Share to: share facebook share twitter share wa share telegram print page

Bitka kod Lepanta

Bitka kod Lepanta
Dio Ciparskog rata

Bitka kod Lepanta, nepoznati autor, kasno XVI. stl[1]
Vrijeme 7. listopada 1571.
Lokacija Patraski zaljev, Jonsko more
Ishod pobjeda Svete lige
Sukobljeni
Sveta liga: Osmansko Carstvo
Vođe
Mornarica Svete lige:[2][3]
Sredina:

Lijevo:

  • Agostino Barbarigo†

Desno:

  • Gianandrea Doria

Pričuva:

  • Álvaro de Bazán
 Osmanska mornarica:[4][5]
Sredina:
Mujezinzade Ali-paša†
Desno:
Mahomet Sirocco†
Lijevo:
Kilič Ali-paša
Vojne snage
212 brodova[3]
  • 6 galijaca
  • 206 galija

28.500 vojnika[6]
40,000 mornara i veslača[3]
1.815 topova[7]

278 brodova
  • 222 galija
  • 56 malih galija

31.490 vojnika
50.000 mornara i veslača
750 topova[7]

Posljedice
10.000 poginulih[8]
17 galija uništeno[9] 		40.000 poginulih[8]
200 galija potopljenih, spaljenih ili zarobljenih
12.000 kršćana oslobođeno
»Bitka kod Lepanta«, Fernando Bertelli (Venecija 1572.)

Bitka kod Lepanta dogodila se 7. listopada 1571., u sklopu Ciparskog rata (1570. – 1573.), kad su se pomorske snage Osmanskoga Carstva sukobile s flotom tzv. Svete lige.

Pripreme za bitku

Snage Svete lige isplovile su iz luke u Messini sa snagom od 206 galija i 6 velikih galijaca (galeazza). Mletačka Republika sudjelovala je sa 109 galija i šest galijaca (uključujući 28 galija s Kandije, 8 iz Dalmacije i jednu galiju iz Istre), 49 galija došlo je iz Španjolskog Carstva (uključujući 26 iz Napuljskog Kraljevstva, Kraljevstva Sicilije i drugih talijanskih teritorija), 27 galija iz genoveške flote, sedam galija iz Papinske države, pet galija iz Reda Svetog Stjepana i Velikog Vojvodstva Toskane, po tri galije iz Vojvodstva Savoje i Malteških vitezova te neke galije u privatnom vlasništvu u španjolskoj službi.

Kršćanska je flota stavljena pod zapovjedništvo Don Juana Austrijskoga, mladog brata španjolskoga kralja Filipa II., a uz njega je bio Marcantonio Colonna kao general papinske flote, dok je zapovjednik mletačke flote bio Sebastiano Venier. S turske strane flotom je zapovijedao admiral Mehmet Ali.[10]

Kršćansku koaliciju potakao je papa Pio V. kako bi pomogao gradu Famagosti na Cipru, što su ga opsjedali Turci. Konačan cilj bilo je slabljenje turske moći na istočnom Sredozemlju

Tijek bitke

U kršćanskoj su floti na lijevom krilu bili mletačke galije pod zapovjedništvom Agostina Barbariga. U središtu su bili španjolski brodovi Don Juana Austrijskoga, preostale mletačke galije pod vodstvom Sebastiana Veniera, te papinski brodovi pod zapovjedništvom Marcantonija Colonne. Zdesna su flotu završavali đenovski brodovi s admiralom Gianandreom Doriom.

Nasuprot njima, Turke je na desnom krilu predvodio admiral Mehmet Sorak, u sredini Mehmet Ali, a slijeva Uluč Ali.

Završna bitka (treća po redu i najteža) zaključena je premoćnom pobjedom Svete lige, zahvaljujući spretnom manevru za koji povjesničari još ne znaju je li bila riječ o smišljenom potezu ili pukom slučaju. Naime, đenovski su brodovi u jednom trenutku napustili bojište i zaplovili prema otvorenom moru. Nije jasno je li to bilo iz straha ili kao plod genijalne zamisli. Na povratku, udarili su turske snage s boka. Turci su uspjeli spasiti manje od polovice svoje flote, a njihov je poraz označio kraj turske premoći na istočnom Sredozemlju. Usto, bila je to i posljednja bitka vođena galijama, to jest brodovima na vesla.

Za vrijeme bitke kršćanske su snage osvojile turski zapovjedni brod, a - suprotno volji Don Juana - turskom je admiralu odsječena glava i izložena na jarbolu španjolskog zapovjednog broda. Time je znatno smanjen moral turskih snaga, što je ubrzalo okončanje bitke. U četiri poslijepodne tursko je brodovlje napustilo bojište. U ovoj najvećoj pomorskoj bitci nakon bitke kod Akcija 31. pr. Kr. poginulo je oko 25000 turskih vojnika, a potopljeno 80 turskih brodova.

Kršćanskoj su pobjedi zasigurno pridonijele i teško osvojive i snažno naoružane mletačke galije, ali i nadmoćno osobno naoružanje. Kršćanski su vojnici već koristili arkebuze, prvo vatreno oružje, dok su Turci još bili naoružani običnim lukom i strijelom.

