Noto

Noto Città di Noto
Regija:	Sicilija
Pokrajina:	Sirakuza (SR)
Koordinate:	36°53′N 15°05′E / 36.883°N 15.083°E / 36.883; 15.083
Visina:	152 m
Površina:	551,12 km2
Stanovništvo:	24,131 (30. prosinca 2012.)
Gustoća stanovništva:	43,79 stan./km2
Poštanski broj:	96017
Pozivni broj:	0931
ISTAT-broj:	089013
Svetac zaštitnik:	Sveti Konrad
Noto Noto na zemljovidu Italije
Službena stranica:	comune.noto.sr.it

Noto (sicilijanski: Nuotu; latinski: Neetum i Netum) je grad u Italiji, na otoku i administrativnoj regiji Sicilija, središte istoimene općine u pokrajini Sirakuza. Noto se nalazi u podnožju planine Iblea i po njemu je nazvana visoravan Val di Noto.

Barokno središte Nota je, zajedno sa sedam drugih baroknih gradova u dolini Val di Noto koji su obnovljeni nakon potresa 1693. godine, 2002. godine upisano na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi kao primjer "vrhunca i završnog procvata baroka u Europi".

Stariji grad, Noto Antica, koji se nalzi 8 km sjeverno na planini Alveria, su osnovali Sikuli (skupina Italika) i pripadao je Magni Graeciji. Prema grčkim mitovima ovdje je pristao Dedal u bijegu, ali i Heraklo nakon obavljenog sedmog zadatka. Tijekom Prvog punskog rata taj grad je 263. pr. Kr. pripao Rimljanima. God. 866. osvajaju je Arapi koji ga čine glavnim gradom jedne od tri oblasti (Vellum) Emirata Sicilije.

Nakon pobune Sicilijanaca protiv Anžuvinaca, Petar III. Aragonski se u Cataniji okrunio za kralja Sicilije 1282. godine. Sicilija postaje dijelom Aragonskog kraljevstva u ranom 15. stoljeću. U 16. i 17. stoljeću u gradu su djelovale brojne važne osobe kao što je Giovanni Aurispa i arhitekt Matteo Carnelivari, te je kralj Ferdinand III. Aragonski gradu dodijelio titulu civitas ingeniosa ("genijalni grad"). Sljedeće stoljeće grad se gradi i širi izvan gradskih granica, no 1693. godine potres je gotovo uništio cijeli grad. Poslije ovih katastrofa grad je obnovio u broknom planu arhitekt Giovanni Battista Landolina. Djela mnogih baroknih arhitekata od lokalnog tufa, koji je pod sunčevim svjetlom boje meda, su mu osigurala naslov "Kamenog vrta".

Gospodarstvo grada se ipak nije nikada potpuno obnovilo i 1817. godine izgubio je naslov središta pokrajine, a 1844. dobio je biskupiju. U svibnju 1860. Giuseppe Garibaldi je Siciliju pripojio Kraljevini Italiji pripojenjem pokrajine Noto.

Kasnobarokni gradovi visoravni Val di Noto
Svjetska baština – UNESCO
Država	Italija
Godina uvrštenja	2002. (26. zasjedanje)
Vrsta	Kulturno dobro
Mjerilo	i, ii, iv, v
Ugroženost	—
Poveznica	UNESCO:1024
Koordinate	36°53′00″N 15°05′00″E / 36.8833°N 15.0833°E / 36.8833; 15.0833 (WD)
Noto

• Duždevu palaču (Ducezio Palace), današnju gradsku vijećnicu, izgradio je Vincenzo Sinatra, a oslikao u neoklasicističkom stilu Antonio Mazza.
• U gradu su izgrađene još dvije znamenite palače, Palača Astuto i Palača Villadorata iz 1733. godine.
• Katedrala sv. Nikole (San Nicolò di Mira) je dovršena 1776. godine, a 1996. godine su se neki njeni dijelovi iznenada srušili i još uvijek nisu obnovljeni.
• Samostan Santa Chiara iz 1735. godine dizajnirao je Rosario Gagliardi u ovalnom tlocrtu čiju unutrašnjost dijeli dvanaest stupova. U njoj se nalazi "Gospa s Djetetom" iz 16. stoljeća (Antonello Gagini).
• Od četrdesetak crkava u Notu najznamenitije su: Crkva sv. Karla Borromea, Crkva sv. Dominika (San Domenico, arhitekt Rosario Gagliardi), San Francesco all'Immacolata, Santissimo Crocifisso, i dr.

• 
  Katedrala u Notu
• 
  San Domenico
• 
  San Carlo Borromeo
• 
  San Francesco all'Immacolata
• 
  Kraljevska gradska vrata (Porto Reale)
• 
  Santissimo Crocifisso
• 
  Općinsko kazalište (Teatro Comunale)
• 
  Palača Villadorata

• web kamera s katedrale San Nicolò
• Vina Nota  Arhivirana inačica izvorne stranice od 13. veljače 2012. (Wayback Machine)
• Park Cavagrande (tal.)

	Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Noto
	Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Noto

v • u Svjetska baština u Italiji Kulturna dobra (53) Agrigento (Dolina hramova) (1997.) • Akvileja (1998.) • Amalfijska obala (1997.) • Arapsko-Normanski Palermo i katedralne crkve u Cefalù i Monrealeu (2015.) • Bazilika Svetog Franje Asiškog i povijesno staro središte Asiza (2000.) • Portici Bolonje (2021.) • Botanički vrt u Padovi (1997.) • Brežuljci prošeka Coneglianoa i Valdobbiadenea (2019.) • Caserta (Palača u Caserti, Vanvitellijev akvadukt, San Leucio) (1997.) • Castel del Monte (1996.) • Etruščanske nekropole Banditaccia i Monterozzi (2004.) • Cilento i Vallo di Diano (Paestum, Velia, samostan u Paduli) (1998.) • Cinque Terre, Portovenere i otoci (Palmaria, Tino i Tinetto) (1997.) • Crespi d'Adda (1995.) • Ferrara (1995.) • Povijesno središte Firence (1982.) • La Strade Nuove i kompleks Palazzi dei Rolli u Genovi (2006.) • Hadrijanova vila (1999.) • Ivrea, industrijski grad 20. stoljeća (2018.) • Langobardska središta u Italiji (Cividale del Friuli, Brescia, Castelseprio, Spoletu, Campello sul Clitunno, Benevento, Monte Sant'Angelo) (2011.) • Mantova i Sabbioneta (2008.) • Sassi i park crkava u stijenama Matere )1993.) • Medici vile i vrtovi (2013.) • Mletačke utvrde od 15. do 17. stoljeća: Stato da Terra i zapadni Stato da Mar (2017.) • Torre Civica, Piazza Grande i Katedrala u Modeni (1997.) • Povijesno središte Napulja (1995.) • Padovanski ciklus fresaka iz 14. stoljeća (2021.) • Povijesno središte Pienze (1996.) • Katedralni trg u Pisi (1987.) • Pompeji, Herkulanej i Oplontis (Torre Annunziata) (1997.) • Prapovijesne naseobine sojenica oko Alpa2) (2011.) • Raetinska pruga1) (2008.) • Ranokršćanski spomenici u Ravenni (Mauzolej Gale Placidije, Neonova krstionica, Arijanska krstionica, Nadbiskupska kapelica u Raveni, Nova bazilika Svetog Apolinarija, Teodorikov mauzolej, Bazilika svetog Vitalea i Bazilika Svetog Apolinarija u Classi) (1996.) • Rezidencije Savojske dinastije (1997.) • Povijesno staro središte Rima uključujući Baziliku sv. Petra izvan zidina 1) (1980.) • Sacri Monti (2003.) • San Gimignano (1990.) • Siena (1995.) • Sirakuza i Pantalica (2005.) • Su Nuraxi (1997.) • Crkva Svete Marije Milostive u Milanu (1980.) • Villa d'Este (2001.) • Trulli Alberobella (1996.) • Urbino(1998.) • Crteži doline Val Camonica (1979.) • Kasnobarokni gradovi visoravni Val di Noto (Caltagirone, Catania, Militello in Val di Catania, Modica, Noto, Palazzolo Acreide, Ragusa, Scicli) (2002.) • Val d'Orcia (2004.) • Venecija i njezina laguna (1987.) • Verona • Vicenza i Paladijeve vile • Villa del Casale (1997.) • Vinogradarski krajolik Pijemonta: Langhe-Roero i Monferrato (2014.) • Veliki lječilišni gradovi Europe (Montecatini Terme) (2021.) Prirodna dobra (5) Bukove prašume u Karpatima i drugim područjima Europe2) (2017.) • Dolomiti (2009.) • Etna (2013.) • Liparski otoci (2000.) • Monte San Giorgio3) (2003.) Nematerijalna svjetska baština (9) Sardinijsko pastoralno pjevanje Canto a tenore (2009.) • Mediteranska prehrana5) (2010.) • Tradicionalno sicilijansko lutkarsko kazalište Opera dei Pupi (2008.) • Tradicionalna izrada violina u Cremoni (2012.) • Napuljski Pizzaiuolo (2017.) • Proslave procesija velikih struktura na ramenima (2013.) • Tradicionalni račvasti uzgoj loze zajednice na otoku Pantelleria (2014.) • Transhumanca (2019)6) • Praksa opernog pjevanja u Italiji (2023.) 1) Zajednička svjetska baština Italije i Vatikana   2) Zajednička svjetska baština 13 europskih zemalja [1]  3) Zajednička svjetska baština Italije i Švicarske  4) Zajedno s pet ostalih alpskih zemalja   5) Zajednička svjetska baština Cipra, Grčke, Hrvatske, Italije, Španjolske, Maroka i Portugala  6) Zajedno s više zemalja