Share to: share facebook share twitter share wa share telegram print page

O uzvišenom

O uvišenom
Autor(i)nepoznat
Originalni naslovΠερì ὕψους
DržavaRimsko Carstvo
Jezikstarogrčki
Tematikaretorika
Datum izdanja1. stoljeće nove ere

O uzvišenom ili O divotnom (starogrčki: Περì ὕψους) grčko je književnokritičko djelo iz rimskog doba, napisano u 1. stoljeću nove ere. Autor spisa je nepoznat, ali pripisivali su ga retoru i filozofu Kasiju Longinu iz 3. stoljeća n.e., pa se još uvijek ponekada navodi pod imenom Longinovim, odnosno Pseudo-Longinovim.[1] Spis se ubraja među klasična djela na polju estetike i učinka lijepog pisanja. Rasprava ističe primjere dobrog i lošeg pisanja iz prethodnog milenija, posebno se usredotočujući na ono što može dovesti do uzvišenog.

Autorstvo

Autor spisa je nepoznat. U referentnom rukopisu iz 10. stoljeća (Parisinus Graecus 2036), naslov glasi "Dionizije ili Longin" (Dionysius sive Longinus), što je opis srednjovjekovnog prepisivača koji je pogrešno pročitan kao "Dionizije Longin" (Dionysius Longinus). Kad se rukopis pripremao za tiskano izdanje, djelo je u početku pripisivano retoru Kasiju Longinu (oko 213–273. n. e.). Budući da točan prijevod uključuje mogućnost autora po imenu "Dionizije", neki su to djelo pripisali Dioniziju iz Halikarnasa, piscu iz 1. stoljeća nove ere.[2] Ostaje mogućnost da to djelo ne pripada ni Kasiju Longinu ni Dioniziju iz Halikarnasa, već nekom nepoznatom autoru koji je pisao u doba Rimskog Carstva, vjerojatno u 1. stoljeću. To podrazumijeva da su se prilikom pisanja kodeksa naznake o pravom autoru već izgubile. Nijedan autor ne može biti prihvaćen kao stvarni pisac rasprave. Dionizije je gajio ideje koje su apsolutno suprotne onima zapisanim u raspravi; kod Longina postoje problemi s kronologijom.

Među drugim predloženim autorima jesu Hermagora iz Temnosa (retor koji je živio u Rimu tijekom 1. stoljeća nove ere), Elije Teon (autor djela koje je imalo mnogo zajedničkih ideja s idejama iznesenim u spisu O uzvišenom) i Pompej Gemin (koji je održavao prepisku s Dionizijem).

Albin Lesky drži da je spis nastao "poslije 40. g. nove ere" kao odgovor na istoimenu raspravu Cecilija iz Kalakte na Siciliji i da ga je napisao neki učenik Teodora iz Gadare.[3] Autor odgovara Ceciliju jer ovaj nije dao ogovarajući prikaz "uzvišenog", osobito zato što u svom konceptu nije pridao dovoljno važnosti emocionalnom elementu.[4]

Dionizije Halikarnašanin

Dionizije Halikarnašanin pisao je u doba cara Augusta i objavivio čitav niz djela. Dionizije je općenito odbačen kao potencijalni autor spisa O uzvišenom, jer se spisi koji se pouzdano pripisuju Dioniziju razlikuju od djela O uzvišenom po stilu i po načinu autorova razmišljanja.[5]

Kasije Longin

Kasije Longin, koji je napisao brojna književna djela, bio je Plotinov učenik i smatran je "najuglednijim učenjakom svoga doba". Obrazovanje je stekao u Aleksandriji, a zatim je otišao predavati u Atenu. Kasnije se preselio u Malu Aziju, gdje je vršio dužnost savjetnika Zenobije, kraljice Palmire.[5][6][7] Kasijevo je autorstvo spisa O uzvišenom dvojbeno, jer je on pisao u 3. stoljeću, a u samom spisu ne spominje se književnost nastala kasnije od 1. stoljeća n.e. (kronološki je posljednji spomenut Ciceron, koji je umro 43. godine pne.), pa se spis danas obično datira u početak 1. stoljeća nove ere. Djelo završava raspravom o propadanju govorništva, tipičnom temom za vrijeme u kojem su djelovali autori kao što su Tacit, Petronije i Kvintilijan, koji su se također bavili tom temom. Kasija Longina dao je pogubiti Aurelijan, rimski car koji je osvojio Palmiru 273. godine, pod optužbom za urotu protiv rimske države. Povod su vjerojatno bili spisi koje je napisao za palmirsku kraljicu Zenobiju dok je ona još bila na vlasti. Izvještava se da je Longin napisao pismene odgovore za kraljicu, koja ih je koristila kao odgovore Aurelijanu, čovjeku koji će uskoro doći na vlast kao rimski car.[6]

Sadržaj

Spis O uzvišenom istovremeno je i rasprava o estetici i o književnoj kritici. Napisan je u epistolarnom obliku, a završni dio, koji se možda odnosi na javni nastup govornika, nije nam se sačuvao.

