Od 1867. do 1918. godine, Austro-Ugarska Monarhija je bila podeljena na austrijski i ugarski deo, a ovaj drugi je nosio naziv Kraljevina Ugarska. Sa izuzetkom autonomne Hrvatske-Slavonije, Ugarska je bila centralistički uređena, što se kosilo sa višenacionalnim karakterom ovog područja, a političke i nacionalne težnje nemađarskih naroda u Ugarskoj nisu bile uvažavane.
Austro-Ugarska Monarhija je krajem 1918. godine doživela vojni poraz i raspala se. Ovaj raspad je omogućio slovenskim narodima Monarhije, kao i Rumunima, da ostvare svoje težnje ka državnosti ili ujedinjenju sa ostalim pripadnicima sopstvenog naroda. Tada su stvorene Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca (Jugoslavija) i Čehoslovačka, dok su se transilvanski Rumuni priključili proširenoj Rumuniji. I sami Mađari su želeli da odbace stari državni sistem proglasivši najpre Mađarsku Demokratsku Republiku, a potom i Mađarsku Sovjetsku Republiku. Od zemalja kojima je do 1918. godine upravljala Ugarska, u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ušle su Hrvatska-Slavonija (kojoj je do 1918. godine bio podređen i Srem) i Vojvodina (koja je tada obuhvatala Banat, Bačku i Baranju). Pod faktičku upravu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca došli su tada i delovi Bačke, Baranje i Banata koji su kasnije, prema odredbama mirovnih ugovora, pripali Mađarskoj i Rumuniji.
Politička podela Austrougarske do 1918. godine
Banat, Bačka i Baranja 1918. godine
Predlog Mikše Štrobla o kantonizaciji Ugarske u vreme njenog raspada 1918. godine
Odredbe sporazuma
Trijanonski sporazum je odredio granice nezavisne Mađarske, koje su uključivale centralne delove nekadašnje Kraljevine Ugarske. Ostale teritorije kojima je nekada upravljala Ugarska pripale su Austriji, Čehoslovačkoj, Kraljevini SHS (Jugoslaviji) i Rumuniji. Sporazumom su oružane snage Mađarske ograničene na 35.000 lako naoružanih vojnika, radi održavanja unutrašnjeg mira.
Granice nove nezavisne Mađarske su uglavnom uključivale etničku teritoriju Mađara; jedan broj Mađara je ostao izvan ovih granica, dok je u samoj Mađarskoj ostao jedan broj pripadnika drugih naroda. Iako su granice uglavnom definisane prema etničkom principu, od ovog principa se delimično odstupilo zbog ekonomskih i strateških razloga. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca je već 1919. godine ustupila deo Banata sa Temišvarom Rumuniji, dok je, prema Trijanonskom sporazumu, nezavisnoj Mađarskoj ustupila deo Bačke i najveći deo Baranje. Mađarska je, prema sporazumu, ustupila Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca Međumurje i Prekumurje.
Teritorija bivše Austrougarske i nove granice nakon Trijanonskog sporazuma.
Lingvistički sastav stanovništva Austrougarske uoči njenog raspada.
Različita mišljenja o sporazumu
Za nemađarske narode koji su do 1918. godine živeli pod vlašću Kraljevine Ugarske, nove granice definisane Trijanonskim sporazumom predstavljale su ostvarenje njihovih nacionalnih i državnih težnji, dok su mnogi Mađari ovakve granice smatrali nepravdom. Pri tome su i među samim Mađarima mišljenja bila podeljena, tako da su jedni žalili što nezavisnoj Mađarskoj nisu pripale neke teritorije nastanjene većinskim mađarskim stanovništvom, dok su najekstremniji elementi mađarskog društva žalili što nezavisnoj Mađarskoj nije pripao celokupni prostor nekadašnje Ugarske, ne obazirući se na njegov etnički sastav.
Po odredbama sporazuma, nova nezavisna Mađarska je imala za dve trećine manju teritoriju od bivše Kraljevine Ugarske (koja je bila deo Austro-Ugarske), u kojoj su Mađari, iako najbrojniji narod, činili manje od polovine stanovništva. Iako je među Mađarima mišljenje o Trijanonskom sporazumu velikim delom negativno, činjenica je da je ovaj sporazum međunarodno-pravno uspostavio i priznao Mađarsku kao potpuno nezavisnu državu, dok je nekadašnja Kraljevina Ugarska, iako veća po teritoriji, bila podređena Habzburškoj Monarhiji sve do njenog raspada 1918. godine.
Priključenje Transilvanije Rumuniji 1918. godine.
Spomenik pomirenja naroda (Čatalja, Mađarska).
Demografija
Govorni jezici u Vojvodini 1921. godine
Prema popisu iz 1910. godine 48% stanovništva Kraljevine Ugarske je govorilo mađarski jezik, ali u ovaj procenat nisu uključeni samo etnički Mađari, već i pripadnici drugih naroda kao što su Jevreji, Bunjevci, itd. Na teritorijama nekadašnje Ugarske koje, prema Trijanonskom sporazumu, nisu pripale nezavisnoj Mađarskoj, Mađari su bili manje brojni u odnosu na druge narode.
