Procjenjuje se da Namibija ima oko 2,1 milion stanovnika. Država ima stabilnu višepartijsku parlamentarnu demokratiju. Poljoprivreda, stočarstvo, turizam, rudarstvo, naročito kopanje dijamanata, uranija, zlata, srebra i baznih metala, čine temelje namibijske privrede. Zbog vrlo suhe, vruće, gotovo nenaseljene pustinje Namib, Namibija spada među najrjeđe naseljene države svijeta. Gotovo pola stanovništva živi ispod međunarodnog praga siromaštva, a stanovništvo je teško pogođeno efektima HIV/AIDS zaraze, gdje je gotovo 15% stanovništva zaraženo HIV virusom (prema podacima iz 2007. godine).
Etimologija
Ime države izvedeno je iz pustinje Namib, najstarije pustinje na svijetu.[3] Samo ime Namib porijeklom je iz nama jezika što znači "ogromno mjesto". Tu riječ za zemlju izabrao je Mburumba Kerina koji je izvorno predložio ime "Republika Namib".[4] Prije svoje nezavisnosti 1990. godine, ovo je područje bilo prvo poznato kao Njemačka jugozapadna Afrika (Deutsch-Südwestafrika), a zatim kao jugozapadna Afrika, što je odražavalo kolonijalnu okupaciju Nijemaca i Južnoafrikanaca.
Suho područje Namibije je naseljeno još u prethistoriji, a naseljavali su ga plemena bušmana, damara i namaqua. Od 14. vijeka na ovo područje se doseljavaju bantu crnci tokom širenja Bantua iz centralne Afrike. Postaje njemački carski protektorat 1884. godine te ostaje njemačka kolonija do kraja Prvog svjetskog rata. Godine 1920., Liga naroda daje mandat Južnoafričkoj Republici koja okupira zemlju[5], nameće joj svoje zakone i od 1948. godine uvodi politiku aparthejda.
Ustanci i pritisci afričkih lidera doveli su da UN preuzme izravnu odgovornost za to područje. UN 1973. godine priznaje SWAPO (Jugozapadna afrička narodna organizacija) kao zvaničnog predstavnika namibijskog naroda. Međutim, država ostaje pod upravom JAR još dugi niz godina nakon toga. Nakon što su se dogodili brojni slučajevi nasilja, vlada JAR postavlja privremenu upravu Namibije 1985. godine. Namibija dobija punu nezavisnost 21. marta 1990. godine, osim nad zalivom Walvis i Pingvinskim ostrvima, koji ostaju pod kontrolom JAR do 1994. godine.
Politika Namibije se odvija u okvirima predsjedničkog sistema, kao predstavnička demokratska republika, gdje je predsjednik Namibije izabran na period od pet godina te predstavlja predsjednika države i predsjednika vlade.[6]
izvršnu vlast, koju predstavlja Predsjednik države i Kabinet Namibije.
zakonodavnu vlast, Namibija ima bikameralni Parlament sa Narodnom skupštinom Namibije kao donjim domom i Nacionalnim vijećem Namibije kao gornjim domom Parlamenta.
sudsku vlast, Namibija ima sistem sudstva koji tumači i primjenjuje zakone u ime države.
Iako ustav pretpostavlja višepartijski sistem u vlasti Namibije, stranka SWAPO je potpuno dominantna od nezavisnosti zemlje 1990. godine.[8]
Međunarodni odnosi
Namibija vodi najvećim dijelom nezavisnu međunarodnu politiku, dijeleći zajedničke stavove sa državama koje su joj pomagale u borbi za nezavisnosti kao što su Libija i Kuba. Sa malehnom vojskom i krhkom privredom, osnovne težnje namibijske vlade u međunarodnoj politici odnose se na jačanje čvršćih veza sa državama iz regije Južne Afrike. Namibija je dinamički član Južnoafričke razvojne zajednice a zalaže se za veću regionalnu povezanost i integraciju. Namibija je postala 160. član Ujedinjenih naroda 23. aprila 1990. godine. Na dan svoje nezavisnosti, postala je 50. članica nacija Commonwealtha.[9]
Vojska
Namibija nema vanjskih neprijatelja u regionu, ali i pored toga troši na oružane snage više od svojih susjeda, uz izuzetak Angole. Izdaci za vojsku su porasli sa 2,7% od ukupnog BDP u 2000. godini na 3,7% BDP-a u 2009. godini. Nakon što je kupila 12 kineskih Chengdu J-7 Airguard mlaznih aviona 2006. i 2008. godine, Namibija je nakratko postala najveći uvoznik oružja i vojne opreme u podsaharskoj Africi.[10]
Ustav Namibije definira ulogu vojske kao "branioca teritorije i nacionalnih interesa". Namibija je osnovala Namibijske odbrambene snage (NOS), koje se sastoje od bivših neprijateljskih strana iz 23-godišnjeg rata: Narodna oslobodilačka vojska Namibije (PLAN) i Jugozapadnoafrička teritorijalna vojska (SWATF). Britanci su predložili plan za integriranje ovih vojnih snaga i započeli sa obučavanjem NOS-a, koje se sastoje iz malehnih štabova i pet bataljona.