Spis je posvećen Postumiju Terencijanu, rimskom kulturnom i javnom djelatniku, o kome se inače malo toga zna. O uzvišenom je zbirka književnih uzoraka, s oko pedeset autora koji se spominju ili citiraju u razdoblju od 1000 godina.[8] Uz očekivane primjere iz Homera i drugih ličnosti grčke kulture, spis navodi i odlomak iz Postanka, što je prilično neobično za 1. stoljeće:

Sličan učinak postigao je i židovski zakonodavac – nemali genije, jer je i razumio i izrazio snagu božanstva kakva je zaslužena – kad je na samom početku svojih zakona napisao, i citiram njegove riječi: "Bog je rekao" – što je to ono bilo? – "Neka bude svjetlost, i bilo je. Neka bude zemlja, i bila je".

– O uzvišenom, IX, 9.

S obzirom na navod iz Postanka u pozitivnom smislu, pretpostavlja se da je autor bio ili helenizirani Židov ili je bio dobro upoznat sa židovskom kulturom.[9] Kao takav, autor naglašava da, da bi uistinu bili veliki pisci, autori moraju imati "moralnu izvrsnost".[5] Znanstvenici zapravo pretpostavljaju da je autor izbjegavao da svoj spis objavi "bilo uslijed svoje skromnosti bilo uslijed svoje razboritosti".[8] Štoviše, autor naglašava da transgresivni pisci nisu nužno bestidne budale, čak i ako poduzimaju književne rizike koji se čine "smjelima, razuzdanima i originalnima".[5] Što se tiče društvene subjektivnosti, autor priznaje da potpuna sloboda promiče duh i nadu; prema njemu, "rob nikada nije postao govornikom".[10] S druge strane, previše raskoši i bogatstva dovodi do propadanja rječitosti, a rječitost je cilj uzvišenog pisca.[8]

Uzvišenost

Autor kritički hvali i kritizira određena književna djela kao primjere dobrih ili loših stilova pisanja.[8] U konačnici, on promiče "uzdizanje stila"[8] i bit "jednostavnosti".[11] Na jednom mjestu kaže: "Prvi i najvažniji izvor uzvišenosti [jest] snaga oblikovanja velikih koncepcija".[11] Za koncept uzvišenog općenito se smatra da se odnosi na stil pisanja koji se uzdiže "iznad običanoh". Na kraju, autor iznosi pet izvora uzvišenosti: "velike misli, snažne emocije, određene figure misli i govora, plemenita dikcija i dostojanstven raspored riječi".[9] Mane koje treba izbjegavati u pisanju jesu: bombastičnost, djetinjarije, lažne emocije i frigidnost.[4]

Učinci uzvišenog jesu: gubitak racionalnosti, otuđenje koje dovodi do poistovjećivanja s kreativnim postupkom umjetnika te duboke emocije pomiješane u užitku i egzaltaciji. Primjer uzvišenog (koji autor citira u djelu) jest Sapfina pjesma, takozvana Oda ljubomori, definirana kao "Uzvišena oda". Cilj spisateljice nije toliko izraziti puke osjećaje, koliko pobuditi osjećaje kod njezine publike.[11]

U spisu autor tvrdi da "uzvišeno vodi slušatelje ne do uvjerenja, već do ekstaze: jer ono što je divno uvijek ide zajedno s osjećajem zaprepaštenosti i prevladava nad onim što je samo uvjerljivo ili divno, jer uvjeravanje je po pravilu dohvatljivo svima: dok se uzvišeno, dajući govoru nepobjedivu snagu i moć, uzdiže iznad svakog slušatelja".[12]

Prema ovoj izjavi, moglo bi se pomisliti da je uzvišeno za autora bio samo trenutak bijega od stvarnosti. No, naprotiv, smatrao je da književnost može oblikovati dušu i da se duša može izliti u umjetničko djelo. Na taj način spis ne samo samo u domeni književne kritike, već postaje i etička rasprava, jer Uzvišeno postaje proizvod velike duše (μεγαλοφροσύνης ἀπήχημα, megalophrosunēs apēchēma). Dvije su vrste izvora Uzvišenog: urođeni izvori ("težnja ka energičnim konceptima" i "snažna i entuzijastična strast") i stečeni izvori (retoričke tehnike, odabir prave leksike i "dostojanstvena i visoka kompozicija").[11]

