Rođen je u blizini gradića Busseto u skromnoj porodici, gdje je i razvio muzičko obrazovanje uz pomoć lokalnog pokrovitelja.
Muzički historičar Roger Parker ističe da su oba Verdijeva roditelja „pripadala porodicama malih zemljoposjednika i trgovaca, svakako ne nepismenih seljaka, od kojih je Verdi kasnije volio da se predstavlja. . . Carlo Verdi je bio energičan u daljem obrazovanju svog sina...nešto što je Verdi imao tendenciju da skriva u kasnijem životu. . . Pojavljuje se slika mladenačke prerane zrelosti koju željno njeguje ambiciozni otac i trajnog, sofisticiranog i razrađenog formalnog obrazovanja.”[2]
Verdi je uspio da dominira italijanskom operskom scenom nakon ere Bellinija, Donizettija i Rossinija, čiji su radovi značajno uticali na njega, postajući jedan od najvažnijih operskih kompozitora krajem 19. vijeka. Za razliku od svog savremenika, Richarda Wagnera, Verdi je više bio zauzet razvijanjem operskih oblika iz vremena romantizma koje je naslijedio, nego da ih mijenja kroz revoluciju.
U svojim ranim operama pokazivao je simpatije prema pokretu za ujedinjenjem Italije (ital. "Risorgimento").
Učestvovao je nakratko kao izabrani političar. Horska kompozicija "Va, pensiero" iz njegove rane opere Nabucco1842. godine i slični refreni u kasnijim operama, bili su mnogo u duhu pokreta ujedinjenja, pa je kompozitor postao cijenjen kao predstavnik tih ideala. Kao izrazito povučena osoba, Verdi međutim, nije tražio da se dodvori popularnim pokretima. Kako je vremenom postao profesionalno uspješan uspio je da smanji svoj operni obim posla i težio je da postane zemljoposjednik u njegovom rodnom kraju. Iznenadio je muzički svijet uspješnim povratkom sa operom Aida1871. godine,[3][4] za kojom su slijedila njegova tri kasna remek djela: Requiem1874. godine, i opere Otello1887. godine i Falstaff1893. godine.
U svojim posljednjim godinama života Verdi je poduzeo niz filantropskih poduhvata, objavljujući 1894. pjesmu za dobrobit žrtava zemljotresa na Siciliji, a od 1895. pa nadalje planirajući, gradeći i obdarujući dom za odmor za penzionisane muzičare u Milanu, Casa di Riposo per. Musicisti i izgradnju bolnice u Villanova sull'Arda, blizu Busseta. [5][6] Njegova posljednja velika kompozicija, zbor od Četiri sveta djela, objavljena je 1898. Godine 1900. bio je duboko uznemiren atentatom na kralja Umberta i skicirao je postavku pjesme u svom sjećanju, ali je nije mogao dovršiti. [5] Dok je boravio u hotelu Grand, Verdi je doživio moždani udar 21. januara 1901. [n 5] Postepeno je postajao sve slabiji tokom sljedeće sedmice, tokom koje se Stolz brinuo o njemu, i umro je 27. januara u 87. godini [5][7]
Verdijev muzički utjecaj na kasnije kompozitore je bio ograničen. Njegove opere ostaju i danas izuzetno popularne, a posebno tri vrhunska djela iz "srednjeg perioda": Rigoletto, Trubadur i La Traviata. Povodom obilježavanja 200-te godišnjice njegovog rođenja 2013. godine njegove opere su često prikazivane na TV emisijama uz česta izvođenja u koncertnim dvoranama.
Balthazar, Scott E. (2004), "The forms of set pieces", u Balthazar, Scott E. (ured.), The Cambridge Companion to Verdi, Cambridge Companions to Music, Cambridge: Cambridge University Press, str. 49–68, ISBN978-0-521-63535-6
Chusid, Martin (1997), "Towards an Understanding of Verdi's Middle Period", u Chusid, Martin (ured.), Verdi's Middle Period, 1849 to 1859, Chicago and London: University of Chicago Press, str. 1–14, ISBN978-0-226-10659-5
Conati, Marcello, ured. (1986). Encounters with Verdi. Ithaca: Cornell University Press. ISBN978-0-801-49430-7.
Gossett, Philip (2005), "Edizioni distrutte and the Significance of Operatic Choruses during the Risorgimento", u Johnson, Victoria (ured.), Opera and Society in Italy and France from Monteverdi to Bourdieu, Cambridge: Cambridge University Press, str. 339–87, ISBN978-0-521-12420-1
Gossett, Philip (2008). Divas and Scholars: Performing Italian Opera. Chicago: University of Chicago Press. ISBN978-0-226-30488-5.
Harwood, Gregory W. (2004), "Verdi criticism", u Balthazar, Scott E. (ured.), The Cambridge Companion to Verdi, Cambridge: Cambridge University Press, str. 269–81, ISBN978-0-521-63535-6
Mazzucato, Giannandrea (1910), "Verdi, Giuseppe", u Fuller Maitland, J.A. (ured.), Grove's Dictionary of Music and Musicians, 5 (2nd izd.), New York: Macmillan, str. 247–60
Mendelsohn, Gerald A. (1978). "Verdi the Man and Verdi the Dramatist". 19th-Century Music. University of California Press. 2 (2): 110–42. doi:10.2307/746308. JSTOR746308. Šablon:Subscription
Mendelsohn, Gerald A. (1979). "Verdi the Man and Verdi the Dramatist (II)". 19th-Century Music. University of California Press. 2 (3): 214–30. doi:10.2307/3519798. JSTOR3519798. Šablon:Subscription
Newark, Cormac (2004), ""Ch'hai di nuovo, buffon?" or What's new with "Rigoletto"", u Balthazar, Scott E. (ured.), The Cambridge Companion to Verdi, Cambridge: Cambridge University Press, str. 197–208, ISBN978-0-521-63535-6
Phillips-Matz, Mary Jane (2004), "Verdi's life: a thematic biography", u Balthazar, Scott E. (ured.), The Cambridge Companion to Verdi, Cambridge: Cambridge University Press, str. 3–14, ISBN978-0-521-63535-6
Porter, Andrew (1980), "Verdi, Giuseppe", u Sadie, Stanley (ured.), The New Grove Dictionary of Music and Musicians, 19, London: Macmillan Publishers, str. 635–65, ISBN978-0-333-23111-1
Stowell, Robin (2003), "Traditional and progressive nineteenth-century trends", u Stowell, Robin (ured.), The Cambridge Companion to the String Quartet, Cambridge: Cambridge University Press, str. 250–65, ISBN978-0-521-00042-0
Taruskin, Richard (2010). Music in the Nineteenth Century. Oxford: Oxford University Press. ISBN978-0-19-538483-3.