Kenijski pješadijski bataljon pri misiji UNTAG (UN grupa za pomoć pri tranziciji) je ostao u Namibiji tri mjeseca nakon proglašenja nezavisnosti, pomažući i obučavajući NOS te dajući podršku pri stabilizaciji stanja na sjeveru zemlje. Po podacima namibijskog ministarstva odbrane, u oružanim snagama zemlje nije angažovano više od 7.500 vojnika.
Sa površinom od 824.292 km2,[11] Namibija je 34. država svijeta po površini (poslije Venecuele). Teritorija Namibije se prostire najvećim dijelom između 17° i 29° južne geografske širine (vrlo mali dio je sjeverno od 17° paralele), te 11° i 26° istočne geografske dužine.
Zbog svog položaja između pustinja Namib i Kalahari, Namibija je država sa najmanje padavina u podsaharskoj Africi.[12]
Namibija je podijeljena na 13 regija i ukupno 107 izbornih jedinica. Podjela države definisana je međunarodnim standardom ISO 3166-2:NA. Administrativnu podjelu države je predložila Komisija za razgraničavanje, a odobrava je ili odbija Narodna skupština. Od sticanja nezavisnosti zemlje, Komisija za razgraničavanje se formirala tri puta, posljednji put 2002. godine pod predsjedavanjem Petera Shivut.[13] Četvrta Komisija za razgraničavanje formirana je u januaru 2013. godine, a očekuje se da će do kraja juna 2013. objaviti rezultate radi pripreme izbora 2014. godine.[14] Regionalni vijećnici se biraju neposredno putem tajnog glasanja (na lokalnim izborima) stanovnika u pojedinim izbornim jedinicama.[15]
Pejsaž Namibije se općenito sastoji iz pet geografskih područja, svako sa karakterističnim abiotičkim uslovima i vegetacijom, uz određena odstupanja i preklapanja unutar njih. Geografska područja Namibije su:
Teritorija Namibije se prostire između 17 i 25 stepeni južne geografske širine, obuhvatajući područje suptropskog pojasa visokog atmosferskog pritiska. Njena pretežna klima je suha, u određenim krajevima vlada relativno vlažna klima (prosječne padavine iznad 500mm), preko polusuhe (između 300 i 500 mm padavina, što uključuje veći dio Kalaharija), do veoma suhe (padavine od 150 do 300 mm godišnje, gdje spadaju tri unutrašnje regije od zapadnih škarpa), i ekstremno suhih obalnih ravnica koji dobijaju manje od 100 mm padavina godišnje. Između tih područja, a na granici sa pustinjom Namib, nalazi se polupustinja u kojoj padne od 100 do 150 mm kiše godišnje. Što se tiče padavina, one su dosta neravnomjerno raspoređene po područjima, u intervalima od ispod 100 mm godišnje za najveći dio pustinje Namib do oko 700 mm za grad Katima Mulilo u istočnom dijelu regije Caprivi. Zabilježene su godine kada u pustinji Namib nije palo ni kap kiše (0 mm padavina) u toku godine, dok je druga krajnost na istoku zemlje gdje za vrijeme kišnih godina može pasti preko 800 mm padavina. Najviše padavina u toku godine padne u vrijeme godišnjih sezonskih kiša, od januara od marta. U tom periodu padne oko 70% svih godišnjih padavina, dok 25% godišnjih padavina pada neposredno prije ili poslije sezonskih kiša. Samo 5% svih padavina otpada na mjesece septembar, oktobar i maj.
