Na staro–turkijskom se spominju kao ٱغُز (Oγuz), dok u osmansko–turskim tekstovima kao اوغوز (Oġuz). Bizantinski autori ih zovu «Uzi» (grč. Οὐ̑ζοι, Ouzoi). No, Oguz je opća turkijska imenica za «pleme». Bili su konjanički nomadi iz Mongolije. U drugoj polovici 8. vijeka, Oguzi su se sukobili sa jednim ogrankom Karluka, drugog turkijskog plemena, sa Ujgurima, za kontrolu nad regijom Žetisu[α 1]. Oguzi su, poraženi, krenuli prema Kaspijskom moru, dok su se Ujguri okrenuli prema istoku, uspostavljajući odnose sa Kinezima.
Oguzi su prošli u 9. stoljeću kroz sibirskestepe sve dok nisu stigli u Transoksijanu, zapadni dio Turkestana, gdje su zauzeli mjesto Pecenega i Kangarlija nastanjenih u blizini rijeke Ural prisiljavajući ih da odsele na sjever Crnog mora ili da im se pridruže. U 10. vijeku Oguzi su nastanjeni u današnjem Kazahstanu, gdje osnivaju državu kojom je vladao jagbu, s glavnim gradom Jangikentom, a odatle su prodrli i u južnu Rusiju i prabugarske zemlje na Volgi. Oko 10. stoljeća islamski izvori ih naziju «muslimanski Turkmeni»[α 2], za razliku od Turkijaca tengriških ili Turkijaca budista. Al–Masudi[α 3] ukratko opisuje Oguze iz Jangikenta tako da su se «razlikovali od ostalih Turkijaca po svojom hrabrošću, po kosim očima i sa malenošću rasta». U to vrijeme je klan konfederacije, sljedbenici vođe Seldžuka (Seldžuci), preselio u Horasan i prešao na islam, a zatim je osvojio Perziju u 11. stoljeću i tamo osnovao seldžučko carstvo.