Sledeća tabela prikazuje broj govornika mađarskog i drugih jezika na područjima kojima je upravljala bivša Kraljevina Ugarska, prema popisu iz 1910. godine (današnja teritorijalna pripadnost svake regije data je u zagradi):
Iako su u jugoslovenskoj javnosti trijanonske državne granice uglavnom smatrane povoljnim, nakon sporazuma se javilo nezadovoljstvo što su neki delovi Bačke i Baranje koji su ušli u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine morali biti ustupljeni nezavisnoj Mađarskoj prema odredbama Trijanonskog sporazuma. Da bi se sprečilo ovakvo rešenje, deo stanovništva Baranje i Bačke je 1921. godine proglasio kratkotrajnu Baranjsko-bajsku republiku, koju su ubrzo likvidirale mađarske trupe, tako da je ovo područje uključeno u sastav nezavisne Mađarske.
I danas u delu mađarskog društva postoje elementi koji zagovaraju reviziju Trijanonskog sporazuma. Primer je mađarska desničarska neofašistička stranka Jobik. Mađarska često ima zategnute odnose sa Rumunijom zbog oko 1.400.000 Mađara koji žive na području Transilvanije (Erdelja), kao i sa Slovačkom zbog etničkih Mađara koji žive na jugu ove države. Odnosi sa Srbijom su nešto bolji zbog činjenice da Mađari u Srbiji imaju nešto više prava nego u Rumuniji ili Slovačkoj.
Banat, Bačka i Baranja sa granicama određenim na mirovnoj konferenciji, kao i Baranjsko-bajska republika.
Granice proširene Mađarske u Drugom svetskom ratu.
Gospodarske posljedice
Austro-Ugarska je bila velika ekonomska cijelina s autarkičnim akcentom tijekom svog zlatnog doba i stoga je zabilježila veoma brzi gospodarski rast kroz svoje postojanje i osobito početkom 20. stoljeća kada je BDP rastao za 1,76% godišnje.[1][2] Taj stupanj rasta je bio visok za to doba ako ga usporedimo s ionako dobrim rastom u drugim velikim europskim državama kao što su Britanija (1,00%), Francuska (1,06%) i Njemačka (1,51%).) Također je postojala široka podjela rada kroz carstvo: u austrijskom dijelu Monarhije prerađivačke industrije bile su vrlo napredne, dok je u Kraljevini Mađarskoj nastalo jako agroindustrijsko gospodarstvo. Do kasnog 19. stoljeća gospodarski rast u istočnim regijama carstva je nadmašivao rast zapadnih, pa su se razlike iz godine u godinu smanjivale. Ključ uspjeha u brzom razvoju bila je specijalizacija svake regije u područjima u kojima su bili najbolji.
Kraljevina Ugarska bila je glavni dobavljač pšenice, raži, ječma i druge različite robe u carstvu i one su činile veliki dio izvoza carstva.[3] U međuvremenu, područje današnje Češke (Kraljevine Češke) posjeduje 75% cjelokupnog industrijskog kapaciteta bivše Austro-Ugarske.[4] To pokazuje da su različiti dijelovi bivše monarhije bili ekonomski međusobno ovisni. Kao daljnja ilustracija ovog problema, Mađarska je nakon Trianona proizvodila 500% više poljoprivrednih dobara nego što joj je bilo potrebno, a mlinovi oko Budimpešte (neki od najvećih u Europi u to vrijeme) radili su na 20% kapaciteta. Kao podijele carstva, sve jako konkurentne industrije i firme bivšeg carstva bile su prisiljene da se zatvraju, jer njihov veliki proizvodstveni kapacitet nije odgovarao novom malo i zanemarivom potražnjom koja je bila poslijedica zbog ekonomskih barijera nastalih uz novodefinirane granice.[5]
Post trijanonska Mađarska je tako naprimjer posjedovala 90% strojarske i tiskarske industrije prijeratnog Kraljevstva, dok je zadržano samo 11% drveta i 16% željeza. Štoviše, 61% obradivog zemljišta, 74% javnih cesta, 65% kanala, 62% željezničkih pruga, 64% cesta s tvrdom podlogom, 83% proizvodnje sirovog željeza, 55% industrijskih postrojenja i 67% kredita i bankovnih institucija bivše Kraljevine Mađarske ostale su na teritoriji novonastalih susjeda male Mađarske.[6][7][8] Što pokazuje da je čak i centralinistička Mađarska zapravo duboko razvijala i ulagala u zemlje svojih rumunjskih, hrvatskih i slovačkih subjekata. Ova statistika se podudara s teritorijom posttrijanonskoj Mađarskoj koja je zadržala samo oko trećinu teritorija Kraljevine Mađarske prije rata i manje od 60% njezinog stanovništva.[9] Nove granice također su prepolovile prometne veze - u Kraljevini Mađarskoj cestovna i željeznička mreža imale su radijalnu strukturu, s Budimpeštom u središtu. Mnoge ceste i željeznice, koje prolaze uz novodefinirane granice i međusobno povezuju radijalne prometne linije, završile su u različitim, izrazito centralinističkim zemljama. Stoga je veći dio željezničkog teretnog prometa u zemljama u razvoju bio paraliziran.[10] Svi ti čimbenici zajedno su stvorili određene neravnoteže i gospodarske probleme u tada odvojenim gospodarskim regijama bivše Monarhije.
