Pitanje hrvatskog ujedinjenja bilo je temeljni problem koji se u Dvojnoj Monarhiji nije rješavao. Mnogi politički problemi zajedno s Balkanskim ratovima doveli su do stanja nemira, štrajkova i atentata uoči rata. Hrvatska politika svodila se na rješenje u sklopu Austro-Ugarske ili ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu južnoslavensku državu. Tijekom rata nastupile su posebne okolnosti u kojima je političko djelovanje bilo izrazito ograničeno te je dosta vlasti završilo u rukama vojnih krugova, a južnoslavenske su simpatije izjednačene s veleizdajom.
Hrvati su se uglavnom borili na srbijanskom bojištu te u Galiciji (protiv Rusije) i na Soči (protiv Italije), iako je manji broj Hrvata sudjelovao u borbama i na drugim bojištima. Dio Hrvata sudjelovao je i na strani Antante: hrvatski dragovoljci iz prekomorskih zemalja (ponajprije iz SAD-a) te vojni zarobljenici ili bjegunci iz austrougarske vojske.[1] Hrvatska je u ratu pretrpjela ogromne ljudske i gospodarske gubitke, koje je još više povećala španjolska gripa krajem rata. Iako su predstavljali manje od 10 % stanovništva Austrougarske monarhije, u cjelokupnoj su vojsci 13-14 % vojnika činili Hrvati. Ukupni hrvatski vojni gubitci u ratu najvjerojatnije su iznosili oko 190.000 ljudi, dok se navode i podatci od 137.000 vojnih i 109.000 civilnih žrtava.[2]
Odmah po dolasku vijesti o atentatu u Sarajevu u Hrvatskoj je zavladao veliki nemir i napetost. U kratkom roku u Zagrebu je prodano 50.000 primjeraka novina, a kolportere je morala štititi policija.[3] Već 28. lipnja navečer održane su komemorativne povorke i skupovi sa slikama ubijenog prijestolonasljednika i hrvatskim zastavama s crnim florom. Frankovci su bili teško pogođeni smrću Franje Ferdinanda jer je iskazivao simpatije prema hrvatskim interesima, o čemu su tada pisali i svjetski mediji.[4] No, neki povjesničari danas tvrde da je bilo neopravdano očekivati da će Franjo Ferdinand, kad stupi na vlast, uvesti trijalističko uređenje Monarhije s jednom hrvatskom jedinicom koja bi obuhvaćala Sloveniju, Hrvatsku, BiH i Vojvodinu. Frankovci su iskoristili pojedine provokacije te ozračje i ogorčenost naroda te poveli protusrpske demonstracije. Nakon što je bačen kamen na povorku sa slikom Franje Ferdinanda, demolirane su radnje u vlasništvu Srba u Zagrebu te kavane i okupljališta projugoslavenskih političara.[5][6] Napadnuti su i saborski zastupnici Hrvatsko-srpske koalicije (HSK).[7] S druge strane, socijaldemokratska stranka je održala skup na kojem je osuđeno protusrpsko raspoloženje.[8] Istodobno s velikim protusrpskim neredima u Beču, Budimpešti i teškim izgredima u BiH, u kojima je bilo mrtvih i ranjenih, i u drugim hrvatskim gradovima je došlo do sukoba s jugoslavenski orijentiranim građanima i udrugama, a pogotovo prema srpskim društvima i klubovima, kao u Dubrovniku, gdje je nastradalo srpsko društvo "Dušan silni".[9] Veliki neredi zabilježeni su i u Zadru, Konavlima, gdje su paljene srpske zastave, i Metkoviću. U Đakovu i Slavonskom Brodu nemiri su poprimili razmjere u kojima je zatražena intervencija vojske.[8] U Petrinji je uveden policijski sat, a redarstvo je imalo pune ruke posla i u Bjelovaru i Virovitici. U Vukovaru i Zemunu redarstvo je uspjelo spriječiti veće sukobe. Većina Srba u Hrvatskoj je s odobravanjem dočekala vijest o ubojstvu Franje Ferdinanda i supruge, a ponegdje su zabilježene i teže provokacije, poput isticanja slika kralja Petra, veselja, vrijeđanja i slavlja.[10][11] U Zadru je uhićeno 14 Srba zbog slavljenja atentata.[12] Neki projugoslavenski političari, poput Ante Trumbića i Frana Supila, odlučili su emigrirati kako ne bi bili izloženi progonu, dok je Ivan Meštrović već bio u inozemstvu.[13][14][15]
Izvanredna sjednica Hrvatskog sabora na kojoj je trebala biti pročitana izjava o vjernosti Monarhiji i izjava sućuti prekinuta je opstrukcijom frankovaca te optužbama i predbacivanjima vladajućoj Hrvatsko-srpskoj koaliciji. Dr. Ivo Frank navodno je prijetio revolverom srpskim zastupnicima.[16]26. srpnja objavljena je djelomična mobilizacija, a sutradan je ban Škrlec donio posebne uredbe te stavio izvan snage Mažuranićev zakon o slobodi okupljanja iz 1875. Nakon objave rata 28. srpnja dogodile su se nove manifestacije podrške ratu. Dolazak unovačenih vojnika u zagrebačke vojarne dočekan je povicima "živjela hrvatska vojska", na što su novaci odgovarali "živila Hrvatska, živio hrvatski kralj".[16]
Kako je posljednji sukob u koji je Hrvatska bila uključena bio 1878., a Hrvatska, Austro-Ugarska i čitava Europa uživale u skoro pedesetogodišnjem miru i relativnoj stabilnosti, uskoro je ratno stanje ipak dočekano u Hrvatskoj s teškim šokom i nevjericom.[17] Cijene hrane odmah su naglo skočile pa su ih vlasti zamrznule, a raspuštena su sva društva osim vatrogasnih i dobrotvornih. Ubrzo su uhićeni i internirani pojedini projugoslavenski političari i aktivisti, poput Iva Vojnovića, Ive Andrića, Grge Angjelinovića ili Oskara Tartaglie. Većina ih je oslobođena tijekom 1915., a najkasnije 1917., jer je car i kralj Karlo I. pod snažnim pritiskom međunarodne javnosti, a i zbog priprema za sklapanje separatnog mira s Antantom, donio 1917. odluku o amnestiji političkih zatvorenika.
