Rat u Sloveniji ili Desetodnevni rat (slovenski: Slovenska osamosvojitena vojna-Desetdnevna vojna) bio je kratkotrajni rat započet napadom slovenske teritorijalne obrane na JNA1991. godine poslije proglašenja Slovenije kao neovisne države od SFRJ. Lokalne jedinice JNA, popunjene uglavnom mladićima na odsluženju vojnog roka, nespremnim za građanski rat, povlače se u sukobu s slovenskom TO. Poginulo je 66 ljudi na obje strane, od čega 22 nenaoružanih vojnika na odsluženju vojnog roka.[3] Po uzoru na Sloveniju kasnije hrvatske paramilitarne snage započinju rat napadom na kasarne JNA, što kasnije generira pogubnim međuetničkim ratom u Bosni i Hercegovini
Slovenija je također imala koristi od komplicirane financijske scheme iz travnja 1991. koju je garantirala Narodna banka Jugoslavije u Beogradu. Zbog toga, jugoslavenski dinar izgubio je skoro 50 % svoje vrijednosti. Međutim, Slovenija je osigurala značajne rezerve u stranoj valuti, koja joj je financirala prijelaz u neovisnost. Prema nekim izvorima, pregovori Ljubljane i Beograda oko povratka dijela tih fondova pomogli su u stvaranju nezavisnosti Slovenije.[4]
Uvod
Jugoslavenski tenk M-84
Antibirokratska revolucija 1989. dovela je do ukidanja autonomije Kosova i Vojvodine, a njeni vođe su zamijenjeni ljudima vjerni Slobodanu Miloševiću. Isto se dogodilo i sa Crnom Gorom. Slovenija je potom počela odbacivati komunizam i 1990. raspisala prve slobodne izbore. Srbija je vodila "ekonomski rat" s tom državom.[5] U prosincu 1990. održan je slovenski referendum o neovisnosti, a 88.5 % stanovništva glasalo je potvrdno.[6]
Redovitu rotaciju na čelu predsjedništva SFRJ, u kojoj je mjesto predsjednika trebao preuzeti hrvatski kandidat Stjepan Mesić, spriječio je srpsko-crnogorski blok,[7] čime je ozbiljno uzurpiran jugoslavenski ustav. Nakon što je srpsko vodstvo odbilo prijedlog Slovenije i Hrvatske o preustroju Jugoslavije u konfederaciju i zahtijevalo veću centralizaciju vlasti,[8] a oružani incidenti se nastavili dnevnim ritmom, dvije republike su 25. lipnja1991. godine proglasile neovisnost.
Proglašenje nezavisnosti Slovenije
U Beogradu 24.1.1991. sastale su se delegacije Srbije, koju je vodio Slobodan Milošević, i delegacija Slovenije, koju je vodio, Milan Kučan. Na tom sastanku Milošević je rekao da Srbija neće praviti teškoće Sloveniji ako ona odluči da se odvoji na miran način u skladu sa ustavom i pravom Slovenaca na samoopredeljenje do odvajanja.[9] Ipak, Kučan i ostale vođe Slovenije odabrale su da se nasilno i bez dogovora odvoje od SFRJ, a razlozi za tu odluku nisu potpuno jasni.[10]
Od marta do početka juna 1991. Slovenija je završavala pripreme za rat protiv JNA. Rušeći ustanove SFRJ, poslanici u skupštini Slovenije 6.3.1991. proglasili su obustavu slanja mladića iz Slovenije u JNA. Ministarstvo vojske Slovenije tražilo je 23.3.1991. od JNA da za tri meseca napusti područje Slovenije, a Teritorijalna odbrana Slovenije 23-24.3.1991. izvela je i jednu vojnu vežbu pripremanući se za oružani sukob sa JNA.[11] Početkom juna 1991. javno je izvršeno polaganje zakletve oko 260 redovnih vojnika Republike Slovenije u Igu kod Ljubljane i Pekrama kod Maribora. Pred sukob, rezervni sastav milicije Slovenije pozvan je na dužnost 20.6.1991. godine, a policija i TO Slovenije imali su oko 35.000 naoružanih ljudi na početku sukoba.[12] Nasuprot tome samo 5. vojna oblast JNA sredinom 1991. imala je oko 40.000 vojnika, oko 200 aviona i helikoptera, oko 1.160 tenkova i oko 3.000 artiljerijskih oruđa, ali ukupno JNA je imala više od 160.000 oficira i vojnika u to vreme.[13] Zbog toga, armija koju je Slovenija stvarala bila je slaba u odnosu na JNA i ozbiljan oružani sukob mogao se završiti potpunim porazom Slovenije.