Samo u područjima regija Kavango i Caprivi, zabilježeni su dani u toku sezonskih kiša kada je kiša padala neprestano barem dva dana. Na krajnjem jugozapadu zemlje, u gradiću Rosh Pinah, gdje su ljetna i zimska godišnja doba gotovo identično topla, odnosno vrlo je malehna varijacija u zimskim i ljetnim temperaturama, tokom najkišovitijih dana vrlo rijetko padne više od 10 mm padavina dnevno. Zimske kiše su vrlo predvidljive na jugu regija Karas i Hardap, što daje vlagu cijeloj okolini. Maksimalne temperature su ograničene nadmorskom visinom cijelog područja, samo na krajnjem jugu države, naprimjer u gradu Warmbad zabilježene su najviše godišnje temperature od oko 45 C.[17]
Privreda Namibije je čvrsto povezana sa privredom Južnoafričke Republike zbog njihove povezane historije.[18][19] Najveći privredni sektori su rudarstvo (10,4% od ukupnog bruto nacionalnog proizvoda u 2009.), poljoprivreda (5,0%), proizvodnja (13,5%) i turizam.[20]
Namibija ima izuzetno dobro razvijen bankarski sektor sa modernom infrastrukturom, poput internet bankarstva, mobilnog bankarstva i slično. Banka Namibije (The Bank of Namibia) ili BoN je centralna banka države koja je odgovorna za sve uobičajene funkcije centralne banke. Postoje četiri komercijalne banke u Namibiji koje su odobrene za međunarodnu razmjenu novca i kapitala od strane BoN: "Bank Windhoek", "First National Bank", "Nedbank" i "Standard Bank".[21]
Namibija ima vrlo visoku stopu nezaposlenosti. "Uža nezaposlenost" (koju karakterišu osobe koje aktivno i dugotrajno traže posao sa punim radnim vremenom) iznosila je 20,2% tokom 2000. godine, 21,9% tokom 2004. godine te se popela na 29,4% 2008. godine. Pod "širom nezaposlenošću" (gdje su ljudi koji su odustali od traženja posla) stopa nezaposlenosti je porasla sa 36,7% tokom 2004. godine na 51,2% u 2008. godini. Ove procjene smatraju osobe u neformalnom sektoru kao zaposlene. Ministar rada i socijalnih pitanja Namibije Immanuel Ngatjizeko je 2008. godine ocijenio ovu studiju o nezaposlenosti "jednom od najboljih i najkvalitetnijih do sada"[22], međutim metodologija korištena u toj studiji je naišla na određene kritike.[23]
Procjenjuje se da gotovo pola stanovništva živi ispod međunarodne granice siromaštva od 1,25 US$ dnevno.[24] Postoji niz zakonskih mjera na snazi koje imaju za cilj smanjenje siromaštva i nezaposlenosti u državi. Donesen je zakon o radu 2004. godine kojim se štite građani od diskriminacije na poslu zbog svog HIV statusa ili u slučajevima trudnoće. Početkom 2010. godine vladina Komisija za nabavke je objavila da je za učešće na javnim tenderima u Namibiji neophodno da svi nekvalificirani ili polukvalificirani radnici, bez izuzetka, moraju biti državljani Namibije.[25]
I pored činjenice da je veći dio zemlje vrlo rijetko naseljen, Namibije ima brojne luke, aerodrome, autoputeve i uskotračnu željeznicu. Ona nastoji postati regionalno transportno čvorište, a zbog svojih pomorskih luka, vrlo je važna za svoje susjede čije teritorije ne izlaze na more. Središnji plato je već odavno postao važan transportni koridor za gusto naseljene oblasti sjevernog dijela JAR, odakle se u Namibiju uvoze četiri petine ukupnih roba.[26]
Poljoprivreda
Približno pola stanovništva Namibije zavisi od poljoprivrede (uglavnom samoopskrbna poljoprivreda) za svoje potrebe, ali Nambija i dalje uvozi dio hrane. Iako je BDP po stanovniku i do pet puta veći od BDP-a po stanovniku najsiromašnijih afričkih zemalja, većina stanovništva Namibije živi u seoskim područjima na ivici egzistencije. Namibija je država sa najvišim odnosom neravnomjerne distribucije dohotka na svijetu. Jedan od razloga za to što je vrlo izražena razlika između gradske ekonomije i seoske, pošto se robna razmjena na selu odvija najvećim dijelom beznovčano, u naturi. Podaci o neravnomjernosti distribucije dohotka uzimaju u obzir i osobe čiji život i zarada zapravo ne zavise od formalne privrede.
