveške uz danski.^[2]

Pravopis

Danski pravopis se, unatoč manjku usklađenosti, isprva orijentirao prema prijevodima Biblije, poglavito prijevodom Christierna Pedersena iz 16. stoljeća, a službeni standard nije postojao do 1872. godine, kada je objavljen prvi službeni pravopis danskoga.^[5] Kasnije se reformama u 19. i 20. stoljeću pokušalo riješiti problem arhaičnog načina pisanja, osobito kako bi se danski približio švedskome pravopisu.

Posljednja značajna pravopisna reforma u Danskoj provedena je 1948., kada se veliko početno slovo za opće imenice zamijenilo malim (čime njemački postaje jedini germanski jezik s tom praksom) te se umjesto slova <aa> uvelo slovo <å>. Ipak, upotreba <aa> zadržala se u prezimenima (npr. Vestergaard ili Kierkegaard) te u imenima nekih gradova (Aalborg, Aarhus, Aabenraa), unatoč tomu što se često koristi i <å> (Ålborg, Århus itd.). Razlike u izgovoru u tim slučajevima nema.

Također je došlo i do promjene u pisanju kombinacija slova <ld> i <nd>, koje su zamijenjene s <ll> i <nn> zbog sličnosti nekih riječi i lakšeg razlikovanja. Tako se, na primjer, modalni glagol ville (ranije vilde – „htjeti”) sada razlikuje od pridjeva vilde (hrv. „divlji”), a modalni glagol kunne (ranije kunde – „moći”) od imenice kunde (hrv. „klijent, kupac”).

Godine 1955. osnovan je Danski jezični odbor (dan. Dansk Sprognævn),^[6] koji je pravopisni standard zabilježio u Retskrivningsordbogen (dosl. „Rječnik pravopisa”) i uspostavio Zakon o pravopisu (dan. Retskrivningsloven) koji se uzdržava i danas.^[7]^[8]

Dijalekti

Podrobniji članak o temi: Dijalekti danskoga jezika

Zapadno od crvene crte koristi se samo jedan rod te se član stavlja ispred imenice (*æ hus*), dok se u ostalim dijelovima dodaje kao nastavak na imenicu (*huset*).

Danski se jezik može podijeliti na nekoliko glavnih dijalekata:

Jysk (hrv. „jutlandski”) – na poluotoku Jyllandu
Ømål (hrv. „otočni govor”) – dijalekt na Sjællandu, Fynu i otocima istočno od Malog Belta
Østdansk (hrv. „istočnodanski”) – bornholmski dijalekt (otok Bornholm) i skonski dijalekt na jugu Švedske (de facto i dijalekt švedskoga)

Izgovor danskog jezika razlikuje se od regije do regije u Danskoj, a ovisi i o društvenom okruženju. Tradicionalnih narječja je sve manje te oni postupno ustupaju mjesto urbanom danskom jeziku.

U danskim narječjima nalaze se jedan, dva ili tri gramatička roda, ovisno o području. Treći gramatički rod je među njima gotovo u potpunosti nestao. Na otoku Zelandu (dan. Sjælland) je prelazak na dvorodni sustav tek novija jezična inovacija. Jednim članom, zajedničkim, služe se u Zapadnojutlandskom (dan. Vestjysk) dijalektu, u zapadnom dijelu poluotoka Jyllanda.

Društveno uvjetovane razlike najizraženije su u Kopenhagenu, gdje još uvijek postoje jasne podjele između tzv. visokokopenhaškog (dan. Højkøbenhavnsk) i niskokopenhaškog (dan. Lavkøbenhavnsk) izgovora.

Na Farskim otocima (fer. Føroyar, dan. Færøerne) postoji poseban oblik danskog jezika, tzv. gøtudanskt (hrv. „Gøta-danski”) ili ulični danski koji se razvio pod jakim utjecajem ferojskog jezika.

Konačno, mnoge etničke manjine u državi imaju izgovore koji se razlikuju od standardnog danskog jezika, takozvane etnolekte.

Abeceda

Danski jezik koristi latinično pismo s dodatkom slova <æ, ø, å>.

