Neugodna anegdota u povijesti ovoga samostana bila je višegodišnja konfinacija učenoga kanonika iz Makarske Ivana Josipa Pavlovića Lučića sumnjivog zbog njegova frankofilstva. Pavlović se nije mirio svojom prognaničkom sudbinom u samostanu kojega je napustio 1806. godine. Prisiljen je bio stanovati s fratrima, protivnicima "bezbožnih" Francuza. Režim života na Visovcu prognanog kanonika Pavlovića, što mu ga je odredila austrijska vlast, nimalo nije bio lak (osobni boravak bez pera i papira, kontrola knjiga, šetnja po otoku uz pratnju dvojice redovnika i dr.), tako da su to uviđali i fratri i tražili olakšice, ali uzalud. Tako su fra Josip Babić i fra Karlo Marojević - Aralica morali napustiti Visovac jer su se zauzimali za slobodoumnog Pavlovića. Kada su Francuzi okupirali Dalmaciju, civilni upravitelj Vicko Dandolo pohvalio je Pavlovića, ali mu nije puno pomogao.[2]
”
Zaslužan je za samostan zbog tolikih dobročinstava učinjenih samostanu ("ob tota beneficia praestita conventui"). Pokopan je u crkvi pred malim Gospinim oltarom.[1]
Izvori
↑ abc Bačić, fra Stanko; 1995., Franjevci u zadarskoj nadbiskupiji i ninskoj biskupiji