Propadanje retorike

Autor govori i o propadanju govorništva, koje proizlazi ne samo iz odsutnosti političke slobode, već i iz iskvarenosti morala, koji zajedno uništavaju taj visoki duh koji generira Uzvišeno. Stoga je rasprava očito usredotočena na goruću polemiku koja je plamtjela u 1. stoljeću nove ere u rimskoj književnosti. Ako je Petronije kao uzroke propadanja istaknuo previše retorike i pompozne, neprirodne tehnike koja se gajila u retorskim školama, Tacit je bio bliži autoru spisa O uzvišenom, budući da je smatrao kako se korijen ove dekadencije nalazio u uspostavljanju principata, odnosno Carstva, koje je, premda je donijelo stabilnost i mir, također iznjedrilo cenzuru i dovelo do kraja slobode govora. Tako je govorništvo postalo tek vrsta stilske vježbe.[2]

Naslov i nedovršenost spisa

Prevoditelji nisu mogli jasno protumačiti tekst, uključujući i sam njegov naslov. "Uzvišeno" u naslovu prevedeno je na razne načine, uključujući osjećaj uzvišenosti i izvrstan stil. Riječ "uzvišeno", tvrdi Rhys Roberts, zavarava, jer se autorov cilj uglavnom tiče "osnova plemenitog i impresivnog stila" nego bilo koje uže i specifične teme. Štoviše, otprilike jedna trećina rasprave nedostaje;[8] autorov odjeljak o usporedbama, na primjer, sastoji se od samo nekoliko riječi.[5] Stvari su dodatno komplicirane spoznajom da drevni pisci, autorovi suvremenici, ni na koji način ne spominju ovaj spis niti iz njega citiraju.[8] I prema Milošu N. Đuriću, u ovom spisu autor ne objašnjava objektivna obilježja uzvišenog, nego više tumači njegov dojam u ljudskom osjećaju: "Divotno izaziva naše divljenje, tj. trenutačnu potpunu osvojenost duše, sasvim svladane nečim presilnim i prekomjernim, koje nam osvaja dušu".[13]

Ograničenja spisa

Unatoč pozitivnom stavu koji kritičari imaju prema ovom djelu, on je ipak daleko od savršenog. Autorovo povremeno oduševljenje postaje "zaneseno" i stvara određenu zabunu u pogledu značenja njegovog teksta. Nadalje, kritičar iz 18. stoljeća Edward Burnaby Greene smatra da je autor ponekad "previše uglađen".[14] Greene također tvrdi da je autorov fokus na hiperboličkim opisima "posebno slab i pogrešno primijenjen".[2] Povremeno autor pada i u neku vrstu "zamora" prilikom obrade teme.[8] Rasprava je također ograničena u svojoj koncentraciji na duhovnu transcendenciju i u nedostatku obrade načina na koji jezične strukture određuju osjećaje i misli pisaca.[9] Konačno, autorovu je raspravu teško objasniti u nekom akademskom kontekstu, s obzirom na poteškoće teksta i nedostatak "praktičnih pravila koja se mogu naučiti".[5] U primjerima kojima pisac tumači "uzvišeno" on se pokazuje kao neoplatoničar, koji poznaje samo etički uzvišeno: samo je uzvišena duša sposobna za uzvišen umjetnički stil, a vanjski ukrasi, koji potječu iz razuma a ne iz duše, daju stilu izvještačenost i napuhanost, a ne istinsku uzvišenost.[15]

Stil i retorika

Usprkos ovim manama, spis ostaje kritički uspješan zbog svog "plemenitog tona", "prikladnih uputa", "razboritog stava" i "povijesnih interesa".[8] Jedan od razloga zašto je tako malo vjerojatno da su poznati drevni kritičari napisali spis O uzvišenom jest taj što se način na koji je rasprava sastavljena značajno razlikuje od bilo kojeg drugog književnog djela. Budući da autorova retorička formula izbjegava dominirati njegovim djelom, književnost ostaje "osobna i svježa", jedinstvena po svojoj originalnosti. Autor se buni protiv popularne retorike tog doba implicitno napadajući drevnu teoriju koja se usredotočuje na detaljnu kritiku riječi, metafora i figura. Eksplicitnije, odbijajući suditi o tropima kao entitetima za sebe, autor promiče uvažavanje književnih sredstava koja se odnose na odlomke u cjelini.[2] U osnovi, autor se više usredotočuje na "veličinu stila" nego na "tehnička pravila", što je rijetkost za jednog kritičara tog vremena.[8] Usprkos kritikama drevnih tekstova, autor ostaje "gospodar iskrenosti i dobre naravi".[14] Štoviše, autor izmišlja upečatljive slike i metafore, povremeno pišući gotovo lirski.[2] Općenito, autor cijeni i koristi jednostavnu dikciju i smione slike.[5]