Archibald C. Coolidge je bio profesor Istočno Europskih Studija na Harvardu i napravio je gospodarsku analizu i izvješće za američku delegaciju koja je već tada iskazala da će nove granice zapravo dovesti do gospodarskog kolapsla na gotovo svim teritorijama bivše Austro-Ugarske države.[10] Ekonomski problemi koji će se proširit su vrlo jasno navedeni u izvješću kao ozbiljna posljedica sporazuma, koja će dovosti do nemira i velikih problema za sve novonastale države. Ovo mišljenje nije uzeto u obzir tijekom pregovora. Tako je nastala i nelagoda i malodušnost jednog dijela pogođenog stanovništva koje će biti među razloga Drugog svjetskog rata. Razina nezaposlenosti koju su mirovni sporazumi stvorili u Austriji, kao i u Mađarskoj bila je opasno visoka, a industrijska proizvodnja pala je za 65%. Ono što se Austriji dogodilo u industriji dogodilo se Mađarskoj u poljoprivredi gdje je proizvodnja žitarica pala za više od 70%. Austrija, posebice carska prijestolnica Beč, bila je vodeći investitor u razvojne projekte diljem carstva s više od 2,2 milijarde krunskog kapitala uloženog u cijelome carstvu.[11] Ova svota je potonula na mizernih od 8,6 milijuna kruna nakon što je mirovni sporazum stupio na snagu i rezultirao velikim manjkom kapitala u drugim regijama bivšeg carstva.[12]
Raspad višenacionalne države utjecao je i na susjedne zemlje: u Poljskoj, Rumunjskoj, Jugoslaviji i Bugarskoj petina do trećina ruralnog stanovništva nije mogla naći posao, a industrija ih nije bila u poziciji apsorbirati.
Za usporedbu, do 1921. nova čehoslovačka država koja je bila najuspiješnija novonastala država, dosegla je tek 75% svoje prijeratne proizvodnje zahvaljujući njihovoj slatkoj poziciji među pobjednicima i preferencialnom pristupu međunarodnim ulaganjima za svoju rehabilitaciju.[13]
Sa stvaranjem carinskih barijera i fragmentiranih i malih zaštičenih ekonomija, gospodarski rast i izgledi u regiji naglo su pali[10], što je na kraju kulminiralo dubokom recesijom u svim novonastalim državama. Pokazalo se da je za države sljednice bio neizmjeran izazov uspješno transformirati svoja gospodarstva kako bi se prilagodila novim okolnostima. Svi distrikti Austro-Ugarske nekada su se oslanjali na međusobni izvoz za rast i blagostanje; za razliku od situacije u Asutro-Ugarskoj, 5 godina nakon sporazuma, robni promet između zemalja pao je na manje od 5% svoje prijašnje vrijednosti. To bi se moglo pripisati uvođenju agresivne nacionalističke politike od strane novih lokalnih političkih čelnika.[14]
Drastičan pomak u gospodarskoj klimi natjerao je zemlje da preispitaju svoju situaciju i promoviraju industrije u kojima su zaostale. Austrija i Čehoslovačka subvencionirali su mlinsku, šećernu i pivarsku industriju, dok je Mađarska pokušala povećati učinkovitost industrije željeza, čelika, stakla i kemijske industrije.[1][15] Navedeni tadašnji cilj je bio da sve zemlje postanu samodostatne. Ta je tendencija, međutim, dovela do isparavanja ujednačenih ekonomija i konkurentske ekonomske prednosti dugo uhodanih industrija i istraživačkih područja. Nedostatak specijalizacije negativno je utjecao na cijelu dunavsko-karpatsku regiju i uzrokovao izraziti zastoj u rastu i razvoju u usporedbi sa Zapadom koji je do tada bio mnogo bolji nego zapadni, kao i visoku financijsku ranjivost i kontinuiranu nestabilnost.[5][16]
↑ 10,010,110,2Deak, Francis (1942). The Paris Peace Conference History and Documents: The Diplomatic History of the Treaty of Trianon, str. 16, 45, 436, New York: Columbia University Press,), p...
↑Rotschild, K. (1946). Austria's Economic Development Between the Two Wars.
↑N. Layton i Ch. Rist (1923). The Economic Situation of Austria.
↑Faltus, T. (1966). Povojnova hospodarska kriza v rokoch 1912–1923 v Ceskoslovensku (Poslijeratna Depresija u Čehoslovačkoj).
↑Basch, A. (1943). Economic Nationalism of the Danubian States.