Oko 4.000, uglavnom bijelaca, komercijalnih farmera ima u posjedu gotovo polovinu cjelokupnog namibijskog obradivog zemljišta.[27] Vlade Njemačke i Velike Britanije su spremne financirati proces zemljišne reforme u Namibiji, nakon što je ona odlučila započeti eksproprijaciju zemlje od bijelih zemljoposjednika da bi naselila crnce povratnike u Namibiju.[28] Postignut je dogovor o privatizaciji nekoliko kompanije u narednim godinama, sa nadom da će to ohrabriti neophodne strane investicije.
Nedavno je otkriveno područje na sjeveru Namibije gdje se nalaze velike količine podzemnih voda, nazvano Ohangwena II, a procjenjuje se da bi se iz njega 800.000 stanovnika moglo snabdijevati vodom narednih 400 godina.[29] Stručnjaci procjenjuju da Namibija ima oko 7.720 km3 podzemnih voda.[30][31]
Rudarstvo
Dajući 25% ukupnog dohotka Namibije, rudarstvo je najveći pojedinačni sektor u privredi zemlje.[32] Namibija je četvrti najveći izvoznik rudnih minerala u Africi te četvrti najveći proizvođačuranija na svijetu. Postoje značajne investicije u rudnike uranija, tako da Namibija ima perspektivu da do 2015. godine postane najveći svjetski izvoznik uranija.[33] Bogati depoziti aluvijalnih dijamanata daju Namibiji primarni izvor dijamanata naročito visokog kvaliteta.[34] Iako je zemlja poznata uglavnom po depozitima uranija i dijamanata, industrijski se proizvode brojni drugi minerali i metali poput olova, volframa, zlata, kalaja, mangana, mramora, bakra, cinka i fluorita.
U blizini obale Namibije u Atlantskom okeanu, otkrivene su zalihe prirodnog plina, za koje postoje planovi da se u budućnosti vade i koriste.[20] Po navodima iz knjige The Diamond Investigation, o globalnom tržištu dijamanata, od 1978. godine najveća kompanija koja se bavi dijamantima, De Beers, je kupila većinu namibijskih dijamanata i još uvijek nastavlja sa kupovinom, iz razloga da koja god stranka došla na vlast, ona će trebati dijamante za izvor svojih prihoda.[35] U Namibiji se koristi naizmjenična električna struja napona 220 V. Električna energija se uglavnom dobija iz termalnih i hidroelektrana. Određenu ulogu u proizvodnji električne energije imaju i nekonvencionalni izvori. Zbog velikog potencijala i proizvodnje uranija, vlada Namibije ima u planu izgraditi prvu nuklearnu elektranu do 2018. godine, kao i postrojenja za obogaćivanje uranija.[36]
Turizam
Primjer namibijske divljine, stepska zebra, jedan od fokusa turističke ponude
Turizam je jedan od razvijenijih i važnijih sektora u privredi Namibije, a učestvuje u BDP-u zemlje sa oko 14,5%. Od svih zaposlenih, u sektoru turizma rade deseci hiljada radnika (oko 18,2% ukupne radne snage) bilo direktno ili posredno, a broj turista se kreće preko jednog miliona godišnje.[37] Namibija je jedna od glavnih odredišta u Africi i poznata je po ekoturizmu koji nudi brojne i raznolike ponude u divljinama zemlje.[38] Postoje brojni smještajni kapaciteti za prijem ekoturista. Pored toga, razvijen je i sportski lov, na koji otpada oko 14% cjelokupnog turizma u 2000. godini odnosno 19,6 miliona US$. U tom aspektu, fauna Namibije nudi brojne divlje vrste koje su omiljene od strane međunarodnih sportskih lovaca.[39] Pored toga, ekstremni sportovi poput skydivinga, surfanja po dinama i off-road vožnje su također popularni, a brojne turističke kompanije nude takvu vrstu zabave. Najposjećenija mjesta u Namibiji, između ostalih, su Caprivi, Fish River kanjon, Sossusvlei, park Skeleton Coast, Sesriem, Etosha Pan i obalni gradovi Swakopmund, Walvis Bay i Lüderitz.[40]
Troškovi života u Namibiji
Životni troškovi u Namibiji su relativno visoki zbog visoke cijene roba uključujući i žitarice koje se uvoze. Postoje određeni monopoli u nekim sektorima uzrokuju visoke stope profita i daljnji rast cijena. Glavni grad države, Windhoek, je trenutno[kada?] rangiran kao 150. najskuplji grad u svijetu za život.[41]
Porez na dohodak pojedinaca se primjenjuje na ukupni oporezivi dohodak građana a svi građani se oporezuju progresivnim dodatnim stopama podijeljene po prihodovnim razredima. Porez na dodatu vrijednost (PDV) se primjenjuje na većinu roba i usluga.[42]
Namibija ima vrlo slabu gustinu naseljenosti, druga je na svijetu najrjeđe naseljena država među svim suverenim državama svijeta, odmah poslije Mongolije.[43] Većina stanovništva zemlje je narod Ovambo koji spada u grupu Bantu naroda, a koji sačinjavaju oko polovinu stanovništva. Ovambo uglavnom žive na sjeveru Namibije, međutim danas naseljavaju gotovo sve gradove u zemlji. Druge etničke grupe su Herero i Himba, koji govore dosta sličnim jezicima, dok Damara i Nama narodi pričaju istim kliktavim jezikom poznatim kao khoekhoe jezik.
