Poljsko-Litavska Unija

	Poljsko-Litavska Unija Rzeczpospolita Obojga Narodów (polj.); Abiejų Tautų Respublika (lit.)
	Personalna unija
Zastava	Grb
	Geslo; Si Deus nobiscum quis contra nos; (hrv. Ako je Bog uz nas, tko može protiv nas); ; Pro Fide, Lege et Rege; (hrv. Za vjeru, zakon i kralja)
	Himna; Gaude Mater Polonia; (hrv. Raduj se, majko Poljsko); ; Bogurodzica; (hrv. Bogorodica);
	Lokacija Poljsko-Litavske UnijePoljsko-Litavska Unija s vazalima (1619. godine)
Glavni grad	Krakov; (1569. – 1596.); Varšava; (1596. – 1795.)
Jezik/ci	poljski, latinski, litavski, njemački, francuski, talijanski, aramejski, ruski, ukrajinski, bjeloruski, hebrejski, jidiš, armenski, tatarski, karaimski
Religija	katoličanstvo, pravoslavlje, grkokatoličanstvo, židovstvo, protestantizam, islam
Vlada	monarhija
	Kralj
- 1548. – 1572.	Žigmund II. August (prvi)
- 1764. – 1795.	Stanislav II. August Poniatowski (posljednji)
Povijest	novi vijek
- Lublinska unija	1. srpnja 1569.
- Prva podjela	5. kolovoza 1772.
- Trećesvibanjski Ustav	3. svibnja 1791.
- Druga podjela	23. siječnja 1793.
- Treća podjela	24. listopada 1795.
	Površina
- 1582.	815000 km2
- 1618.	1113465 km2
	Stanovništvo
- 1582.	8000000
Gustoća	9,8 st/km²
- 1618. otp.	14000000
Gustoća	12,6 st/km2
Valuta	zloti, groši
Danas dio	Bjelorusija; Estonija; Latvija; Litva; Moldavija; Poljska; Rumunjska; Rusija; Slovačka; Ukrajina

Poljsko-Litavska Unija (pol. Rzeczpospolita Obojga Narodów, lit. Žečpospolita ili Abiejų tautų respublika, bje. Рэч Паспалітая ili Рэч Паспалітая Абодвух Народаў, ukr. Річ Посполита) povijesna je država nastala 1569. unijom Kraljevine Poljske i Velike Kneževine Litve (u kojoj su pretežni dio stanovništva i vladajuće elite bili Bjelorusi i Ukrajinci). Postojala je do 1795. godine, a u 16. i 17. stoljeću predstavljala je najveću i vjerojatno najmnogoljudniju državu Europe. Država je u svoje vrijeme bila vrlo napredna u kulturno-političkom smislu, a razlog tomu je izrazita multikulturalnost i prisutnost visokog broja obrazovanih ljudi.

Zemljopis

Država se prema prostirala na prostoru današnje Ukrajine, Bjelorusije, Poljske, Litve, Latvije i Estonije. Ukupna površina 1618. godine iznosila je 1,153.465 km². Na vrhuncu moći u njoj je živjelo oko 14,000.000 ljudi, a stanovništvo su činili Poljaci, Ukrajinci, Bjelorusi, Litavci, Nijemci, Židovi i ostale narodne manjine.

Glavna središta države bili su poljski gradovi Krakov i Varšava, a politička moć se centrirala prema zapadnim krajevima države u današnjoj Poljskoj i Litvi.

Povijest

Tijekom 18. stoljeća u Poljsko-Litavskoj Uniji nisu pravodobno provedene reforme kakve su se u ono doba provodile diljem Europe, a politički sustav je bio nestabilan. Rusko Carstvo imalo je osobite teritorijalne apetite prema Uniji. Ono je kasnije pripojilo veći dio Poljsko-Litavske Unije, a s osloncem na nju osvojilo je i daljnja, tada slabo nastanjena područja na jugu i istoku današnje Ukrajine i na sjevernom Kavkazu, kojim je do tada vladao Krimski Kanat i drugi muslimanski narodi pod pokroviteljstvom Osmanskog Carstva. Nakon što su opstojnost i granice Poljsko-Litavske Unije počeli ovisiti o dogovoru susjednih sila, one su je naposljetku odlučile podijeliti između sebe.

Poljsko-Litavska Unija nestala je s povijesne pozornice krajem 18. stoljeća kad je raskomadana u tzv. tri podjele Poljske između Ruskoga i Austrijskog Carstva te Pruske.

Vojska

Podrobniji članak o temi: Oružane snage Poljsko-Litavske Unije

Vojska Poljsko-Litavske Unije razvila se spajanjem vojski Kraljevine Poljske i Velike Kneževine Litve, iako je svaka država zadržala vlastitu podjelu. Ujedinjene oružane snage sačinjavale su Krunsku vojsku, regrutiranu u Kraljevini Poljskoj, i Litavsku vojsku u Velikoj Kneževini Litvi. Na čelu vojske bio je hetman, koji je bio jednak činu generalu ili vrhovnom zapovjedniku u drugim zemljama. Monarsi nisu mogli objaviti rat ili sazvati vojsku bez pristanka Sejma ili Senata. Mornarica Poljsko-Litavske Unije nikada nije igrala važnu ulogu u vojnoj strukturi od sredine 17. stoljeća pa nadalje.

Najprestižnija formacija dviju vojski bila je njihova teška konjica iz 16. i 17. stoljeća u obliku Krilatih Husara, dok su Poljska kraljevska garda i Litavska garda bile elita pješaštva. Godine 1788. Veliki Sejm odobrio je reforme i organizirao buduće strukture vojske. Krunska vojska trebala je biti podijeljena u 4 divizije, sa 17 poljskih pješačkih pukovnija i 8 konjaničkih brigada isključujući specijalne jedinice. Litavska vojska trebala je biti podijeljena na dvije divizije, 8 terenskih pukovnija i dvije konjičke. Reforma je predviđala vojsku od gotovo 100.000 ljudi.

Poljsko-Litavska vojska razlikovala se od organizacije uobičajene u drugim dijelovima Europe. Prema Bardachu, plaćeničke postrojbe, uobičajene u zapadnoj Europi, nikada nisu stekle široku popularnost u Poljskoj. Brzezinski navodi da su strani plaćenici činili značajan dio elitnijih pješačkih jedinica (barem do početka 17. stoljeća). Postojala je mala stajaća vojska – Obrona potoczna (Stalna obrana) od oko 1500 – 3000 vojnika, koju je plaćao kralj, a prvenstveno je bila stacionirana na problematičnim južnim i istočnim granicama.

Nekoliko godina prije Lublinske unije reformirana je poljska Obrona potoczna jer je Sejm ozakonio stvaranje Wojsko kwarciane. Ovu je formaciju također plaćao kralj, a brojala je oko 3500 – 4000 ljudi prema Bardachu, no Brzezinski daje raspon od 3000 – 5000 vojnika. Bila je sastavljena većinom od postrojba lakog konjaništva popunjenih plemstvom, kojima su zapovijedali hetmani. Sejm bi za vrijeme rata ozakonio privremeno povećanje veličine Wojsko kwarciane.