Posljedice bitke

»Bitka kod Lepanta«, Paolo Veronese, druga polovica 16. stoljeća

Ova je bitka bila prva velika pobjeda kršćanske vojske protiv Osmanskog Carstva, te je imala i osobitu psihološku važnost. Ipak, pobjednici nisu uspjeli u potpunosti iskoristiti svoju premoć zbog nedovoljnog jedinstva svojih snaga.

Osmansko Carstvo počelo je odmah s obnovom svoje flote i završilo je u šest mjeseci, no ipak je izgubilo kontrolu nad morima, a osobito nad zapadnim Sredozemljem. Na istoku su Turci ipak osvojili Cipar. To je bila zadnja bitka u kojoj su se koristili brodovi bez jedara.

Papa Pio V. pozvao je sve vjernike moliti Gospinu krunicu za pobjedu kršćana protiv osmanlijske vojske. Uspjeh je pripisan molitvi krunice Gospi te je u znak zahvalnosti Majci Božjoj koja je pomogla kršćanskoj mornarici nastala marijanska listopadska pobožnost.[11]

Papa Pio V. dodijelio je blagdan nadnevku 7. listopada Našoj Gospi od Pobjede, dodavši joj naslov Pomoćnice kršćana (Auxilium Christianorum) u Lauretanske litanije.[12] Papa Grgur XIII. preimenovao ju je u Gospu od Krunice, slaveći povijesnu pobjedu.[13]

Zanimljivosti uz bitku

  • Kršćani su svoju pobjedu pripisali zagovoru Blažene Djevice Marije, a papa Pio V. odredio je da se u spomen na tu bitku svake godine 7. listopada slavi spomen Blažene Djevice Marije od Krunice.
  • Jedan od najpoznatijih sudionika ove bitke bio je i španjolski pisac Miguel de Cervantes, koji je u njoj i ranjen, a lijeva mu je ruka ostala uzeta. Bio je smješten u bolnici u Messini.
  • U bitci je sudjelovalo sedam dalmatinskih komunalinh galija (Cres, Krk, Rab, Šibenik, Trogir, Hvar, Kotor). Zadarska komunalna galija nije sudjelovala u bitci jer je potopljena u borbama s alžirskim gusarima kod Krfa pred samu bitku, Zadrani ipak sudjeluju u bitci kao posada zapovjedne meltačke galije Capitane (Capitana) admirala Sebastiana Veniera zajedno s 12 gonfalonjera (gonfaloniere) iz Perasta, zaduženih za čuvanje mletačke ratne zastave, uz ove galije, Dalmatinci su popunjavali još deset mletačkih galija. Istriani su popunjavali posade svih papinskih galija uz komounalnu galiju iz Kopra.[10]

Izvori

  1. ↑ National Maritime Museum BHC0261, prema otisku iz 1572. od Martina Rote.
  2. ↑ Drane, Augusta Theodosia. 1858. The Knights of st. John: with The battle of Lepanto and Siege of Vienna. London
  3. ↑ a b c Konstam, Angus. 2003. Lepanto 1571: The Greatest Naval Battle Of The Renaissance. Osprey Publishing. str. 20–23. ISBN 1-84176-409-4. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. lipnja 2014. Pristupljeno 7. listopada 2018.
  4. ↑ George Ripley and Charles A. Dana. 1867. The new American cyclopaedia: Volume 10. New York
  5. ↑ Setton, Kenneth Meyer. 1984. The Papacy and the Levant, 1204–1571, Volume 161. Philadelphia
  6. ↑ Rodgers, William Ledyard. 1939. Naval Warfare Under Oars, 4th to 16th Centuries: A Study of Strategy, Tactics and Ship Design. Naval Institute Press. United States. str. 175. ISBN 978-0-87021-487-5
  7. ↑ a b Geoffrey Parker, The Military Revolution, pp. 87 – 88
  8. ↑ a b Nolan, Cathal. 2006. The Age of Wars of Religion, 1000–1650: Encyclopedia of Global Warfare and Civilization, Volume 2. Greenwood Publishing Group. str. 529
  9. ↑ Confrontation at Lepanto by T.C.F. Hopkins, intro
  10. ↑ a b Marx, Robert F. 1966. The Battle of Lepanto : 1571. Internet Archive. Cleveland : World Publishing
  11. ↑ Samostan i župa sv. Ante Padovanskog Šubićevac Listopadska pobožnost 30. rujna 2018. (pristupljeno 25. studenoga 2019.)
  12. ↑ http://www.partecipiamo.it/angela_magnoni/maria/dalla_chiesa_e_dai_santi/pdf/padre_a_m_tinti_maria_debellatrice_delle_eresie.pdf  Arhivirana inačica izvorne stranice od 8. listopada 2017. (Wayback Machine) (tal.)
  13. ↑ Niccolò Capponi, Lepanto 1571. La Lega santa contro l'Impero ottomano, Milano, Il Saggiatore, 2012, ISBN 978-88-565-0202-2., str. 246.

Vanjske poveznice

Ostali projekti
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Bitka kod Lepanta
Kembali kehalaman sebelumnya