Regīna Ezera (Riga, 20. prosinca 1930. – Ķegums, 11. lipnja 2002.) bila je uspješna latvijska spisateljica poljskog podrijetla koja je napisala više od 20 romana.[1] Njezino rodno ime je Regine Šamreto. Dobitnica je Reda triju zvijezda. Financijski je patila zbog kraja komunizma, živjeći u siromaštvu pri kraju života.
Životopis
Rođena u Rigi, Ezera je bila kći stolara i medicinske sestre. Odrasla je u maloj rezidenciji u kojoj su živjele i njezina baka i teta. Njezina katolička obitelj govorila je poljski, a ona nije naučila latvijski sve do svoje šeste godine, kada je krenula u školu.[2]
Godine 1944. obitelj je deportirana u Njemačku, ali se 1945. vratila u Latviju. Nakon mature u srednjoj školi, Ezera je studirala novinarstvo na Latvijskom državnom sveučilištu u Rigi, a diplomirala je 1955. Iste godine, njezina kratka priča Pat īkšķis nelīdzēja (Ni palac mi nije pomogao) objavljena je u dječjem časopisu Bērnība[3] pod njezinim pseudonimom Ezera. "Ezera" znači "jezero" i odabrano je da odražava njezino djetinjstvo koje je ponekad bilo bezbrižno. Tijekom 1950-ih udavala se dva puta. Nijedna veza nije bila uspješna i postala je Regina Kindzule, samohrani roditelj triju kćeri.[2] Neko je vrijeme radila kao novinarka za novine Pionieris i za dječji časopis Bērnība. Godine 1961. objavila je svoju prvu knjigu kratkih priča Un ceļš vēl kūp o svojim ratnim iskustvima.[3] Iste godine dovršila je svoj prvi od mnogih romana Zem pavasara debesīm (Pod proljetnim nebom). Nastavila je pisati romane, kratke priče i eseje do kraja života.
1970-ih je bila članica komiteta Komunističke partije Rige, au 1980-ima nastavila je predstavljati svoju zemlju u Savezu sovjetskih pisaca. Godine 1988. pridružila se pokretu u nastajanju za uspostavu latvijske države i to je postignuto 1990.[2] Iako je 1995. godine odlikovana Ordenom triju zvijezda, financijski je stradala zbog kraja komunizma.[2] Uživala je državnu potporu za svoj rad, ali pod novom vlašću to nije bilo dostupno i na kraju života živjela je u siromaštvu.[2]
Od 1978. Ezera je živjela u svojoj kući na selu u Ķegumsu u Latviji. Tamo je i umrla 11. lipnja 2002. godine. Djelomični treći dio onoga što je trebalo biti četverodijelno djelo pod nazivom "Biti" objavljen je kao i Ode tuzi u godini nakon njezine smrti.[2]
Izvori
