Stjepan Tomašević Kotromanić (1438. – Jajce, 5. lipnja1463.), posljednji kralj Bosne koji je vladao od 10. srpnja 1461. do 5. lipnja 1463. i posljednji srpski despot od 1. travnja 1459. do 21. lipnja 1459. godine.[1]
Životopis
Stjepan Tomašević je bio sin kralja Stjepana Tomaša i krstjanskeVojače koja je bila iz sela Lug u Rami. Nakon što je Stjepan Tomaš proglašen kraljem Bosne, Vojača nije bila smatrana podobnom za titulu bosanske kraljice, pa je Stjepan Tomaš stoga tražio ženu višeg roda. Kako je Vojači već bio obećao brak, što se u Katoličkoj crkvi, kojoj je Stjepan Tomaš pripadao, smatralo predbračnim ugovorom, papa Eugen IV. je morao razriješiti to obećanje. Stjepan Tomaš je zatim oženio Katarinu Kosaču, kćer herceg Stjepana Kosače, koja je tim brakom postala bosanska kraljica i maćeha Stjepana Tomaševića.[2]
Srpski despot
Dana 1. travnja 1459. Stjepan Tomašević je oženio Jelenu Branković,[3] dvanaestogodišnju kćerku srpskog despota Lazara i bizantske princeze Jelene koja je nakon muževe smrti ostala de facto vladar Srbije. Brak je sklopljen kako bi Stjepan Tomašević preko nje dobio pravo na srpsku despotovinu, a bračne pregovore vodili su Jelenina majka, tada već udovica, i kralj Stjepan Tomaš.
Stjepan Tomašević je isto tako bio zaručen za izvanbračnu kćerku milanskog vojvode Francesca Sforze, najvjerojatnije Drusijanu, ali su ove zaruke prekinute. O tom njegov otac obavještava njegovog nesuđenog punca pismom 1. svibnja:
"Sada obznanjujem vašu jasnost, da je moj preljubljeni sin, svijetli Stjepan, na osmicu iza Uskrsa uzeo za ženu kćer nekadanjega despota Lazara, te je preuzeo čitavo njegovo vladanje u Ugarskoj i Raškoj, u koliko je Turci nisu još osvojili; uz to je po prejasnom kralju ugarskom Matijašu učinjen despotom na mjesto svoga pokojnoga tasta Lazara, i to složnom voljom svih Rašana."[4]
Međutim, iste godine je Osmansko Carstvo osvojilo ostatak srpske države, te su se Stjepan Tomašević i Jelenu sklonili na dvor njegovog oca.
Bosanski kralj
Stjepan Tomašević je došao na vlast u Bosni nakon očeve smrti 10. srpnja 1461. godine. Svjestan opasnosti koja mu je prijetila Tomašević je već 1461. godine u poslanici papi predvidio osmansku najezdu velikih razmjera i zamolio ga za pomoć.
Budući da su Osmanlije sve više nadirali, novi se kralj pomirio s hercegom Stjepanom i pismeno molio europske vladare da mu pomognu u obrani Bosne. Kao znak podrške papa Pio II. poslao mu je krunu kojom je u Crkvi svete Marije u Jajcu u studenom 1461. godine okrunjen za bosanskog kralja od papinog delegata.
Stjepan Tomašević je priznavao prevlast hrvatsko-ugarskog kralja Matije Korvina, nadajući se obećanoj pomoći. Stoga je 3. lipnja 1462. otkazao sultanu Mehmedu II. plaćanje danka. Na početku 1463. godine obratio se opet Mlecima upozoravajući ih da Osmanlije smjeraju tog ljeta zauzeti svu Bosnu, a da će nakon toga zaprijetiti i mletačkim posjedima u Dalmaciji.
Pismo papi
Dio pisma posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića papi iz 1461. godine:
"I moja će propast povući za sobom i mnoge druge.
Dođe glas Kraljevstvu mi kako Car Turski Muhamed namjerava dojdućeg ljeta udariti s vojskom na mene i da je zato sve potrebito prigotovio. Tolkoj sili Turachkoj ja sam ne mogu odoljeti. Umiljeno sam molio Ugarsku i Bnetachku gospodu i Jurija Kastriota jeda bi mi u ovoj nevolji pohitali u pomoć, što molim i tebe, svepochtenog, uzmoznog i prosvijetlog gospodina i oca.