Pored većinskog bantu stanovništva, ovdje žive i veće grupe kojsanskih naroda (poput Nama i Bušmana), koji su potomci prvobitnih stanovnika južne Afrike. U Namibiji žive i brojni potomci izbjeglica iz Angole. Također, tu žive i dvije manje grupe stanovništva miješane rase mulata i takozvanih Bastarda, koji zajedno sačinjavaju oko 6,6% ukupnog stanovništva zemlje. Broj mulata u odnosu na Bastarde je oko dva naprema jedan. Postoji i manja kineska zajednica u Namibiji.[44]
Bijelci (najveći broj njih je portugalskog, holandskog, njemačkog, britanskog i francuskog porijekla) čine oko 6,4% ukupnog stanovništva Namibije; oni čine drugu po veličini populaciju stanovništva evropskog porijekla u podsaharskoj Africi, i u pogledu procenta i ukupnog broja stanovnika, samo ih u Južnoafričkoj Republici ima više.[45] Većina bijelaca u Namibiji i gotovo svi mješanci i mulati govore afrikaans jezik, te dijele sličnu kulturu, religiju i porijeklo kao poput bijelaca i mješanaca u JAR. Manji dio bijelaca (oko 30 hiljada) vode porijeklo direktno od njemačkih kolonista, a zadržali su svoje njemačke kulturne i obrazovne institucije. Gotovo svi portugalski naseljenici došli su u Namibiju iz ranije portugalske kolonije Angole.[46] Po popisu stanovništva iz 1960. godine u Jugozapadnoj Africi (današnjoj Namibiji) živjelo je 526.004 stanovnika, od čega je bilo 73.464 bijelaca (14%).[47]
Namibija vrši popis stanovništva svakih deset godina. Nakon sticanja nezavisnosti, prvi popis stanovništva i domaćinstava je održan 1991. godine, dok su naredni održavani 2001. i 2011. godine.[48] Za prikupljanje podataka o broju stanovnika, koristila se metoda da se računao svaki stanovnik Namibije na dan zakazanog popisa, bez obzira gdje se ta osoba nalazila. Takva metoda se naziva još i de facto metoda.[49] Za potrebe numeracije i organiziranja popisa, država je podijeljena na 4.042 popisna područja. Ova područja se ne preklapaju sa administrativnim granicama radi dobijanja pouzdanijih podataka za potrebe izbornih spiskova.[50]
Prema popisu stanovništva i domaćinstava iz 2011. godine, Namibija je imala 2.113.077 stanovnika. U periodu od 2001. do 2011. godine, godišnji prirast stanovništva iznosio je 1,4%, što je pad u odnosu na prethodni desetogodišnji period (1991 - 2001) kada je iznosio 2,6%.[51]
Kršćanska zajednica čini između 80 i 90% ukupnog stanovništva Namibije, od čega su najmanje 50% luterani. Od ukupnog stanovništva procjenjuje se da 10 do 20% slijedi domorodačke religije.[45] Misionari su tokom 1800tih brojne Namibijce privukli ka kršćanstvu. Iako su većinski luterani, brojni su i drugi kršćanski pravci poput katolika, metodista, anglikanaca, pripadnika afričke metodističke episkopalne, holandske reformističke crkve i mormona. Postoji vrlo malehna islamska zajednica koja broji od 3.000 do 5.000 vjernika.[52]
Jezik
Iako je engleski zvanični jezik, Namibija je višejezična zemlja, što ilustriraju ovi primjeri natpisa na engleskom, njemačkom, afrikaans i oshiwambo jeziku.
