Renato Pernić (Kompanje kraj Roča, 1938. – Pula, 26. travnja 2002.), hrvatski etnomuzikolog, glazbeni urednik,[1] kulturni djelatnik i skupljač narodnog blaga[2]
Životopis
Rođen u Kompanju na Roštini. Od ranog djetinjstva opčinjavao ga je melos sviran na pradavnim glazbalima istarskih Hrvata: mih, roženice, šurle. U Puli je 1957. završio Učiteljsku školu.[2]
Diplomirao je glazbu na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu, od 1963. do 1969. bio je učitelj glazbe, a potom do 1994. glazbeni urednik Hrvatskoga radija – Radiopostaje Pula.[1]
Još kao učitelj djelovao je kao glazbenik i organizator priredbi i smotri istarske narodne glazbe,[2] snimao je radijske reportaže o narodnoj glazbi, glazbalima i glazbenicima, koje su se redovito emitirale na Radiopostaji Pula i na Prvome programu Hrvatskoga radija.[1] Na toj je postaji imao emisiju utorkom gdje je više od 20 godina pjesmom i rječju slušatelje širom domovine i svijeta upoznavao s izvornom istarskom glazbenom baštinom.[2]
Obišao je sa svojim redovnim poslovnim pratiteljima, tonskim snimateljem Brankom Pajićem ili novinarskim pratiteljem i prijateljem s Radio Pula Markom Bijažićem svako selo i svaki čak i najzabačeniji istarski zaseok. Obilasci nisu bili jednom, nego česti.[2]
Prikupio je više od tisuću snimaka izvornoga sviranja i pjevanja (fonoteka Hrvatskog radija Radio Pule),[1] ali i drugih radijskih postaja. Zahvaljujući Perniću nijedna hrvatska radijska postaja nema glazbenu fonoteku s bogatijom zbirkom izvorne narodne glazbe od pulske. Pored svirke i pjevanja, snimao je i "beside istarskog čovika", s motivima od radosti rođenja do žalosti odlaska i smrti.[2]
Zahvaljujući Perniću, Toni Perušku, Slavku Zlatiću, od 1963. su se snimale i predstavljale u radijskim emisijama izvedbe istarskoga glazbenog folklora, kao i stručnim publikacijama i na javnim manifestacijama. Zbog toga taj dio glazbenoga arhiva HRT – Radija Pula nazvan Arhiv „Renato Pernić“. U projektu Hrvatske radiotelevizije (HRT) pod nazivom Arhiv „Renato Pernić“, sudjelovao je njegov sin Daniele, koji je između 2000 glazbenih brojeva izabrao 500 snimljenih na 20 nosača zvuka.[3]
Zahvaljujući trudu zaposlenika HRT – Radija Pula i njihovoj suradnji s Radnom jedinicom Arhivi i programsko gradivo Hrvatske radiotelevizije te Državnim arhivom Republike Hrvatske u Pazinu, više od tri tisuće snimaka na magnetofonskim vrpcama uspješno su katalogizirane i digitalizirane od kraja ožujka 2017. godine. U čast Perniću projekt je nazvan Arhiv Renato Pernić, no mediji često taj projekt nazivaju Arhivom Renata Pernića, što nije sasvim točno, jer je to samo jedan dio arhive HRT — Radija Pula, za koju je Renato Pernić posebno zaslužan.[4]
Važna osoba svake glazbene smotre, okupljanja ili festivala u Istri. Bio je ili sudionik ili osnivač, od "Naš kanat je lip" do MIK-a, odnosno od Svjetskog prvenstva “trieština” do smotre “na organiću”.[2]
Objavio je monografiju Meštri, svirci i kantaduri (1997.), koja podrobno prikazuje naraštaje istarskih narodnih pjevača, svirača i izrađivača pučkih glazbala te folklornih društava. Dobio je mnoga društvena i državna priznanja.[1]
Veliki je Pernićev doprinos, uz onaj Kuhača, Kube, Matetića, Brajše, Zlatića u očuvanju narodnog identiteta istarskog čovjeka i Istre kao jednog od najljepših dragulja u niski hrvatskih regija.[2]
Otišao u mirovinu 1994., ali je svakodnevno bio nazočan u uredništvu HR - Radio Pula, uključujući i emisijama te postaje.[2]
Nagrade
Dobio je mnoga društvena i državna priznanja:[1][2]
Izvori