Ja ne ištem zlatnih brda, ali bih bio rad da moji neprijatelji kao i ljudi u mojoj zemlji uznaju kako mi tvoja pomoć neće uzmanjkati.
Jere, ako Bošnjani budu vidjeli da u ovoj rati neće biti sami i da će im mnogi ini pomioci – hrabrije će u rat iti i vojevati, a tagdi i Turachka vojska neće bez straha u moje vladanje naprasno ulisti.
Prilazi u moju zemlju su veoma teški, a tvrde na mnogim mjestima nedobitne, ter ne dopustaju da se prodre u moje Kraljevstvo."
Stjepan Tomašević Kotromanić, dio pisma upućenog papi Piju II., 17. listopada 1461. god.
Nitko od europskih vladara Stjepanu nije ni odgovorio, a kamoli poslao pomoć. Jedina podrška iz Vatikana je bila papinska kruna kojom je okrunjen za kralja. Tomašević je bio jedini kralj Bosne okrunjen krunom iz Vatikana. Zapad je pad Bosne ravnodušno promatrao. Tek kada je (središnja) Bosna pala iz Venecije 14. lipnja 1463. godine pišu u Firencu da je "pred očima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevstvo".
Pad Bosne
Velika osmanska vojska pod vodstvom Mehmeda II. Osvajača okupila se u proljeće 1463. u Adrianopolu (Edirnu) i krenula na Bosnu. Kralj Stjepan Tomašević je pobjegao iz kraljevskoga grada Bobovca, koji je bez otpora predao zapovjednik Radak 20. svibnja 1463. godine. Stjepan Tomašević se najprije sklonio u Jajce, a onda u utvrđeni grad Ključ na Sani. Tu se Mehmet-paša Anđelković pismeno i pod zakletvom obvezao da će mu poštedjeti život i pustiti da slobodno ide kamo hoće ako preda grad. Kad se nakon pregovora predao, zarobio ga je i odveo sultanu Mehmedu II. u Jajce, koji ga je natjerao da potpiše naredbu svim zapovjednicima da predaju gradove Osmanlijama. Ujedno je sultan Mehmed II. zakletvu proglasio nevaljanom i u svom taboru pred Jajcem 25. svibnja dao pogubiti Stjepana Tomaševića, njegovog strica Radivoja i mnogo bosanske vlastele. Tako je smrću posljednjega bosanskog kralja Bosna izgubila svoju samostalnost i postala osmanski Bosanski sandžak.
Obitelj
Grb Kotromanića
Stjepan Tomašević se dan 1. travnja 1459. godine vjenčao s Jelenom. Jelena je imala dvanaest godina kada se udala, a šesnaest kada je postala udovica. Da je Jelena rodila dijete, ona bi najvjerojatnije umrla od posljedica poroda jer je bila jako mlada. Treba napomenuti da je njena sestra Milica u dobi od četrnaest godina rodila sina Karla Toccu i da je umrla od porođaja. Najvjerojatnije je da Stjepan Tomašević nije imao djecu, ali izvori navode da su imali dvoje djece. Ako su ta djeca postojala onda su ili pogubljena dok su bili u dobi od 3 – 4 godine ili su prevedena na islam.
Mučeništvo
S iznuđenim pismom zarobljenoga bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, Turci su zauzeli oko 70 tvrdih bosanskih gradova i u njih stavili svoje posade. Sultan Mehmed II. pogubio je kralja Tomaševića pod Jajcem.[5]
Austrijski povjesničar Joseph von Hammer-Purgstall u svojoj Povijesti osmanlijske države, kaže kako je stari šeikAli Bestami kralju, kad su ga doveli u sultanov šator, bez ikakvog naloga odrubio glavu, da se time udvori svome sultanu.
Prema Ćiri Truhelki kralj je pogubljen poslije 29. svibnja, a prije 10. lipnja 1463. godina. Ako se pretpostavi da je najvećom brzinom iz Bosne u Mletke vijest išla pet dana, može se uzeti da je kralj ubijen 5. lipnja. Salih Sidki Hadžihusejnović Muvekit u djelu Tarih-i Bosna piše kako je sultan pokušao kralja ubiti svojom rukom, a kad to nije uspio, predao ga krvnicima.[6]Gianantonio Bommani u djelu Storia della Dalmazia, Croazia e Bosna kaže da su nesretnome kralju živome kožu zderali te ga onda privezali za kolac i postavili na nišan streljačima.
