Treća Vlada Republike Hrvatske je saziv Vlade Republike Hrvatske u periodu od 17. srpnja 1991. do 12. kolovoza 1992. Predsjednik Vlade bio je Franjo Gregurić. Njen mandat su obilježili najvažniji događaji u modernoj hrvatskoj povijesti, prije svega vezanih uz dovršetak raspada SFRJ i međunarodno priznanje Republike Hrvatske kao neovisne države, ali i izuzetno dramatične okolnosti vezane uz oružani sukob sa pobunjenim Srbima i JNA koji je ostavio oko trećinu teritorija pod okupacijom.
Ona sama je nastala upravo zbog tih događaja, odnosno nakon eskalacije oružanih sukoba u prvim tjednima nakon proglašenja nezavisnosti 25. lipnja 1991. Dotadašnji premijer Josip Manolić je preuzeo vodstvo nad Uredom za zaštitu ustavnog poretka, odnosno započeo rad na stvaranju hrvatskih sigurnosnih službi, dok su se neki od članove njegove vlade, kao ministar obrane Martin Špegelj, oko strategije otpora razišli s predsjednikom Franjom Tuđmanom ili, poput njegovog kratkotrajnog nasljednika Šime Đodana, nedoraslim svom zadatku, a što se odrazilo kroz niz neuspjeha i gubitaka teritorija. Nova vlada je osim kadrovskih poboljšanja trebala pružiti i jasna politički signal da će se Hrvatska odlučno odupirati neprijatelju, i to bez obzira na tadašnje ideološke, stranačke i druge razlike. Iako su u njoj nastavili dominirati kadrovi vladajuće Hrvatske demokratske zajednice koja je u tadašnjem sazivu Sabora imala apsolutnu većinu, u nju su ušli predstavnici svih većih parlamentarnih stranaka - SDP, HSLS, HDS i Socijaldemokratske stranke, dok je nestranački ministar Živko Juzbašić predstavljao srpsku zajednicu. Zbog toga se za nju počeo koristiti i izraz Vlada demokratskog jedinstva.[1] Sabor je odobrio novu vladu 3. kolovoza sa širokim ovlastima vladanja dekretima, ako se parlament ne može sastati.[2]
Kao i prethodna, i ova vlada je zbog tadašnjeg poluporedsjedničkog sustava bila podređena predsjedniku Tuđmana koji je vodio rat i vanjsku politiku; zbog toga su ministar obrane Gojko Šušak (koji je preuzeo dužnost u rujnu 1991.) i Mate Granić, potpredsjednik zadužen za vanjsku politiku, stekli daleko veći autoritet u odnosu na premijera Franju Gregurića, kome je bilo povjereno isključivo vođenje ekonomske politike, odnosno poslovi kao što su uvođenje hrvatskog dinara kao nove valute. Gregurićeva vlada će kasnije postati predmetom velikih kritika zbog toga što je započela proces privatizacije (pretvorbe) nekadašnjih tzv. društvenih poduzeća iz doba samoupravnog socijalizma na način koji je pogodovao isključivo stranački ili na neki drugi način podobnim poduzetnicima koji su tada stekli izuzetno bogatstvo, a koje će se kasnije optuživati za ratno profiterstvo.
Nakon što je Sarajevskim primirjem sukob privremeno okončan, a međunarodno priznanje Hrvatske i dolazak mirovnih snaga UN izglednim učinio i njegovo političko rješenje, u veljači 1992. je ustavni zakon, kojim se pobunjenim Srbima u zamjenu za formalno priznanje hrvatske vlasti i teritorijalnog integriteta nudila široka politička autonomija, izazvao prvi ozbiljniji raskol. Smatrajući ga suprotnim hrvatskim interesima, Dražen Budiša iz HSLS-a je napustio Vladu, a slijedili su ga i drugi oporbeni političari, uključujući i neke koji su formalno prešli u HDZ. Tako je nekoliko mjeseci prije novih izbora Greguričeva vlada ponovno postala jednostranačka.
Popis ministara i portfelja
Neki od navedenih perioda se ne odnose na Gregurićevu vladu, s obzirom da su određeni ministri također na istim funkcijama služili i u prethodnoj i sljedećoj vladi.
Vanjske poveznice
Izvori
.svg)