Što se jezika tiče, djelo je zasigurno jedinstveno po tome što predstavlja spoj izraza helenističkog grčkog koine dijalekta, kojima su dodane uzvišenje konstrukcije, tehnički izrazi, metafore, klasični i rijetki oblici koji stvaraju književni pastiš na granicama jezičnog eksperimentiranja.

Ujecaji

Čitajući spis O uzvišenom, kritičari su utvrdili da je antički filozof Platon bio "veliki heroj" za autora spisa.[5] Autor ne samo da staje u obranu Platona, već također nastoji uzdići njegov književni ugled suprotstavljajući ga suvremenim kritikama. Još jedan utjecaj na raspravu može se naći u autorovim retoričkim figurama, koje crpe iz teorije Cecilija iz Kalakte, pisca iz 1. stoljeća pne.[8]

Reference

  1. ↑ Sironić & Salopek 1977: str. 178
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Grube, G.M.A (1957). On Great Writing (On the Sublime). New York: The Liberal Arts Press. ISBN 978-0-87220-080-7. 
  3. ↑ Lesky 2001, str. 809
  4. ↑ 4,0 4,1 Howatson 1997, str. 328
  5. ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 5,5 5,6 5,7 Russell, Andrew Russell (1964). 'Longinus' on the Sublime. Clarendon Press. 
  6. ↑ 6,0 6,1 „Longinus”. Robert Merry's Museum 22: 179. 1 July 1851. ProQuest 135926705. 
  7. ↑ Longinus. 9 Vol. Detroit: The Gale Group Inc, 2004.
  8. ↑ 8,00 8,01 8,02 8,03 8,04 8,05 8,06 8,07 8,08 8,09 8,10 Roberts, William Rhys (1899). Longinus on the Sublime. 
  9. ↑ 9,0 9,1 9,2 Leitch, Vincent B. (2001). The Norton Anthology of Theory and Criticism. Norton. str. 135–154. ISBN 978-0-393-97429-4. 
  10. ↑ Blair, Hugh; Abraham Mills (1866). From Lectures on Rhetoric and Belles Lettres (2nd izd.). T. Zell. str. 950–979. 
  11. ↑ 11,0 11,1 11,2 11,3 Brody, Jules (1958). Boileau and Longinus. E. Droz. 
  12. ↑ O uzvišenom, I, 4.
  13. ↑ Đurić 1990: str. 739
  14. ↑ 14,0 14,1 Greene, Edward Burnaby (1973). Critical Essays: 1770. ISBN 978-0-85417-911-4. 
  15. ↑ Đurić 1990: str. 739–740

Literatura

  • Bloom, Harold (1983). Agon: Towards a Theory of Revisionism. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-503354-0. 
  • Doran, Robert (2015). The Theory of the Sublime from Longinus to Kant. Cambridge University Press.  OCLC 959033482
  • Đurić, Miloš N. (1990). Istorija helenske književnosti (6. izd.). Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. 
  • Ferguson, Frances (Winter 1985). „A Commentary on Suzanne Guerlac's 'Longinus and the Subject of the Sublime'”. New Literary History (The Johns Hopkins University Press) 16 (2): 291–297. DOI:10.2307/468748. JSTOR 468748. 
  • Martin Fritz, Vom Erhabenen. Der Traktat 'Peri Hypsous' und seine ästhetisch-religiöse Renaissance im 18. Jahrhundert (Tübingen, Mohr Siebeck, 2011).
  • Lesky, Albin (2001). Povijest grčke književnosti. Zagreb: Golden marketing. 
  • Howatson, M.C. (1997). The Oxford Companion to Classical Literature. Second edition. Oxford & New York. 
  • Quinney, Laura, foreword by Harold Bloom (1995). Literary Power and the Criteria of Truth. University Press of Florida. ISBN 978-0-8130-1345-9. 
  • Sironić, Milivoj; Salopek, Damir (1977). Povijest svjetske književnosti, knj. 2. "Grčka književnost". Zagreb. 

Vanjske veze
Kembali kehalaman sebelumnya