Kraljev greb
Ćiro Truhelka koncem 19. stoljeća zabilježio je predaju o smrti posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića:[6]
»Kada je kralj uvidio da je preslab, a da bi se odupro sultanu Mehmedu Fatihu, pobjegao je s Gojakom i Čubretićem u Ključ, gdje je izdajom pao Turcima u šake. Kad su ga pred sultana doveli u Jajce, na temelju fetve izrečena mu je smrtna osuda, ali sultan je htio da kralj pati ne samo za života nego i poslije smrti pa je predao mrtvo tijelo kralja suđenika odjelu janjičara kojima je naložio, da ga na Humu kod Jajca pokopaju i to na mjestu, koje se iz Jajca vidi, ali sa kojeg se samo Jajce ne može vidjeti. Jajčanima je imala tako uvijek pred očima biti uspomena na kaznu, koju je prepatio njihov kralj. Kad je krenula povorka, sultan je gledao za sprovodom pred kojim su nosili zastavu, a kad mu je vršak zastave nestao s vida, dao je znak da se povorka ustavi i da ondje ukopaju kralja.«
Pripovijeda se da su kralju kožu zderali i od nje napravili bubnjeve u koje su udarali dok su nosili kralja pokopati.
Ćiro Truhelka je 1888. god. istražio grob koji jajački narod zove Kraljev greb. Kraljev greb je, po narodnoj vjeri, čudotvoran, jer narod, i katolički i muslimanski, oko Jajca vjeruje, da će pomoći u nekim bolestima ako se nadgrobni kamen tri puta obiđe.
Posmrtni ostaci kralja Stjepana Tomaševića pohranjeni su u Franjevačkom samostanu u Jajcu. Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini 1992. lijes s posmrtnim ostatcima kralja Tomaševića sklonjen je u Split, a 1998. vraćen je Franjevački samostan u Jajcu. Tradicija hodočašća Kraljevom grebu traje i u naše vrijeme.
Vijesti o kraljevoj smrti
Povijesni izvori o kraljevoj smrti govore o događajima u Bosni prije pada pod Turke sačuvana je zadnja vijest od 29. svibnja 1463. i nalazi se u dubrovačkom arhivu Libri rogatorum. Tada je kraljev stric Radivoj Ostojić zamolio Dubrovačku Republiku da pošalje barut u Kreševo kako bi se Bosna branila od turske najezde. Radivoj je kasnije pogubljen s kraljem. Već 10. lipnja u Mletke je stigla prva vijest o mučeničkoj kraljevoj smrti. Tri dana kasnije mletačko vijeće obavijestilo je svojega admirala Alvisa Loredana o bosanskim stradanjima, a slijedeći je dan odaslalo papi izvještaj.
Primivši vijest o smaknuću kralja, papa Pavao II. dao je bulu cjelokupnom kršćanstvu u kojoj je obavijestio da je kralj u Bosni prijevarom predao Turcima koji su ga svojom rukom smaknuli. Poslije Papine bule povjesničari opisuju kraljevu smrt još užasnijom.
↑Dominik Mandić, Sabrana djela Dr. O. Dominika Mandića: Bosna i Hercegovina : Sv. 1. Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, Ziral, 1978, 323. strana
↑Franz Babinger, William C. Hickman, Ralph Manheim, Mehmed the Conqueror and His Time, Princeton University Press, 1992. godine, stranica 383.
↑Klaić, Vjekoslav: Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, Nakladni zavod Matic hrvatske, 1972.
↑ Dominik Mandić, Sabrana djela 5, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, 2. izdanje, ZIRAL, Toronto-Zürich-Roma-Chicago, 1982., str. 173. i Josip Buturac – Antun Ivandija, Povijest Katoličke crkve među Hrvatima, Zagreb, 1973., str. 179.
↑ ab Ćiro Truhelka, "Kraljevski grad Jajce, povijest i znamenitosti" Naklada J. Studeničke i Druga Sarajevo, 1904. (Pretisak OP Jajce 1996.), str. 13–15.