Hrvatski teritorij, osim Istočnog Srijema i nekih dalmatinskih otoka (Palagruža, Lastovo), nije bio zahvaćen ratnim operacijama. No, 60.000 stanovnika Pule i okolice se zbog blizine ratnog djelovanja i sigurnosti ratne luke 1915. prisilno izmješta u izbjegličke logore u Austriji, Češkoj i Sloveniji, gdje su mnogi umrli od bolesti i gladi, dok je u Istri uspostavljena vojna uprava. U Hrvatskoj i Slavoniji pak vladala je teška politička situacija; tijekom sve četiri godine rata prijetila je opasnost od zavođenja diktature Vojnog komesarijata za Hrvatsku, koji je konstantno pokušavao oduzeti vlast Hrvatskom Saboru. U tome su pravcu radili frankovci, koji su se nadali da bi mogli postati poluga vlasti vojnog povjerenika.[18]
Kako je na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine mobilizirano gotovo milijun ljudi,[19] ekonomska situacija je bila vrlo loša. Ponešto je pomogao angažman ruskih i srpskih ratnih zarobljenika, koji su dodijeljivani poljoprivrednim posjedima i tvornicama kao ispomoć. Vladala je nestašica svega, o čemu svjedoči činjenica da je bakreni krov dubrovačke katedrale skinut kako bi se pretopio u strjeljivo, a ista sudbina zadesila je i bakreni krov tadašnje Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, danas zgrade Hrvatskog državnog arhiva. I mnoge druge crkve u Hrvatskoj ostale su bez zvona ili krovova.[20][21][22]
Ista sudbina zadesila je i prvu hidroelektranu na Krki kod Šibenika.[23] Kruh se dobivao samo na cedulje, a tekstilne robe, čak i one od kopriva, je potpuno nestalo.[17] Povrća je bilo toliko malo da se za njega nisu izdavali bonovi, nego se od zgode do zgode dijelio krumpir i grah na trgovima, u Zagrebu na Jelačićevom i Pejačevićevom trgu.[17] Žene i djeca znali bi čitavu noć probdjeti, čekajući svojih četvrt kilograma krumpira ili graha po osobi.[17]
Također se provodila dobrotvorna akcija pod nazivom Dadoh zlato za željezo, u kojoj su ljudi davali zlatan nakit u zamjenu za željezno prstenje, a zlato je odlazilo za uzdržavanje obitelji poginulih vojnika.[24] U listopadu 1914. godine vladin povjerenik za organizaciju dobrovoljne ratne bolničarske službe uz odobrenje visoke kr. zem. vlade odredio je akciju sabiranja "darova u obliku zlatnih predmeta i gotovoga novca i inih vrijednina" na području kraljevine Hrvatske i Slavonije pod geslom "Zlato za željezo".[25] Nakon procjene i uz pismenu potvrdu, darovateljima se za uzvrat poklanjao željezni prsten u visini vrijednosti dara, najmanja vrijednost donacije iznosila je 5 kruna. Svrha ove humanitarne građanske akcije bila je prikupljanje novca za obitelji poginulih vojnika "koji su zavičajnici ovih kraljevina i koji su ostavili svoje obitelji nedovoljno obskrbljene".[25] Središte organizacije ove sabirne akcije bilo je u Zagrebu, a sakupljanje se vršilo u prostorijama Prve hrvatske štedionice u Zagrebu, Ilica br. 5, u njenim podružnicama ili od strane ovlaštenih osoba u manjim mjestima.[25] Prsteni su nosili natpis i godinu sabirne akcije "DADOH ZLATO ZA ŽELJEZO 1914" te bili zaštićeni žigom Povjerenstva za organizaciju dobrovoljne ratne bolničarske službe u Zagrebu.[25] Zagrepčani su uz to 1915. mogli i zabiti čavlić u deblo lipe na Zrinjevcu, prikupljajući na taj način sredstva za zbrinjavanje obitelji u ratu poginulih vojnika.[26] Postoje namjere za podizanje Ratne spomen-lipe u znak sjećanja na sve poginule i stradale vojnike u Prvom svjetskom ratu.[26] Akcija se odvijala i u ostalim hrvatskim gradovima – u Puli se čavlić zabijao u svjetionik, a u Jastrebarskom u drvenog jastreba.[27] Drvored kestena u glavnoj ulici u Sinju, koja je ujedno i trkalište Alke, posađen je u spomen na unovačene vojnike koji su otišli u rat 1917. godine.[28] Broj stabala jednak je broju momaka koji su unovačeni.[29]
