Slavko Mihalić

Slavko Mihalić
Rođenje	Karlovac, 16. ožujka 1928.
Smrt	Zagreb, 5. veljače 2007.
Nacionalnost	Hrvat
Književne vrste	pjesništvo, pripovijetke
Portal o životopisima

Slavko Mihalić (Karlovac, 16. ožujka 1928. – Zagreb, 5. veljače 2007.) bio je hrvatski pjesnik, novelist, novinar, književni kritičar i akademik.

Završio je pučku školu, gimnaziju, i maturirao, u Karlovcu. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu hrvatski jezik i književnost. Piše od 14. godine. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu pokreće književni mjesečnik "Tribina" (1952.).

Generacijski se svrstava među krugovaše, pjesnike čije su poetike oblikovane u i oko časopisa Krugovi, udaljavajući se od normativnog socijalnog realizma i zagovarajući estetski pluralizam.^[1] Mihalićeva je poezija obilježena egzistencijalistčkim svjetonazorom, u njoj se najčešće tretiraju motivi tjeskobe, smrti, straha, praznine. Piše slobodnim stihom, pogotovo u ranijoj fazi odbacuje tradicionalnu kauzalnu strukturu pjesme, gradeći pjesmu na paradoksima, asocijativnim i fokalizacijskim skokovima, sintaktičkim prekidima. U kasnijim fazama stvaralaštva piše i pjesme u prozi, a među motive unosi transcedentnost i rodoljublje.^[2][3]

Radio je kao urednik poezije u izdavačkom poduzeću Lykos. Krajem pedesetih godina sudjelovao je u organiziranju festivala poezije i bio je glavni urednik književnog lista Književna tribina. Kad je list obustavljen, odlazi u Društvo hrvatskih književnika, radi u kulturnom tjedniku Telegramu kao zamjenik urednika, više puta ga biraju za tajnika Društva, gdje pokreće The Bridge, reviju za prevođenje hrvatske književnosti na druge jezike, i zasniva međunarodne Zagrebačke književne razgovore.

Godine 1967. bio je jedan je od sastavljača Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Prema Mihalićevim riječima rađeni su pritisci da ne dođe do tiskanja teksta Deklaracije u Telegramu od pripremljenog sloga spremnog za rotaciju, a kasnije proganjanje sviju koji se nisu htjeli odreći dokumenta. »Morao sam otići iz Telegrama, ostao sam bez posla, a onda su 1971. obnovljeni svi napadi«. Svake se godine 16. ožujka pod firmom njegova rođendana slavila zapravo u književničkom Društvu Deklaracija.^[4]

U sedamdesetim godinama postaje tajnikom biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti i prevodi, osobito sa slovenskog, za što prima Župančičevu listinu. Osim sa slovenskog prevodio je i sa makedonskog poeziju Konstantina Miladinova.^[5]

Od 1983. je izvanredni, a od 1991. redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.^[6] Od 1995. dopisni je član Slovenske akademije znanosti in umetnosti. Od 1987. do 2007 bio je glavni i odgovorni urednik književnog mjesečnika Razreda za književnost HAZU Forum, a od 2000. do 2005. predsjednik Društva hrvatskih književnika.^[7]

Zbirke pjesama objavljene su mu na više od 20 jezika.

