Taj čitav planinski kraj je svet trima svjetskim vjerama: kršćanstvu, islamu i judaizmu. Manastir Svete Katarine je osnovan u 6. vijek i jedan je od najstarijih kršćanskih manastira koji kontinuirano radi. Drugi koji se nadmeće za titulu najstarijeg je također u Egiptu, Manastir Antonija Velikog, koji se nalazi s druge strane Crvenog mora, u pustinji južno od Kaira.
Zbog toga je 2002. godine upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Africi, između ostalog i zbog svojih "bizantskih zidina i samostanskih građevina u kojima se nalazi izvanredna kolekcija ranih kršćanskih iluminiranih rukopisa i ikona, sve uokvireno grubim planinskim krajolikom u kojemu se nalaze brojni arheološki i vjerski lokaliteti i spomenici".
Panorama Samostana Svete Katarine
Povijest
Najstariji spomen monaškog života na Sinaju je iz jednog putopisa na latinskom koji je navodno napisala hodočasnica imenom Egeria (ili Silvija), galskog prijekla, iz 381.-84. godine[1].
Manastir je osnovao bizantski carJustinijan I. Veliki (vladao od 527.-65.) utvrdivši kapeluGorućeg grma koju je još ranije dala izgraditi Sveta Helena, majka Konstantina I. Velikog. Grm koji se nalazi na tom mjestu je navodno isti onaj koji je Mojsije vidio kako goreći ne izgara prije no što je primio Deset Božjih zapovijedi. Sve do 20. vijeka u manastir se ulazilo kroz samo jedna vrata, visoko na zidinama samostana.
Muhamedova adhinama na kojoj je otisak Muhamedove ruke kao potpis. Kopija iz 1517. godine originala iz 622. godine
Iako je manastir poznat kao "Manastir Svete Katarine", njegovo službeno ime je Sveti i carski manastir Božje-utabane planine Sinaj, a svetkovina manastira je Isusovo preobraženje. Manastir je postao povezan sa Svetom Katarinom tek tek oko 800. godine kada su relikvije ove svetice prenešene u manastir (prema predaji čudotvorno djelo anđela), nakon čega je manastir postao jedno od omiljenih kršćanskih mjesta hodočašća.
Jednan od važnijih dokumenata u posjedu manastira je primjerak tzv. "Muhamedove adhiname" kojom je, navodno, sam Muhamed obećao manastiru zaštitu[2][3]. Sva ostala izolirana anahoretska mjesta na Sinaju su uništili muslimani još tijekom 7. stoljeća.
Manastir je, zahvaljujući arapskoj okupaciji, uspio izbjeći Bizantski ikonoklazam, tijekom kojega su po carskoj naredbi uništene sve slike i manastiri u Bizantskom Carstvu. Zbog toga se najstarije ikone općenito nalaze upravo tu, iz 6. a možda i 5. vijeka, većinom naslikane tehnikom enkaustike.
Fatimidi su u 10. vijeku unutar zidina izgradili džamiju, ali nikada nije korištena jer nije pravilno usmjerena prema Meki. Za križarskih ratova, usprkos antagonizmu između Zapadne i Istočne Crkve, manastir su darivali podjednako vladari Bizantskog Carstva i Jeruzalemskog Kraljevstva, kao i njihovi podanici. Tada su nastala brojna umjetnička djela hibridnog "Križarskog stila" od kojih se 120 ikona čuva u manastiru, što je najveći broj ovih umjetnina na jednom mjestu u cijelome svijetu.
Manastir je tokom vremena osnovao nekoliko svojih filijala u Egiptu, Palestini, Siriji, Kreti, Cipru i Konstantinopolu. Danas manastir, zajedno s nekoliko filijala u okolici, formira "Pravoslavnu Crkvu planine Sinaj" kojom upravlja arhiepiskop koji je ujedno i opat samostana. Crkva se smatra autokefalnom (samostalnom pravoslavnom Crkvom), no njezina arhiepiskopa postavlja Jeruzalemskipatrijarhpravoslavne Crkve, koji posljednjih vjekova stoluje u Kairu, te se ona smatra nadređenom.
Manastirsko blago
Kosturnica manastira u kojoj se čuvaju kosti pokojnika
Manastirska biblioteka ima drugu najveću kolekciju ranih iluminiranih rukopisa i kodeksa na svijetu, manju jedino od kolekcije Vatikanske knjižnice. No, ona posjeduje starije tekstove na brojnim jezicima (grčki, arapski, armenski, hebrejski, gruzijski, sirijski i udi jezik). Najvrednijim se ipak smatra Sinajski rukopis (Codex Sinaicus) koji je zapravo kopija Biblije na grčkom iz 4. vijeka pisana uncijalnim pismom (vrsta verzala) na pergamentu. On se smatra najstarijom Biblijom na svijetu. No, većina ovog rukopisa je u 19. vijeku, po nerazjašnjenim okolnostima, dospjela u Rusiju, a danas se nalazi rasparčan u četiri svjetske knjižnice, najveći dio se nalazi u Britanskoj knjižnici u Londonu. Dana 1. septembra 2009. godine u biblioteci Manastira Svete Katarine pronađeni su dotad neviđeni dijelovi ovog rukopisa[4].
Manastirski kompleks, koji je sam po sebi rijetko sačuvana arhitektura, također posjeduje neprocjenjivu kolekciju umjetnina, uključujući mozaike, najstarije ikone na svijetu, ali i liturgijske predmete poput kaleža i relikvijara.
Jedna od najstarijih ikona: Okrunjena Gospa s Djeteom na prijestolju sa svetima Jurajem i Teodorom i anđelima
Najstariji prikaz Krista "Pantokratora" (Svemogućeg) na kojem različiti izrazi na desnoj i lijevoj strani lica svjedoče o njegovoj dvojnosti kao Boga i Čovjeka[5]
↑Christoph Schoenborn, God's human face: the Christ-icon, 1994., str. 154. ISBN0-89870-514-2
G. H. Forsyth i K. Weitzmann, The Monastery of Saint Catherine at Mount Sinai - The Church and Fortress of Justinian: Plates, 1973. Princeton, Princeton University Press, ISBN0-472-33000-4
![Najstariji prikaz Krista "Pantokratora" (Svemogućeg) na kojem različiti izrazi na desnoj i lijevoj strani lica svjedoče o njegovoj dvojnosti kao Boga i Čovjeka[5]](Datoteka:Spas_vsederzhitel_sinay.jpg)