Mnoge pripadnice plemstva za vrijeme rata bavile su se humanitarnim radom. Plemkinja iz obitelji Janković, Marija Janković udana pl. Adamović poklonila je veliki dio svog imetka za lijekove sirotinji. Tijekom rata u Drenovcu je osobno previjala ranjenike.[30]
Zbog dugog rata za koji se Austro-Ugarska nije pripremila, ali i zbog suše, počela se 1916. i naročito 1917. osjećati glad i oskudica. Ljudi, a osobito djeca, počeli su masovno umirati. Zbog toga je zagrebački Središnji odbor za zbrinjavanje porodica mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika, počeo veliku humanitarnu akciju preseljavanja djece iz Istre na sjever Hrvatske.[31] Onda su ovu akciju prihvatili i franjevci kao spas za hercegovačku katoličku djecu. Spašavanje hercegovačke djece tijekom Prvoga svjetskog rata velika je socijalna akcija, koju je potaknuo i provodio fra Didak Buntić.[32] Tijekom 1917. i 1918. godine, u Hrvatskoj i Slavoniji, bilo je zbrinuto oko 17.000 hercegovačke djece.[33] Tako se razvila u Hrvata do tada neviđena manifestacija ljudske solidarnosti u spašavanju djece, koja je ostavila dubok trag u kolektivnoj svijesti hercegovačkih ljudi.[34]
Nakon objave rata u Trojednoj Kraljevini je uveden sustav izvanrednih zakonskih mjera. U njemu je nadzor nad novinstvom i novinarima predstavljao najvažniju zadaću. U slučajevima kada bi novinari prekršili propise vojne cenzure, vojne uprave bi ih unovačile i rasporedile na bojišnicu.[35] Vojna cenzura ugasila je listove "Hrvat" i "Hrvatski pokret", starčevićanska glasila. Unatoč neslobodnom izvještavanju i cenzuri, zanimanje javnosti za novine je značajno poraslo. Potkraj rata, 1918., dnevna naklada svih novina u Zagrebu je porasla na 150.000 primjeraka, što je bila peterostruka prijeratna naklada.[17]
Pod utjecajem Oktobarske revolucije u Rusiji, širenja Lenjinovih ideja, ali i očajnog položaja hrvatskih vojnika i mornara, teškog stanja u pozadini i besmislenog produljenja ratnih operacija, od početka 1917.dezerterstvo, pobune vojnika i mornara i bjegovi saveznicima su postali česta pojava. Već 1917. godine zabilježeni su prosvjedi mornara u ratnim lukama Austro-Ugarske. U Puli su se istaknuli proturatni prosvjedi, a bilo je i dezerterstva. Veliki štrajk 11.000 radnika arsenala koji su tražili primirje, veće plaće i bolju prehranu izbio je 1918. godine.[36] Iz Kumbora je u Brindisi prebjegla posada hidroaviona K-307.[36] Iz Šibenika je u Italiju prebjegla torpiljarka T-11.[36] Mornari František Koucký (Čeh) i Ljubomir Kraus (Hrvat) pokušali su bijeg iz Pule torpiljarkom T-80, ali su izdani te osuđeni na smrt i strijeljani.[36] Podržavajući radničke nemire, mornari s ratnih brodova Erzherzog, Prinz Eugen i Aspern, otkazivali su poslušnost zapovjedništvu.[36] Zbog neposluha je 35 pripadnika Hidrobaze u Puli kažnjeno dugogodišnjim zatvorskim kaznama.[36] Jedna od najvećih pobuna bila je slavna pobuna mornara u Boki kotorskoj (1. veljače1918.), kojoj su na čelu bili Hrvati. Na sjeveru Hrvatske, dezerteri iz Domobranstva, poznatiji kao Zeleni kadar, neorganizirano su pljačkali i palili po plemićkim dvorcima i veleposjedima te ih preotimali i prisilno parcelirali. Procjenjuje se da je broj zelenokaderaša krajem rata iznosio oko 50.000.[37] Među vojnicima i stanovništvom popularna je bila zabranjena rugalica: "Care Karlo i carice Zita, što ratujete kad nemate žita?!"
