Nakon poraza u Krbavskoj bitci 1493. godine, Hrvatska je ostala skoro bez obrane, a njezin teritorij gotovo napušten i opustošen. Ipak, Hrvati su se nastavili boriti protiv Turaka. U tim se bitkama isticalo više ugarskih i hrvatskih velikaša, među kojima je bio i hrvatski ban, biskup Petar Berislavić.
Na početku 16. stoljećaTrogiranin Petar Berislavić ostvaruje crkvenu i političku karijeru u Ugarskoj. Već 1501. godine je kaločki kanonik, 1504. godine tajnik Vladislava II.Jagelovića i od 1512. godine vesprimski biskup. U prožimanju dužnosti u crkvenoj i državnoj hijerarhiji, tipičnoj za doba renesanse, Berislavić kao diplomat zastupa kralja u složenim odnosima između pape, Venecije i Ugarske. Zagovornik je rata protiv Mletačke Republike, ali se njegova djelatnost ubrzo usredotočuje na tursku opasnost. Godine 1513. imenovan je upraviteljem banata u Hrvatskoj (prefectus banatus), a 1514. godine postaje hrvatskim banom, s temeljnom zadaćom da brani zapadni rub korvinskg sustava, od Jajca i Jajačke banovine do kraljevskih utvrda u južnoj Hrvatskoj, u zaleđu mletačke Dalmacije.
Obrana granice Hrvatskoga Kraljevstva od Osmanskoga Carstva prelazila je mogućnosti bana Petra Berislavića jer za tako tešku zadaću nije raspolagao ni s toliko novčanih sredstava koja bi bila dovoljna za održavanje konjaničke čete. Na početku upravljanja banatom Hrvatske Berislavić se u kolovozu 1513. godine sukobio s Turcima kod Dubice između Une i Kupe. Bitka je dobro dokumentirana i poznat je njezin tijek; Berislavić je prvo krenuo uz lijevu obalu Save do Kraljeve Velike, zatim se okrenu k Jasenovcu, gdje je prešao Savu i onda pošao prema jugozapadu, te se utaborio iza Dubice, uz one gore što se steru tomu mjestu za leđima i na jugu obrubljuju ravnicu kojom teče rijeka Sunja.
Bilo je to na Veliku Gospu (15. kolovoza) 1513. Turci su mislili da je u Berislavića velika vojska, te su kopali opkope oko svoga tabora kod Blinje, no čuvši poslije da su kršćani brojem mnogo slabiji, odlučiše ih samo napasti. I tako se zametnula sutradan 16. kolovoza bitka koja je završila pobjedom Hrvata. Javlja se da je tom prigodom stradalo 2000 - 2700 Turaka, među njima i četvorica vojvode, a peti je dopanuo u ropstvo, te bio s drugim sužnjima poslan kralju Vladislavu na dar. Glasovi o pobjedi kod Dubice razneseni su na sve strane.
U idućim se godinama banovanja nužno morao ograničavati na obranu kraljevstva. Novčano je pitanje od samog početka usmjeravalo njegove napore u obrani. Traganje za novčanom pomoći postalo je važnim slojem banova djelovanja, najviše zato što ga kralj nije mogao podupirati potrebnim novčanim iznosima.
Potraga za materijalnom pomoći
Vladislav II. JagelovićPloča u TrogiruPloča na rodnoj kući u Trogiru
Vladislav II. je doduše, pokušavao osigurati pomoć hrvatskomu banu, pa je, primjerice, u travnju 1515. godine pisao slavonskim staležima da su dužni uputiti pomoć Berislaviću radi obrane Hrvatskoga Kraljevstva jer, ako to ne učine, upozorava ih kralj, ni vas koji ste susjedi one kraljevine neće minuti pogibelj. Teško je suditi o uspjehu kraljevih uvjeravanja jer su slavonski staleži na saboru u Križevcima te godine bili odbili potporu hrvatskom banu, ističući da su po starom običaju dužni braniti samo Kraljevinu Slavoniju, a ne i Hrvatsku kojom je upravljao Berislavić. Ban se potkraj 1514. godine za pomoć obratio i Dubrovniku, tražeći da isplatu trogodišnjega tributa od 1500 dukata što su ga bili dužni davati ugarsko-hrvatskom kralju. Dubrovčani su to najprije odbili jer, isticali su oni, kad bi za isplatu tributa doznali Turci, to bi moglo biti na propast naših trgovaca i njihove trgovine na području Osmanskoga Carstva, ali su početkom 1513. godine ipak poslali traženi novac hrvatskomu banu.