Ipak, pred početak oružane pobune u Sloveniji iz najveće vojne, političke i ekonomske sile sveta SAD stigao je državni sekretar Džejms Bejker u Beograd 21.6.1991. i upozorio vladu SFRJ da SAD neće dopustiti promenu republičkih granica u SFRJ, i da ne sme nasilno (vojskom) biti sprečavavano odvajanje Slovenije i Hrvatske.[14] Posle takvog upozorenja od visokog predstavnika SAD, vlada SFRJ nije smela pomisliti na potpunu upotrebu sile kojom JNA raspolaže. Nasuprot tome, vođe Slovenije su znale da mogu i oružano napadati JNA bez straha da će napadnuta JNA upotrebiti sva sredstva u odgovoru.
U Zagrebu 22.6.1991. sastali su se F. Tuđman, M. Kučan, predsednik vlade Slovenije Lojze Peterle i predsednik vlade Hrvatske Josip Manolić da se dogovore o istovremenom proglašenju samostalnosti od Jugoslavije, a posle toga, 25. juna1991. Sabor Hrvatske i Skupština Slovenije proglasili su odvajanje tih republika od SFRJ. [15] Istog, 25. juna 1991. Savezno veće Skupštine Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije donelo je odluku kojom se deklaracije o odvajanju Slovenije i Hrvatske proglašavaju pravno ništavni.[15] Istovremeno (25.6.1991) počela je i sednica savezne vlade (Savezno izvršno veće), a završena je u ranim satima 26.6.1991. kada je usvojena naredba, koju je potpisao Ante Marković, a prema njoj savezna policija i Oružane snage SFRJ moraju sprečiti policiju i Teritorijalnu odbranu Slovenije u pokušaju da preuzmu granične prelaze SFRJ prema Italiji, Austriji i Mađarskoj, a morali su zaustaviti i postavljanje novih graničnih prelaza prema Hrvatskoj.[16]
Izbijanje rata
48 sati nakon proglašenja neovisnosti Slovenije je izbio kratkotrajni rat (od 27. lipnja do 6. srpnja) u kojem su lokalne jedinice JNA, popunjene uglavnom mladim rekrutima, ušle u sukob s malom slovenskom vojskom (tada se zvala TO-Teritorialna odbrana), kojom je zapovijedao Janez Janša, kako bi spriječili neovisnost te republike. General JNA, Konrad Kolšek, je upozorio slovensku vladu da će "sav otpor biti slomljen".[17] Još 1990, JNA je pokušala razoružati slovensku TO, ali je uspijela pokupiti samo 40 do 60 % oružja.[4]
Slovenske snage napustile su JNA i pridružili se novoj slovenskoj vojsci i njenoj policiji.[18] 1991. Srbi i Crnogorci su činili 38,8 % stanovništva Jugoslavije, ali su činili 70 % udjela u činovnicima JNA.[19] Nakon što su hrvatski i slovenski rezervisti masovno bojkotirali rat, JNA je imala problema sa izvođenjem operacija. Od 25.000 vojnika, čak 7.900 njih je dezertiralo ili odbilo ratovati.[1] Slovenska vlada objavila je da se nalazi u "stanju rata" te zamolila međunarodnu zajednicu za pomoć.[20] Već u ožujku 1991., slovenski novaci nisu se javljali federalnoj vladi.
