Share to: share facebook share twitter share wa share telegram print page

John Robert Schrieffer

John Robert Schrieffer

Rođenje 31. svibnja 1931.
Oak Park, Illinois, SAD
Državljanstvo Amerikanac
Polje Fizika
Institucija Sveučilište Pennsylvania,
Sveučilište Kalifornija,
Sveučilište Florida,
Državno sveučilište Florida, Sveučilište Birmingham
Alma mater Massachusettski tehnološki institut (MIT)
Sveučilište Illinois u Urbani
Akademski mentor John Bardeen
Poznat po Supravodljivost
BCS-teorija
Istaknute nagrade Nobelova nagrada za fiziku (1972.)
Portal o životopisima

John Robert Schrieffer (Oak Park, 31. svibnja 1931.), američki fizičar. Studirao na Massachusettskom tehnološkom institutu (MIT) u Cambridgeu i Illinoiskom sveučilištu u Urbani, gdje je i doktorirao 1957. Radeći na doktorskoj disertaciji, razvio je teoriju gubitka električnog otpora u metalima na niskim temperaturama. To je bila prva uspješna mikroteorija supravodljivosti. Za BCS-teoriju razvijenu 1957. na temelju teorije o supravodljivosti dobio je, zajedno s Johnom Bardeenom i Leonom Neilom Cooperom, Nobelovu nagradu za fiziku 1972.[1]

Supravodljivost

Podrobniji članak o temi: Supravodljivost
Magnet koji lebdi iznad supravodiča zbog Meissnerovog učinka (Walther Meissner).

Supravodljivost je stanje pojedinih tvari koje se na niskim temperaturama očituje u nestanku njihova električnoga otpora, prolasku električne struje kroz tanku izolatorsku barijeru unutar njih bez električnoga otpora (Josephsonov učinak - Brian Josephson) i lebdenju magneta iznad njihove površine (Meissnerov učinak - Walther Meissner).[2] Supravodljivost je kvantnomehanička pojava i ne može se objasniti klasičnom fizikom. Tipično nastaje u nekim materijalima na jako niskim temperaturama (nižim od -200 °C).

BCS-teorija

Podrobniji članak o temi: BCS-teorija

BCS-teorija ili Bardeen-Cooper-Schriefferova teorija je prva mikroskopska teorija supravodljivosti (1957.). Polazi od pretpostavke da na vrlo niskim temperaturama u kristalnoj rešetki supravodiča privlačno međudjelovanje elektron–rešetka–elektron nadjačava odbojnu električnu silu među elektronima, tj. da elektroni pri prolasku kroz rešetku privlače njezine ione, što rezultira povećanjem gustoće pozitivnog naboja u tom području i, dok se rešetka ne vrati u ravnotežno stanje, privlači druge elektrone. U takvim uvjetima elektroni kojima su spinovi i količine gibanje suprotni gibaju se u parovima (Cooperovi parovi), a svaki par elektrona na međusobnoj udaljenosti od približno 100 nm giba se kroz kristalnu rešetku bez gubitka energije i može tunelirati kroz izolatorsku barijeru. Porastom temperature atomi rešetke sve jače titraju, iznad kritične temperature razdvajaju elektronske parove, elektroni se više ne mogu gibati bez gubitaka i pojavljuje se električni otpor. Za razvoj BCS-teorije John Bardeen, Leon Neil Cooper i John Robert Schrieffer dobili su Nobelovu nagradu za fiziku 1972.[3]

Izvori

  1. ↑ Schrieffer, John Robert, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.
  2. ↑ supravodljivost, [2] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.
  3. ↑ BCS-teorija, [3] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.
Kembali kehalaman sebelumnya