Članak ili njegov odjeljak sadržavaju izvore koji nisu vjerodostojni te ih treba provjeriti ili ukloniti. (Rasprava)Provjerite o kakvom se izvoru radi te ako se u članku koristi sadržaj izvora na način da se iznosi u ime Wikipedije, kao istinit, takav sadržaj uklonite. Pokušajte svakako zamijeniti sporne izvore onima koje smatramo vjerodostojnima.
Dana 3. travnja1993. hrvatsko vodstvo sastalo se u Mostaru i raspravljalo o mirovnom planu Vancea i Owena. Sukladno sporazumu, prema uputi ministra obrane BiH, odlučeno je da će se provesti stavljanje svih oružanih snaga (i Armije BiH i HVO-a) na području "hrvatskih provincija" (provincije 3, 8 i 10) pod zapovjedništvo HVO-a, kao i stavljanje svih oružanih snaga (i Armije BiH i HVO-a) na području "muslimanskih provincija" pod zapovjedništvo Armije BiH. Bošnjaci nisu pristali provesti odluku. U travnju je Armija BiH planirala poduzeti novu ofenzivu. Plan je bio presjeći prometnicu Vitez – Busovača i tako HVO smjesti u džepove iz kojih se neće moći dugo opirati.
U petak 16. travnja, u 5:30 ujutro, došlo je do istodobnih sukoba između HVO-a i Armije BiH u naseljima Vitez, Stari Vitez, Ahmići, Nadioci, Šantici, Pirići, Novaci, Putiš i Donja Večeriska. Tog jutra vozila HVO-a blokirala su glavne ceste, a napad na Ahmiće je započeo s tri strane kako bi se stanovništvo u bijegu usmjerilo prema jugu gdje su vojnici čekali i pucali na ljude.[8] Male skupine od oko pet do deset vojnika išle su od kuće do kuće, palili ih te ubijali ili tjerali mještane.[8] Bio je to dio spirale zla i osvete na osvetu gdje su obje vojske svirepo ubijale i terorizirale civilno stanovništvo.[1] Na kraju, Ahmići su teško razoreni. Ubijeno je 116 osoba, od čega su 32 bili žene, a 11 djeca mlađa od 18 godina. Dvije lokalne džamije uništene su eksplozivima.[8]
Za vrijeme žalbenog postupka pred vijećem ICTY-ja u Haagu kada je generalu HVO-a Tihomiru Blaškiću znatno smanjena prvotna kazna, utvrđeno je da su Ahmići sami po sebi bili legitiman vojni cilj jer su se tamo nalazile postrojbe Armije BiH, ali i da je postojala dvostruka linija zapovijedanja i da je odluka o počinjenju zločina donesena Blaškiću iza leđa, u Busovači u kući Darija Kordića koji je preko lokalnog časnika SIS-a Paške Ljubičića imao efektivnu kontrolu nad jedinicom Jockeri.[3][potreban bolji izvor]
Prema Centru za ljudska prava u Zenici, od 200 bošnjačkih kuća, spaljeno je njih 180.[8]
Nakon događaja, hrvatski politički vrh pokušao je zataškati cijeli slučaj ili okriviti drugu stranu u ratu u Bosni. Dario Kordić i Tihomir Blaškić su osporavali da je HVO imao ikakve veze s Ahmićima. Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić otkrio je tisuće dokumenata i audio vrpci o planu Franje Tuđmana za napad na pojedine lokacije u Bosni protiv Bošnjaka.[9][10]
Tijekom suđenja u Haagu saslušane su izjave nekoliko svjedoka. Svjedok B je u početnom otvorenom dijelu svjedočenja ispričao kako je u njegovu kuću 16. travnja 1993. godine ušao vojnik koji je izveo svjedokova brata na balkon odakle su se zatim čula tri ili četiri pucnja. "Taj vojnik je zatim izveo na balkon mene i majku i naredio nam da skočimo", nastavio je svjedok, napominjući da su vojnici oko njegove kuće bili u maskirnim uniformama, jedan je imao crnu maramu oko glave, a jedan drugi je bio namazan po licu. Svjedokinja D govorila je kako su u razdoblju između prvog oružanog incidenta u Ahmićima u listopadu 1992. godine i napada 16. travnja 1993. godine odnosi između Hrvata i Bošnjaka u Ahmićima bili pogoršani."Incidenti su bili gotovo svakodnevni, oni (Hrvati) su nas vrijeđali i provocirali", ustvrdila je, napominjući kako su prije tog razdoblja međunacionalni odnosi bili dobri.[11]