Španjolska gripa
U srpnju 1918., do Hrvatske je došla i španjolska gripa, koja je diljem svijeta pokosila 20 milijuna ljudi. U Zagrebu je 1918. godine tjedno umiralo u prosjeku 60 stanovnika. U najtežem razdoblju epidemije taj broj je porastao na više od 200 osoba, s vrhuncem u drugom tjednu prosinca kad se broj umrlih u Zagrebu penje na 264.[38] Samo u Zagrebu je u nepuna četiri mjeseca odnijela više od 700 života, a na čitavom području Hrvatske vjerojatno više desetaka tisuća.[38] Suvremenici su procjenjivali kako je od gripe u drugoj polovini 1918. oboljelo gotovo 90 % stanovnika Hrvatske, a procjenu od 15.000 – 20.000 stradalih u Hrvatskoj valja uzeti kao donju granicu broja žrtava epidemije.[38]
Godine 1918., raspadom Austro-Ugarske, u Hrvatskoj nastupa razdoblje bezvlašća i opće nesigurnosti. U Slavoniju ulazi srpska vojska pod izlikom uvođenja reda, potpomognuta francuskim kolonijalnim trupama (Vijetnamci, Senegalci...). Tom prigodom izvršene su mnoge pljačke i ubojstva seljaka.[39]
Zarobljeni Hrvati na talijanskom i galicijskom bojištu nerijetko su završavali u tzv. Jugoslavenskoj legiji, gdje su se dalje borili na Solunskom frontu. Među njima su bili i budući kardinal, bl. Alojzije Stepinac i budući ban Banovine Hrvatske, Ivan Šubašić, kao i skladatelj Ivo Tijardović i mnogi drugi. Hrvatski slikar Vladimir Becić, koji se nedugo prije izbijanja rata našao u Beogradu, prijavio se u srpsku vojsku.[48]
Hrvatsko iseljeništvo
Dio hrvatskih iseljenika pomagao je rad Jugoslavenskog odbora,[49] dok je dio otvoreno stao nasuprot jugoslavenskoj ideji. Jugoslavenska ideja pustila je do Prvoga svjetskog rata duboko korijenje među hrvatskim iseljeništvom, osobito u Južnoj Americi. Na vijest o ratu oni spontano reagiraju okupljanjem, da bi se ubrzo našli pod patronatom Jugoslavenskog odbora. (Vezu je uspostavio Odborov član Miće Mičić, organizirali su ih predstavnici Jugoslavenske ujedinjene (nacionalističke) omladineMilostislav Bartulica i Ljubo Leontić.) Iseljeništvo je Odboru bilo važno zbog ovih razloga: davalo mu je legitimitet koji nije mogao dobiti iz domovine; pokrivalo rashode dajući mu kakvu-takvu slobodu u političkoj akciji u odnosu prema srpskoj vladi (koja ga je inače nastojala svesti na svoje tijelo za promidžbu); bilo je osnova za regrutiranje zamišljene Jugoslavenske legije na solunskom bojištu. Od svega toga jedini stvaran učinak bila je materijalna potpora. Unatoč legitimitetu koji su mu davali iseljenici, Odbor nije bio priznat od Antante kao predstavnik južnih Slavena Monarhije, a hrvatski iseljenici se uglavnom nisu pojavili na solunskom bojištu.[50]
Pobjeda Austro-Ugarske bila bi katastrofa za sve narode Austro-Ugarske, izuzev Nijemce i Mađare. Rasap Austro-Ugarske pak bila bi katastrofa za sve narode Monarhije uključujući čak i Nijemce i Mađare. Za nas Hrvate bit će jedina sreća ako bude Austro-Ugarska potpuno poražena, ali da nakon toga ostane na okupu.[52]
U Hrvatskoj je sve više raslo nezadovoljstvo i zahtjevi za rješavanjem hrvatskog pitanja. Njegovo rješenje ovisilo je o tome hoće li Austro-Ugarska opstati kao država ili neće. Kad je izbio rat, bila su moguća tri rješenja hrvatskog pitanja:
Zadnja dva rješenja predviđala su raspad Austro-Ugarske.
Prva je mogućnost početkom rata imala najviše izgleda, jer tada nijedna velesila nije željela raspad Austro-Ugarske, planirao se njen preustroj i federalizacija. Trijalistička opcija dobro je kotirala na Bečkom dvoru.[53] Stvaranje samostalne hrvatske države je u tadašnjim međunarodnim okolnostima imalo najmanje izgleda. Zato su se hrvatski političari u doba rata opredijelili za preostala dva rješenja.