Zvanični jezik u državi je engleski. Sve do 1990. godine i proglašenja nezavisnosti Namibije, njemački i afrikaans jezici su također bili zvanični. Davno prije nego što je Namibija proglasila nezavisnost od JAR, SWAPO je odlučio da buduća država treba biti zvanično jednojezična, svjesno birajući ovaj pristup za razliku od susjednih država, što je ocijenjeno kao "smišljena politika etnolingvističke fragmentacije".[53] Kasnije, engleski jezik je postao jedini zvanični jezik u Namibiji. Neki od ostalih jezika su dobili status poluzvaničnih jezika tako što je njihova upotreba dozvoljena u osnovnim školama.
Na sjeveru Namibije, većina stanovništva govori oshiwambo jezika kao svoj prvi jezik, dok je u drugim dijelovima zemlje najviše korišten afrikaans. Među mlađom populacijom, najviše se koristi engleski i afrikaans. Oba ova jezika se najviše koriste kao "drugi" jezik a rezervirani su za javnu komunikaciju, iako su "prvi" (maternji) jezici uglavnom mali lokalni jezici koji se koriste širom zemlje. Većina bijelaca koristi njemački ili afrikaans jezik. Čak i nakon 90 godina od kraja njemačke kolonijalne ere, njemački jezik igra glavnu ulogu kao komercijalni jezik. Afrikaans priča oko 60% bijelaca, njemački oko 32%, engleski oko 7% te portugalski jezik oko 1%.[45] Geografska blizina bivše portugalske kolonije Angole objašnjava relativno veliki broj luzitanista (osoba koji govore portugalski), po popisu iz 2011. godine njihov broj se procjenjuje na oko 100.000 ili 4-5% ukupnog stanovništva.[54]
Zdravlje
Očekivani životni vijek pri rođenju se 2012. godine procjenjuje na 52,2 godine, što spada među najniže u svijetu.[55] Najveći zdravstveni problem u Namibiji je epidemijsko rasprostiranje AIDSa. Iako je procenat infekcije daleko manji od njihovih istočnih komšija, Bocvane, procjenjuje se da 13,1% ukupnog odraslog stanovništva je zaraženo HIV virusom.[56] U 2001. godini bilo je oko 210.000 osoba koji su bili zaraženi HIV/AIDS virusom a približni broj smrtnih slučaja 2003. godine iznosio je 16.000 osoba. Po podacima UNAIDS izvještaja iz 2011. godine, epidemijsko stanje HIV-a u Namibiji stagnira.[57] Iako je rasprostranjenost HIV-a među odraslim smanjena, broj siročadi je u porastu. Omogućavanje obrazovanja, ishrane, smještaja i zbrinjavanja ove siročadi palo je na teret države.[58]
Kultura
Obrazovanje
Učenici srednje škole u Namibiji
U Namibiji je obavezno osnovno obrazovanje za djecu uzrasta između šest i šesnaest godina. Ovaj vid obrazovanja je besplatan i na teret države. Razredi od prvog do šestog se smatraju osnovnim obrazovanjem (primarnim), dok su razredi od 8. do 12. srednjoškolsko obrazovanje (sekundarno). Po podacima iz 1998. godine, u Namibiji je bilo 400.325 učenika u osnovnim školama i 115.237 učenika u srednjim školama. Odnos broja nastavnika i učenika 1999. godine se procjenjuje na 32:1, dok se 8% ukupnog BDP-a trošilo na obrazovanje.[59] Razvoj obrazovanja, istraživanje i usavršavanje nastavnog osoblja je centralno organizirano pod okriljem Nacionalnog instituta za razvoj obrazovanja (NIED) u gradu Okahandja.[60]
Najveći broj škola u Namibiji je u vlasništvu države, međutim postoji i manji broj privatnih škola koje su također dio nacionalnog obrazovnog sistema. Postoje četiri koledža za obrazovanje nastavnika (kao učiteljske škole), tri koledža za poljoprivredu, koledž za policijske službenike, politehnička škola na nivou univerziteta i Univerzitet Namibije (državni univerzitet).
