Morganatski brak je, u kontekstu europskog plemstva, brak između osoba nejednakog društvenog ranga. Titule i povlastice koje ima muž ne mogu se prenositi na suprugu i djecu rođenu u ovom braku. Ovaj brak je također poznat i kao ljevoruki brak jer na ceremoniji vjenčanja mladoženja simbolično drži svojom lijevom rukom desnu ruku mlade, umjesto desnom rukom lijevu ruku mlade, kako je to običaj.[1]
Ovi brakovi su uglavnom sklapani između muškarca visokog roda i žene nižeg roda ili zanimanja koje se povezivalo s nižim rodom. Ni žena ni djeca iz tog braka nisu mogli polagati pravo na titule, prava ili imovinu mladoženje. Djeca iz ovog braka ipak nisu smatrana izvanbračnom i vrijedila je zabrana bigamije.
Također je bilo moguće da se žena uda za muškarca nižeg društvenog ranga. Ovo je međutim, bilo vrlo rijetko jer su žene visokog roda rijetko nosile nasljedne titule, i obično nisu sebi birale muževe. Međutim, bilo je slučajeva kada su se bogate udovice ili nasljednice udavale po svom izboru, i to često za svoje dvorjanine ili čuvare, odnosno svoje ljubavnike. Na primjer, Marija Luiza, vojvotkinja od Parme (nadvojvotkinja carske kuće Habsburga, po svom prvom braku carica Francuske, te izabrana za vladaricu Parme) sklopila je morganatski drugi brak sa svojim ljubavnikom, njemačkim grofom od Neipperga, brzo nakon smrti svog prvog muža, Napoleona Bonaparte. Drugi primjer je Marija Kristina od Dvije Sicilije, udovica kralja Ferdinanda VII., koja je bila španjolska regentica u ime svoje maloljetne kćeri, Izabele II. Marija Kristina se tajno udala za svog gardista.
Izvori