U Hrvatskom Saboru nakon izbora 1913. većinu je imala Hrvatsko-srpska koalicija. Njezina je vodeća ličnost bio Svetozar Pribićević, koji se zalagao za stvaranje jedinstvene južnoslavenske države. HSK se držala oportuno, surađujući s ugarskom vladom, te se nije javno izjašnjavala o preustroju Monarhije. Oporbu su činili frankovci i HPSS, okupljeni u privremeni savez Hrvatski državnopravni demokratski blok (nastao nakon što su ih napustili "meki" pravašiStarčevićeve stranke prava, približivši se jugoslavenskoj opciji). Zajednička im je bila ideja trijalizma, stvaranja Kraljevine Hrvatske s visokim stupnjem autonomije u sklopu Austro-Ugarske. Gotovo tijekom cijeloga rata Stjepan Radić je vjerovao u uspjeh Monarhije i povoljno rješenje hrvatskoga problema u njezinome sklopu.[50] No, prema njegovu kraju, to mu više nije dogma pa u saborskome nastupu u rujnu 1917. ističe:
»... ako se ovako dalje bude s nama radilo, ja ću biti prvi, koji se neće bojati vješala i koji će viknuti: dolje Habsburg![50]«
(Stjepan Radić, Sabor, 1917.)
Pro forma je učinjen korak naprijed što se tiče ujedinjenja hrvatskih zemalja. Naime, podbanVinko Krišković, neumorno radeći na ojačavanju državnopravnog položaja Hrvatske unutar Monarhije, uspio je privoliti posljednjega habsburškog vladara Karla da u svojoj inauguracijskoj prisezi kao ugarsko-hrvatski kralj, na Silvestrovo1916. u Budimpešti, zajamči teritorijalnu cjelovitost Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.[53][54] To ga je spriječilo da početkom 1917., u prisezi Carevinskom vijeću u Beču, spomene inače dogovoreni tekst prisege u kojem stoji da je Dalmacijaaustrijska krunska zemlja.[53][54] Nadalje, Krišković je pregovarao s carem i kraljem Karlom o stvarnom ujedinjenju hrvatskih zemalja, uključujući i Bosnu i Herecegovinu.[53] Unatoč carevoj sklonosti, pokazalo se da su pojedini političari iz Dalmacije i Bosne i Hercegovine tome bili izrazito neskloni; štoviše, neki su predlagali da se Hrvatska i Dalmacija pripoje Bosni.[53]
I zastupnici Hrvati iz Dalmacije i Istre te Slovenci, okupljeni u zastupničkom Jugoslavenskom klubu u Carevinskom vijeću u Beču su nakon smrti cara Franje Josipa1916. te stupanja na prijestolje cara Karla Svibanjskom deklaracijom predložili da se Austro-Ugarska preuredi na trijalističkom načelu, tj. da se stvori treća jedinica koja bi obuhvatila sve južnoslavenske zemlje u Monarhiji (Sloveniju, Hrvatsku, BiH i Vojvodinu). U sklopu kluba djelovali su neki istaknuti hrvatski političari, poput Vjekoslava Spinčića, Josipa Smodlake, Ive Prodana i drugih.[49] Deklaraciju je pročitao Anton Korošec krajem svibnja 1917. Svibanjska je deklaracija, dakle, predviđala rješavanje hrvatskog pitanja unutar Austro-Ugarske, no taj prijedlog nije bio prihvaćen. Izjašnjavanje Jugoslavenskog kluba za ostanak Južnih Slavena u Monarhiji izazvao je nezadovoljstvo Jugoslavenskog odbora i Trumbića.[49]
»Zajedno sa Slovencima želimo i hoćemo do kraja izgraditi svoju narodnu demokratsku državu Hrvatsku. U toj će hrvatskoj državi naša braća Srbi imati sva ona prava, koja i mi. Budu li se Srbi protivili ovoj hrvatskoj državi, nastojat ćemo iz svih sila, da ju oživotvorimo i bez njih, pače i protiv njih, jer smo uvjereni, da bez jedinstva sa svim Slovencima i bez cjelokupnosti povijestne hrvatsko-bosansko-dalmatinske trojednice nema hrvatskomu narodu ni obstanka, a kamoli napretka...[50]«
(Stjepan Radić, Sabor, 7. veljače 1918.)
S druge pak strane, Starčevićeva stranka prava preuzela je vodeću ulogu u povezivanju svih stranaka i skupina koje stoje na stajalištu jedinstvene južnoslavenske države. U Zagrebu je 2. i 3. ožujka1918. organiziran sastanak predstavnika iz južnoslavenskih zemalja Monarhije na kojem je prihvaćena Zagrebačka rezolucija, u kojoj se traži stvaranje demokratski uređene južnoslavenske države.