• Komorna muzika, Zagreb 1954.
• Put u nepostojanje, Zagreb 1956.
• Početak zaborava, Zagreb 1957.
• Darežljivo progonstvo, Zagreb 1958.
• Godišnja doba, Zagreb 1961.
• Ljubav za stvarnu zemlju, Zagreb 1964.
• Prognana balada, Kruševac 1965.
• Jezero, Beograd 1966.
• Izabrane pjesme, Zagreb 1966.
• Posljednja večera, Zagreb 1969.
• Vrt crnih jabuka, Zagreb 1972.
• Orfejeva oporuka, Zagreb 1974.
• Krčma na uglu, Trst-Koper 1974.
• Petrica Kerempuh, u starim i novim pričama, Zagreb 1975.
• Klopka za uspomene, Zagreb 1977.
• Izabrane pjesme, u: Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 164, Zagreb 1980.
• Pohvala praznom džepu, Zagreb 1981.
• Atlantida, Beograd 1982.
• Tihe lomače, Zagreb 1985.
• Iskorak, Zagreb 1987.
• Izabrane pjesme, Zagreb 1988.
• Mozartova čarobna kočija, Zagreb 1990.
• Ispitivanje tišine, Zagreb 1990.
• Zavodnička šuma, Zagreb 1992.
• Baršunasta žena, Zagreb 1993.
• Karlovački diptih, Karlovac 1995.
• Približavanje oluje, Zagreb 1996.
• Pandorina kutija, Zagreb 1997.
• Sabrane pjesme, Zagreb 1998.
• Akordeon, Zagreb 2000.
• Močvara, Zagreb 2004.
• Posljednja večera, Vinkovci 2005.^[8]

Neka njegova djela je u antologiji Żywe źródła iz 1996. s hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.

• 1957.: Nagrada Društva književnika Hrvatske, za knjigu pjesama Put u nepostojanje
• 1962.: Nagrada grada Zagreba, za knjigu pjesama Godišnja doba
• 1967.: Nagrada Matice hrvatske, za knjigu Izabrane pjesme
• 1970.: Nagrada grada Zagreba, za knjigu pjesama Posljednja večera
• 1976.: Nagrada “Ivana Brlić Mažuranić”, za knjigu pripovijesti Petrica Kerempuh
• 1982.: Nagrada “Tin Ujević”, za knjigu pjesama Pohvala praznom džepu
• 1985.: Zmajeva nagrada, za knjigu pjesama Tihe lomače
• 1986.: Nagrada Fonda Miroslav Krleža, za najbolje pjesničko djelo u razdoblju 1984. – 1987., za knjigu pjesama Tihe lomače
• 1990.: Goranov vijenac, za zbirku pjesama Ispitivanje tišine
• 1992.: Godišnja nagrada Vladimir Nazor, za knjigu pjesmama u prozi Zavodnička šuma
• 1996.: Nagrada Vladimir Nazor, za životno djelo
• 1997.: Povelja Visoka žuta žita, za trajni doprinos hrvatskoj književnosti
• 1998.: Nagrada Ivan Goran Kovačić, za knjigu pjesama Pandorina kutija
• 1999.: Plaketa Dobrojutro, more, za trajni doprinos hrvatskoj književnosti
• 2000.: Nagrada Maslinov vijenac
• 2000.: Nagrada Vilenica Društva slovenskih pisateljev
• 2002.: Nagrada Zlaten venec na Struškim večerima poezije, Struga, Makedonija

• Spomen soba Stjepana i Slavka Mihalića, otvorena je 2007. godine u sastavu zavičajnog odjela karlovačke Gradske knjižnice Ivan Goran Kovačić, a sadrži književnu ostavštinu i osobne predmete dvojice književnika.^[9]
• Mural Slavka Mihalića u Karlovcu, izradili su ga Leonard Lesić i Dalibor Juras 2020. godine^[10]

• Mihalić, Slavko, Proleksis enciklopedija, proleksis.lzmk.hr, pristupljeno 20. svibnja 2021.
• Akademik Slavko Mihalić  Arhivirana inačica izvorne stranice od 9. rujna 2021. (Wayback Machine), www.hazu.hr

• Akademik Slavko Mihalić, književnik, HAZU
• Slavko Mihalić, S kraja na kraj dlana, Vergl, 2009., ISBN 9789537725006
• Mihalić, Slavko, Hrvatska enciklopedija
• Ivan Bošković, Klasik hrvatske pjesničke riječi  Arhivirana inačica izvorne stranice od 1. siječnja 2022. (Wayback Machine), Kolo 4/2018.
• Orsolya Kálecz-Simon, Egzistencijalistički nadahnuta lirika u Hrvatskoj, Sloveniji i Mađarskoj, Slavia Centralis 2/2011.