Abeceda se sastoji od 29 slova, od čega je samoglasnika 9 (podebljani), a suglasnika 20:

velika slova
A	B	C	D	E	F	G	H	I	J	K	L	M	N	O	P	Q	R	S	T	U	V	W	X	Y	Z	Æ	Ø	Å
mala slova
a	b	c	d	e	f	g	h	i	j	k	l	m	n	o	p	q	r	s	t	u	v	w	x	y	z	æ	ø	å

Brojevi

1	2	3	4	5	6	7	8	9	10	11	12	15	20	21	30	40	50	100	1000	1 000 000
en/et	to	tre	fire	fem	seks	syv	otte	ni	ti	elleve	tolv	femten	tyve	enogtyve	tredive	fyrre	halvtreds	hundred	tusind	million

U danskom numeričkom sustavu desetice i jedinice brojeva iznad 20 u govornom se obliku izgovaraju obrnuto. Takav se sustav vidi na primjeru broja 21, enogtyve, doslovno „jedan i dvadeset”. Slične konstrukcije postoje u njemačkom, nizozemskom, nekim varijantama norveškog, slovenskom, arapskom te afrikaansu, kao i u arhaičnom engleskom jeziku.

Brojka halvanden znači 1½ (doslovno "pola drugog/druge, što podrazumijeva "jedan plus pola drugog/druge"). Brojke halvtredje (2½) i halvfjerde (3½) zastarjeli su oblici, međutim i dalje u upotrebi u tzv. vigezimalnom (vicezimalnom) brojnom sustavu. Sličan je primjer vremenske oznake, poput u klokken halv fem, doslovno „pola pet sati”, što je u stvari četiri i pol sata.

Zanimljiv detalj u danskom jeziku je činjenica da su brojevi od 40 do 90 zasnovani na vigezimalnom sistemu koji je prije također bio u upotrebi u norveškom i švedskom. To znači da se 20 koristi kao osnova brojanja. Tres (skraćeno za tre-sinds-tyve što znači „tri puta dvadeset”) je šezdeset, dok halvtreds (skraćeno za halvtredje-sinds-tyve, doslovno „pola trećeg puta dvadeset”, 2½ × 20) znači pedeset.

U suvremenome danskome jeziku, četrdeset je fyrre, što dolazi od originalnog fyrretyve (proizlazi iz starodanskog fyritiughu, u prijevodu „četiri desetice”), a danas se koristi samo u iznimno formalnim strukturama ili u humoristične svrhe. Broj pedesettri (53) je treoghalvtreds iz sada zastarjelog treoghalvtredsindstyve, dok je pedeset treći treoghalvtredsindstyvende.

Konstrukcija rednih brojeva

1.	2.	3.	4.	5.	6.	7.	8.	9.	10.	11.	12.	15.	20.	21.	30.	31.
første	anden	tredje	fjerde	femte	sjette	syvende	ottende	niende	tiende	ellevte	tolvte	femtende	tyvende	enogtyvende	tredivte	enogtredivte

ali:

40.	41.	50.	60.	70.	80.	90.	100.
fyrretyvende	enogfyrretyvende	halvtredsindstyvende	tresindstyvende	halvfjerdsindstyvende	firsindstyvende	halvfemsindstyvende	hundrede

Članovi

Kao i mnogi jezici, osobito germanski, danski jezik ima dva stupnja određenosti, a ima upravo kao i ostali skandinavski jezici ima i dva roda: zajednički i srednji.

Neodređeni oblici članova su en i et, identični broju jedan te sukladno tomu primjenjivi samo na jedninu, dok su kod određenog člana to den i det za jedninu te de za množinu. Bez obzira na određenost, rodovi se razlikuju prema nastavku -n za zajednički rod, nastao stapanjem muškoga i ženskoga, i nastavku -t za srednji.

Izvori

↑ Ethnologue (15th)
↑ ^a ^b Jervelund, Anita Ågerup. 2008. Antal arveord og låneord. Dansk Sprognævns svarbase
↑ Karker, Allan. 3. svibnja 2023. dansk - ordforråd. Den Store Danske (danski). Pristupljeno 9. kolovoza 2023.
↑ Basbøll, Hans. 5. svibnja 2005. The Phonology of Danish (engleski). OUP Oxford. str. 11. ISBN 978-0-19-824268-0
↑ Galberg Jacobsen, Henrik. 26. studenoga 2021. retskrivning. Den Store Danske (danski). Pristupljeno 14. svibnja 2023.
↑ Hansen, Erik; Lund, Jørn. Dansk Sprognævn. Den Store Danske (danski). lex.dk. Pristupljeno 14. svibnja 2023.
↑ Lov om dansk retskrivning. retsinformation.dk. 14. svibnja 1997. Pristupljeno 25. srpnja 2022.
↑ Bekendtgørelse af lov om Dansk Sprognævn. retsinformation.dk. 13. veljače 2015. Pristupljeno 25. srpnja 2022.