»Tražimo nezavisnost, sjedinjenje i slobodu u svojoj jedinstvenoj narodnoj državi u kojoj će plemenite osobine troimenog jedinstvenog naroda Slovenaca, Hrvata i Srba biti očuvane, te po želji sastavnih narodnih dijelova poštovani državotvorni kontinuiteti historičko političkih teritorija uz potpunu ravnopravnost plemena i konfesija.[55]«
Još jedan zagovornik trijalizma unutar Austro-Ugarske bio je i general Sarkotić, ratni upravitelj Bosne i Hercegovine, koji je u zadnjim danima Monarhije pokušao nagovoriti cara i kralja Karla da Hrvatskoj sjedini BiH i Dalmaciju, na što je on načelno pristao, ali i ostavio konačnu odluku ugarskoj vladi, za što je bilo prekasno. Početkom listopada bila je jasno vidljiva skora propast Monarhije. Polovicom listopada 1918. SAD je odbacio ideju o autonomiji južnih Slavena u Monarhiji Car Karlo je pokušao spriječiti neizbježno i u manifestu od 16. listopada predložio preustroj države u federalni savez država. Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba je to glatko odbilo, a 19. listopada objavilo da preuzima vođenje narodne politike u svoje ruke. Po prvi put je javno najavljeno stvaranje zajedničke južnoslavenske države. Hrvatski sabor je na svojem zasjedanju 29. prosinca 1918. jednoglasno prihvatio zaključak o prekidu svih državnopravnih veza s Ugarskom, odnosno s Habsburškom Monarhijom. Hrvatska, Dalmacija i Slavonija s Rijekom proglašene su nezavisnom državom, koja pristupa Državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Narodnomu vijeću, Sabor je priznao ustavnu vlast. Odluku o obliku vladavine i unutarnjem uređenju Države, Sabor je prepustio Ustavotvornoj skupštini. Antanta nije priznala novostvorenu Državu SHS, a zbog otpora srpske vlade odbijali su priznati legitimnost Jugoslavenskom odboru. To je omogućilo talijanskoj vojsci da započne s okupacijom hrvatskoga područja u skladu s Londonskim ugovorom iz 1915. Talijanska okupacija (južnih te zapadnih hrvatskih krajeva: Istru i Rijeku s okolicom) potaknula je dalmatinsku vladu da zatraži što brže ujedinjenje sa Srbijom. Zahtjev dalmatinske vlade, kao i nemiri koji su izbili na selu, primorali su Središnji odbor Narodnoga vijeća SHS na ubrzano donošenje odluke o ujedinjenju s kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom, unatoč snažnomu protivljenju Stjepana Radića.[56]
Dio hrvatskih, srpskih i slovenskih političara iz Austro-Ugarske zalagao se za njezino razbijanje i stvaranje zajedničke države Južnih Slavena. Smatrali su da bi ta država trebala obuhvatiti sva južnoslavenska područja u Austro-Ugarskoj (Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Vojvodinu), te tada nezavisne države Srbiju i Crnu Goru. Početkom rata, oni su iz straha pred progonima morali otići u inozemstvo i 1915. godine u Parizu su utemeljili Jugoslavenski odbor. Predsjednik mu je bio hrvatski političar Ante Trumbić. Osim za stvaranje jugoslavenske države, odbor se borio i protiv osvajačkih težnji Italije prema Dalmaciji i Istri, izraženih u Londonskom ugovoru. Velika teškoća u radu Odbora bila je i nesklonost Antante raspadu Austro-Ugarske.[49] Naime, željeli su je očuvati kao ravnotežu u srednjoj Europi, uz određena teritorijalna smanjenja.[49] Velik dio posla Odbora bio je usmjeren prema dokazivanju hrvatskog i slovenskog karaktera istočne jadranske obale, nasuprot talijanskim zahtjevima.[49] Isto tako, poduzeo je veliku kampanju među hrvatskim iseljeničkim zajednicama u Sjevernoj i Južnoj Americi, otkuda je Odboru stizala novčana pomoć.[49]
Jugoslavenski odbor zamišljao je novu državu kao zajednicu ravnopravnih naroda u kojoj bi bila poštovana njihova povijesna autonomna prava. Radeći na stvaranju zajedničke države nastojao je surađivati s srpskom vladom. No, srpska vlada, na čelu s Nikolom Pašićem, vodila je dvostruku politiku: s jedne strane zalagale se za zajedničku, iako centralistički uređenu državu, a s druge strane je pregovarala s Antantom o proširenju Srbije na BiH i dijelove Hrvatske (gotovo cijelu Slavoniju i Dalmaciju). Nikola Pašić je smatrao da bi Odbor trebao imati samo promidžbenu ulogu.[49] Njegove namjere o budućoj državi kao o Velikoj Srbiji natjerale su Frana Supila da početkom 1916. istupi iz Odbora.[49] Iako je Trumbić također shvaćao Pašićeve namjere, nije bio spreman raskinuti s Srbijom.
Svibanjska deklaracija i okupacija Srbije od strane Austro-Ugarske nakon 1915. pridonijeli su promjeni stava srpske vlade. To je omogućilo postizanje dogovora s Jugoslavenskim odborom20. srpnja1917. na otoku Krfu (gdje je bilo sjedište izbjegličke srbijanske vlade), poznatog pod nazivom Krfska deklaracija. Deklaracija govori o uređenju buduće države, koja je trebala biti ustavna, parlamentarna i demokratska monarhija na čelu sa srbijanskom dinastijom Karađorđevića. Poslije ujedinjenja trebala se sazvati Ustavotvorna skupština koja će dvotrećinskom većinom donijeti ustav.[49] Iako nije imao jakost državnopravnog akta, bio je to prvi dokument u kojem se predlaže stvaranje zajedničke države Južnih Slavena, te je važan trenutak za daljnji razvoj događaja.