Sport
Najpopularniji sport u Namibiji je nogomet. Nogometna reprezentacija Namibije se uspjela kvalificirati za Afrički kup nacija 2008. godine, ali se do sada nikad nije kvalificirala za Svjetsko prvenstvo. Međutim, najuspješniji nacionalni tim je reprezentacija države u ragbiju. Takmičili su se na četiri svjetska prvenstva u ragbiju: 1999., 2003., 2007. i 2011. godine. U Namibiji popularan je i kriket, a reprezentacija u kriketu je igrala na svjetskom prvenstvu 2003. godine.
Posljednjih nekoliko godina u zemlji se igra i inline hokej. Ženska reprezentacija u ovom sportu je učestvovala na svjetskom šampionatu 2008. godine. Namibija je domaćin jedne od najtežih maratonskih staza, namibijskog ultra maratona. Najpoznatiji atletičar je slavni Frankie Fredericks, sprinter na 100 i 200 metara. Osvojio je četiri srebrene olimpijske medalje (na Olimpijadama 1992. i 1996.) te nekoliko medalja sa svjetskih atletskih prvenstava.
Mediji
Iako je po brojnosti stanovništva Namibija relativno mala, ima vrlo veliki broj medija: dvije TV stanice, 19 radio stanica (neračunajući mjesne stanice), pet dnevnih novina, nekoliko sedmičnih i posebnih izdanja. Pored toga, dostupni su i neki strani mediji naročito iz Južnoafričke Republike. Online mediji su uglavnom zasnovani na sadržajima za štampu. Na području zemlje djeluje državna novinska agencija NAMPA (Namibia Press Agency).[61]
U usporedbi sa susjednim zemljama, Namibija ima vrlo visok stepen sloboda medija. Tokom posljednjih nekoliko godina, zemlja je najčešće rangirana u gornjoj četvrtini statistike Reporteri bez granica, gdje je 2010. godine dostigla 21. mjesto.[62] U tom pogledu, Namibija je u istom rangu kao i Kanada, te je među afričkim državama najbolje plasirana.
Treća namibijska marka iz prve serije 1990. godine
Prve poštanske marke Namibije, izašle su 21. marta 1990. godine, povodom nezavisnosti države. Tiskane su 3 marke, na kojima je simbolički predstavljena karta Namibije, zastava, predsjednik Sam Nujoma, golub mira sa raširenim rukama, te karta Afrike sa položajem Namibije. Nominalna vrijednost bila im je 18, 45 i 60 centi. Vrijednost maraka, kao i valuta u to vrijeme je bio južnoafrički rand. Marke su bile nazubljene 14¼:14 i kataloški su (po njemačkom katalogu Michel) numerisane sa brojevima 668-670. Marke u upotrebi prije tog perioda su bile sa imenom Jugozapadna Afrika (South West Africa i Suidwes Afrika) [63]
^Matundu-Tjiparuro Mae (28. 2. 2011). "Khomas Region, a constitutional, political and geographical hybrid". Focus on: Khomas Region. New Era, dodatak. str. 3.
^"Composition of the Delimitation Commissions and the major decisions made from 1990 to present". Election Watch. Institute for Public Policy Research (1): 2. 2013.
^MacDonald A M, Bonsor H C, Dochartaigh B É Ó and Taylor R G (2012). "Quantitative maps of groundwater resources in Africa". Environ. Res. Lett. 7 (2): 024009. doi:10.1088/1748-9326/7/2/024009.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
^Humavindu, Michael N., Barnes, Jonothan I (1. 10. 2003). "Trophy Hunting in the Namibian Economy: An Assessment. Environmental Economics Unit, Directorate of Environmental Affairs, Ministry of Environment and Tourism, Namibia". South African Journal of Wildlife Research. 33 (2): 65–70.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
^Pütz, Martin. Official Monolingualism in Africa: A sociolinguistic assessment of linguistic and cultural pluralism in Africa. u: Discrimination through language in Africa? Perspectives on the Namibian Experience. Mouton de Gruyter. Berlin: 1995. str. 155.
^Hivinsight.comArhivirano 7. 7. 2014. na Wayback Machine, HIV InSite Knowledge Base, Comprehensive, up-to-date information on HIV/AIDS treatment, prevention, and policy from the University of California San Francisco
.jpg)
.jpg)
.svg)