Dana 6. rujna2000., na konferenciji za novinare Policijske uprave zadarske, glasnogovornik Ivan Bilić službeno je potvrdio da su Ante Slišković, bivši načelnik SIS-a u Kiseljaku, i Tomislav Vlajić, Sliškovićev pomoćnik, uhićeni u ponedjeljak navečer na području Republike Hrvatske. Obojica su državljani Hrvatske, a njihova imena povezuju se sa zločinima u Ahmićima. Premijer Ivica Račan ocijenio je da uhićenjem dvojice osumnjičenika za ratni zločin u Ahmićima hrvatska država dokazuje da u njoj više nijedan zločinac neće moći živjeti mirno i slobodno.[12]
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije osudio je Kordića na 25 godina zatvora te je definirao te događaje kao kratkotrajni međunarodni sukob Hrvatske i Bosne i Hercegovine.[13] Presuda Međunarodnog suda bila je sljedeća:[4]
»Prije siječnja 1993. ABiH i HVO su imali zajedničku vojnu kontrolu nad Lašvanskom dolinom u središnjoj Bosni. Međutim, snage ABiH su uglavnom bile smještene kako bi konfrotirali snage bosanskih Srba koje su, potpomognute JNA, izvršavale svoju vlastitu ofenzivu u Bosni i Hercegovini te su napredovali do područja sjevero-zapadno od Travnika s jedne strane te do sjevero-istoka od Kiseljaka s druge. Potom, u siječnju i travnju 1993., HVO je pokrenula niz napada kako bi osigurala Lašvansku dolinu. Niz je započet u siječnju napadom na Busovaču te je potom nastavljen 16. travnja općenitim napadom u Lašvanskoj dolini koji je kulminirao masakrom u selu Ahmići kada je ubijeno preko 100 Bošnjaka, uključujući mnoge žene i djecu.«
Zoran Kupreškić, Mirjan Kupreškić i Vlatko Kupreškić bili su prvostupanjskom presudom osuđeni na zatvorske kazne od 6 do 10 godina zbog navodnog sudjelovanja u napadu, no tek pravomoćnom presudom su 2001. oslobođeni svake krivnje, nakon više od 4 godine nevino provedenih u pritvoru. Drago Josipović dobio je 12, a Vladimir Šantić 18 godina zatvora.[14] Dragan Papić oslobođen je krivnje.[15]
Isprika hrvatskog predsjednika Josipovića
Dana 15. travnja 2010. novoizabrani se predsjednik Hrvatske Ivo Josipović u pratnji vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića i poglavara Islamske zajednice u BiH reis-ul-uleme Mustafe Cerića poklonio bošnjačkim žrtvama hrvatskih zločina u Ahmićima, a zatim i hrvatskim žrtvama bošnjačkih zločina u Križančevu Selu. U Ahmićima je položio vijenac na kojem je pisalo 'Nevinim žrtvama, predsjednik Republike'.[16] Događaj su pratili svjetski mediji. Josipović je novinarima izjavio:
"Svi smo se ovdje ujedinili u želji da se oda počast žrtvama, da se sjetimo žrtava i kažemo nikad više... ovdje su narodi jako puno propatili i zaslužuju bolju budućnost“.[17][18][19]
Reis Cerić kazao je pak kako se osobnim primjerom postiže puno više nego riječima: "Ovo je danas jedan od tih dana u BiH, kad smo se osobnim primjerom zauzeli za povjerenje i vraćanje povjerenja među ljudima, a okupili smo se na poziv predsjednika Josipovića", kazao je Cerić. Pritom je podsjetio koliko su Ahmići i Križančevo Selo bolni za Bošnjake, odnosno Hrvate. 'Želimo na ovaj način zatvoriti jednu ružnu stranicu u našim odnosima i otvoriti novu".[20]
Mnogi su tu gestu proglasili velikim korakom pomirbe.
↑Tužilac protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza (na bošnjačkom). Međunarodni kazneni sud za kaznena djela počinjena na području bivše Jugoslavije, 26. veljače 2001. Pristupljeno 30. lipnja 2014.
↑ abIndex.hrNobilo: Ljubičić je zapovjedio masakr u Ahmićima 30. srpnja 2004. (pristupljeno 22. travnja 2020.)
.png)