Nakon objavljivanja deklaracije, iz Hrvatske su dolazila upozorenja da prvo treba ujediniti i stvoriti hrvatsku državu, a tek onda stupiti u neke veze s Srbijom i Slovenijom. No, kako se kraj rata približavao, postajalo je sve jasnije da Austro-Ugarska neće preživjeti kapitulaciju Središnjih sila. S obzirom na teritorijalne želje susjednih zemalja, prvenstveno pretenzija Italije, hrvatska je budućnost u tom slučaju bila neizvjesna. Zato je Trumbić smatrao da nakon rušenja Austro-Ugarske prvo treba provesti ujedinjenje, a potom će se narodi ravnopravno dogovoriti o ustroju države, što se kasnije pokazalo velikom pogreškom.
Jugoslavenski odbor želio je steći legitimitet među silama Antante, no kako je izborni legitimitet imao hrvatski Sabor, pokušao je pošto-poto stvoriti svoju vojnu postrojbu, Jugoslavensku legiju.[55] Bila je bitna i kao protuteža srpskoj strani u pregovorima, više kao politički potez, nešto slično čehoslovačkoj legiji.[55] U Jugoslavensku legiju su se trebali uključili južnoslavenski iseljenici-dobrovoljci i zarobljeni domobrani.[55] Od druge polovine 1915., incijativom Jugoslavenskog odbora, hrvatski domobrani su bili novačeni iz ruskog zarobljeništva, što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom, kako bi tvorili jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom frontu. Takva incijativa nije se sviđala Nikoli Pašiću, jer je u tim nastojanjima vidio pokušaj Jugoslavenskog odbora da stvori vlastitu oružanu silu.[49] Zbog toga je želio da postrojba nosi naziv Srpski dobrovoljački korpus, umjesto Jugoslavenski korpus ili Jugoslavenska legija, kako je Jugoslavenski odbor želio.[49] Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na frontu pod jugoslavenskim, a ne srpskim imenom i znakovljem, čemu su se protivili srpski časnici.[55] U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je masakr 13 dragovoljaca u listopadu 1916. godine u Odesi.[55] Dovoljni sami sebi, Srbi ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: dragovoljci-časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične, a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljaca«.[55] Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi, ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju. O tome je Miroslav Krleža pisao:
»U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici, i samo 23. oktobra 1916. ustrijeljeno je trinaest Hrvata na Kulikovu polju.[55]«
(Miroslav Krleža)
Časnici Dobrovoljačkog korpusa Slovenaca, Hrvata i Srba u Odesi prilikom Pašićeva posjeta 1916.
Kompromisno je u travnju 1917. postrojba nazvana Dobrovoljački korpus Srba, Hrvata i Slovenaca.[49] Zapovjednici su bili mahom Srbi, poslani od Pašića, a u postrojbu je ušao mali broj Hrvata i Slovenaca, koji su bili izloženi pritiscima i fizičkom zlostavljanju.[49] O tome je u Saboru6. srpnja1918. govorio saborski zastupnik Čiste stranke prava Aleksandar Horvat:
»(...) Đuro Dumbović mi je ispričao da su ga na najzvjerskiji način mučili i isprebijali oni Srbi koji su ušli u Prvu dobrovoljačku diviziju u Odesi. Mnogi Hrvati spasili su svoj život rekavši da su Mađari ili Švabe; takve bi dvaput udarili u rebra i odbacili na stranu, ali jao njima ako bi se poslije doznalo da su Hrvati, tad bi platili svojim životom. Ivan Jambrek iz Radoboja bio je siljen da se proglasi Srbinom, a kad je odbio, dobio je 25 batina i ostao bez svijesti ležati nekoliko sati. Andrija Varga iz Zlatara, Antun Hleb i Franjo Drvar pričaju prave strahote o tim zlostavama. Kad sve nije pomoglo, onda su ih onako izubijane otjerali Srbi u jedno selo kraj Odese. Bilo ih je nekoliko stotina. Ovdje su ih pozatvarali po podrumima, natrpavši ih u uske prostorije, u kojima bi jedva 20 ljudi imali mjesto, po stotinu. Na to su kipću vodu polijevali po gredama, da na taj način ljude kazne i ubiju. (...) Nažalost u jednom podrumu stotinu ljudi se je podušilo, dok su drugi s teškim opeklinama izvučeni... Lovro Gabrek iz Jalžabeta, vojnik 16. pješačke pukovnije, bio je grozno mučen; nakon što su ga izmrcvarili i izbatinali te s kundakom obradili sa svih strana, čupali su mu brkove! (...) Sve ovo se zbivalo, propovijeda on, uz asistenciju srpskih oficira i naših iz hrvatskih krajeva koji su prebjegli i stupili u tu Jugoslavensku legiju...[58]«
(Aleksandar Horvat, Hrvatski Sabor, 6. srpnja 1918.)