Tijek
JNA je 26. i 27. lipnja krenula preuzeti granične prijelaze sa Austrijom i Italijom. Međutim, odobrenje iz Beograda nije stizalo, zbog čega je vojska bila suzdržana.[1]
Taktički, slovenski TO odsjekao je JNA od njenih izvora i vojarni, slično kao što su napravili i partizani.[1] U nedostatku topništva, JNA se nije dobro snalazila tako da su slovenske TO odsjekle kolone vozila i podigli barijere kako bi spriječili daljnju invaziju. Političari u Ljubljani su računali s tim da JNA neće htjeti rat na dugo razdoblje, što se pokazalo točnim. Beograd je htio koncentrirati svoje snage protiv Hrvatske, te se nije htio boriti na dvije fronte.[1]
Desetodnevni sukobi prekinuti su 7. srpnja sprazumom na Brijunima, uz posredovanje europske "trojke", a JNA se kroz tri mjeseca povukla iz Slovenije.[21]
Ishod
Spomenik slovenskim braniteljima poginulim 1991.
JNA je imala 44 do 45 poginulih vojnika, izgubila je 31 tenkova i 230 borbenih vozila.[1]Fond za humanitarno pravo navodi da je u ratu poginulo 23 državljana Srbije.[22]
Milan Kučan svjedočio je 21. svibnja 2003. pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (MKSJ) u postupku protiv Miloševića. Naveo je da je Miloševićevo čelništvo 1988/89. umjesto ustavnih, nametalo kadrovske promjene putem masovnih mitinga, nakon kojih su smijenjena rukovodstva u Vojvodini, Crnoj Gori i na Kosovu, a planiran je i miting u Ljubljani za 1. decembar 1989. Opisao je i raskol na 14. kongresu SKJ, kada su, kako je rekao "legitimni i pravični prijedlozi Slovenije brutalno nadglasani".[21] Milošević je rekao da su u ratu ubijena 44 pripadnika JNA, a 184 teško ranjena i ponudio sudu kao dokaz "bijelu knjigu" o "zločinima" slovenskih snaga. Kučan je precizirao da je u sukobu poginulo 37 vojnika JNA, te 18 slovenskih državljana - osam iz slovenske TO, četiri policajca, šest slovenskih civila - te još šest stranaca, dok je "bijelu knjigu" odbacio kao "propagandnu brošuru" JNA. Raspravno vijeće nije prihvatilo taj dokument.[2]
Usprkos sukobu, Srbija i Crna Gora se, nakon fijaska armije na granicama Slovenije, nisu protivili odlasku Slovenije iz Jugoslavije, jer bi to ostavilo kolektivno predsjedništvo sa sedam članova, od kojih bi četiri tzv. srpska glasa (Srbija, Vojvodina, Kosovo i Crna Gora) činila većinu, čime bi de facto stekli i izravnu kontrolu nad JNA.[23]
Tenkove koji su iz vojarna u Hrvatskoj krenuli na Sloveniju nisu pokušavale zaustaviti hrvatske vlasti, iako je JNA na putu ubila jednog hrvatskog civila.[24] Istovremeno je u Hrvatskoj, nakon završetka operacija u Sloveniji, počela mobilizacija za oružani sukob koji će uslijediti protiv pobunjenih Srba i JNA.
↑Logos 2019: str. 84 napomena 158. Na sednici Predsedništva SFRJ Borisav Jović je rekao: „Nama nije jasno zašto je Slovenija odabrala neustavni način, kada je postojalo potpuno raspoloženje da joj se to na ustavan način dopusti”
Transcript of the Milosevic trial. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. 21. svibnja 2003. Pristupljeno 16. veljače 2012.
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