Veljačka revolucija u Rusiji uzdrmala je temelje korpusa.[49] Od travnja 1917. počelo je njegovo osipanje te su se mnogi priključili ruskim trupama i u jesen 1918. vratili kući.[49]
Grobovi domobrana 28. pukovnije na istoku Europe 1917.: lijevo grob br. 398, Domobran Savić Avram; desno grob br. 397, poručnik Hiler Ljudevit.
Ukupni hrvatski vojni gubitci u ratu su najvjerojatnije iznosili oko 190.000 ljudi,[19][24] dok se negdje navode i podatci od 137.000 vojnih i 109.000 civilnih žrtava.[60] Samo je iz Međimurja poginulo 4.363 ljudi.[61]
Dio popisa poginulih Međimuraca na obelisku u Čakovecu
Do točnih podataka je teško doći, jer su oni zametnuti i rasuti po arhivima u Beču, Budimpešti i Beogradu. U razdoblju između popisa iz 1911. i 1921., područje Hrvatske i Slavonije izgubilo je nominalno 5.359 stanovnika ili 0,2 % te je 1921. omjer broja žena i muškaraca iznosio 1.043 žene na 1.000 muškaraca. U tom je razdoblju porastao i natalitet, 1,7 % godišnje.
Petar Grgec u svojim ratnim memoarima zapisao je da su hrvatske žrtve od svih austrougarskih naroda najteže.[62]
U književnosti i publicistici
Miroslav Krleža napisao je poznata djela koja se tiču Hrvata i ovog rata. Važni su i zapisi katoličkog publicista Petra Grgca u četirima djelima u kojima je iznio svoje uspomene na zbivanja iz Prvoga svjetskog rata: Jugoslavenski argonauti, Krvava služba i U paklenom trokutu te Topovi su grmjeli.[62]
»Nakon izbijanja I. svjetskog rata otišao je u emigraciju (u Italiju, a potom u Englesku), gdje je započeo aktivnost za oslobođenje južnoslavenskih naroda Habsburške Monarhije i za njihovo ujedinjenje u novu državnu zajednicu te nastojao zainteresirati vlade Antante za osnutak jugoslavenske države.«
»Nakon sarajevskog atentata, a po prethodnom dogovoru s oporbenim prvacima, prelazi u Italiju, gdje sa Supilom i skupinom emigranata pokušava spriječiti saveznička pogađanja s Italijom na račun hrvatskih i slovenskih teritorija.«
»Na početku 1. svjetskog rata godine 1914. skinuta su s crkvenog tornja sva brončana zvona (tri) u ratne svrhe: zvona su pretapana i od bronce su se izlijevale topovske cijevi i neki dijelovi raznih tipova str.«
(Župa Svete Jelene Križarice, Kastav, Crtice iz kronike župe)
»U vrijeme I. svjetskog rata s krova kupole crkve uklonjene su bakrene pokrovne ploče za vojne potrebe, pa je od tada crkva ostala prekrivena samo kamenim pločama.«
↑Dadoh zlato za željezo – Hrvatska u Prvom svjetskom ratu 1914. – 1918., muzejsko-pedagoška knjižica, pedagoška djelatnost Hrvatskoga povijesnog muzeja
»Prema podatcima Središnjeg zemaljskog odbora za zaštitu obitelji mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika iz kraljevine Hrvatske i Slavonije, bilo je u Hrvatskoj dana 20. VIII. 1918. godine zbrinuto 12.270 djece iz Bosne i Hercegovine (Stanje ferijalnih kolonija..., 1918.), dok drugi autori smatraju da se radi o 17.000 djece (Nikić, 1995.). Razlike se pripisuju smještanju djece bez znanja i organizacije Središnjeg zemaljskog odbora, o čemu svjedoči i pismo fra Didaka Buntića Josipu Šiloviću 1917. godine: Predviđao sam, ali se nijesam nadao, da će tako brzo biti; naime da će djeca svoju braću, sestre pa će i roditelje s vremenom sebi privući prije nego roditelji djecu, a to je gotova stvar. Onaj naime broj, što je s transportom otišao, ne pokazuje ni blizu pravi broj Hercegovaca u Slavoniji. Neprestano odlaze na poziv njihovih gazda privatno. A ionako je sada promet između Hercegovine i Srijema veoma živ kraj svih zapreka).«
»Od 1914. do 1918. stradalo je oko 137.000 vojnika iz Hrvatske, a još oko 109.000 stanovnika, uglavnom civila, umrlo je od raznih epidemija i gladi. Za usporedbu, u Drugome je svjetskom ratu stradalo ukupno oko 299.000 hrvatskih građana«
_(1868-1918).svg)