Pozivi za pomoć bana Petra Berislavića, upućeni političkim središtima izvan Kraljevstva, imali su različitu sudbinu. Mletci su zbog Berislavićeva zalaganja za Cambraisku ligu od početka bili nepovjerljivi prema hrvatskomu banu. Premda se on u neposrednom zaleđu mletačkoga posjeda u Dalmaciji odupirao turskom pritisku koji je upravo tada postajao sve jačim, pa su se banovi i mletački državni interesi dodirivali na istome hrvatsko-dalmatinskom prostoru, ipak je Republika neprekidno sumnjala da se hrvatski ban ne pokušava oduprijeti Osmanlijama, nego da zapravo priprema rat protiv njezina dalmatinskoga posjeda. Zato je dosljedno odbijala sve banove pozive za pomoć. Berislavić je u kolovozu 1517. godine, pritisnut oskudicom i Turcima, uputio poslanika u Mletke s kraljevim pismom i molbom da mu mletačka vlada dade 10 000 florena za obranu Klisa, na račun sredstava koje je Republika, prema ugovoru s kraljem Vladislavom II. od 31. siječnja 1503. u sve skromnijim iznosima, još plaćala ugarsko-hrvatskom kralju Ludoviku II. U mletačkom Collegiu je tada istaknuto da bi kralj, doduše, prema ugovoru morao dobiti 85 000 zlatnika, ali da se prije toga mora Mletcima nadoknaditi šteta u iznosu od 150 000 dukata što su je mletačkim posjedima u Istri nanijeli Andrija Bot i Frankapani. Napokon je s mnogo podrugljivosti zaključeno da će se banu Petru Berislaviću dati 2000 dukata, ali u vunenim i svilenim tkaninama.
Do potkraj drugoga desetljeća 16. stoljeća vladalo je zatišje na kopnenim područjima dalmatinskih gradova, pa će se turske provale ponoviti tek 1520. godine, dakle na kraju Berislavićeva vladanja. Unatoč tome, Petar Berislavić je otporom protiv Turaka na hrvatsko-osmalijskoj granici zapravo štitio i mletački posjed u Dalmaciji, pa to i objašnjava njegove pokušaje pridobivanja potpore u Mletcima. Protuturski ciljevi hrvatskog bana i Mletačke Republike bili su zajednički, okupljeni na istome prostoru od Jajačke banovine do istočnojadranskih gradova, kojemu je sve više prijetilo Osmansko Carstvo. Petar Berislavić je zato u ožujku 1518. godine još jednom zatražio pomoć od Republike, ali mu Signorija ni taj put ništa nije dala, dapače, dužd, je podrugljivo javio banu neka ima strpljenja, dakako u času kad je Petar Berislavić jedva zadržavao pritiskak Osmanlija.
Jedini tadašnji europski uglednik koji je uistinu pružao pomoć banu Berislaviću bio je papaLav (Leon) X. O pozornosti koju je Lav X. posvećivao protuturskome naporu Petra Berislavića svjedoče papina pisma ugarsko-hrvatskom kralju, europskim vladarima i hrvatskomu banu. U pismu kralju Vladislavu II. od 30. ožujka 1515. Leon X. ističe da šalje, kao pomoć gradovima u Iliriku i Hrvatskoj, pozamašnu količinu pšenice i ječma, tisuću libra zgotovljena baruta za pucanje iz lumbarda, deset tisuća libra sumpora i pet tisuća libra salitre te 2000 zlatnika, a najavljuje da će ubrzo Petru Berislaviću poslati još 20 000 dukata. U pismu francuskom kralju Franji I. od 15. svibnja 1516. ističe da se ne smije dopustiti da propadne ovo kraljevstvo, tj. Hrvatska, prije svega gradovi Jajce, Knin, Klis i Skradin, jer bi nakon toga bile ugrožene Panonija i Italija. Zato moli francuskoga kralja da mu pošalje 15 000 zlatnika kojima će on dodati još toliko i sve zajedno uputiti Petru Berislaviću za utvrđivanje gradova. O skrbi Leona X. prema Petru Berislaviću svjedoči i podatak da je u lipnju 1515. poticao čak i Mlečane na slanje novaca banu barem za obranu grada Jajca, iako ti papini pozivi ni nekoliko godina kasnije, kako je istaknuo, nisu donijeli nikakva ploda.
Premda su napori Petra Berislavića protjecali u posve neravnopravnomu odnosu spram Osmanskoga Carstva, hrvatski ban nije posustajao. Pokušavao je dobiti pomoć na svim stranama, pa je potkraj 1519. godine poslao svojega poslanika Tomu Nigera na papinski i carski dvor. Niger je najprije boravio u Rimu, gdje ga je 12. prosinca 1519. u papinskom konzistoriju primio papa Leon X., a u svibnju 1520. godine došao je na carski dvor u Bruxellesu. I pred papom i pred carem Karlom V. Toma Niger opisivao je ugroženost Hrvatske i napore Petra Berislavića. Karlo V. je u pismu Petru Berislaviću od 23. lipnja 1520. godine kićenim riječima veličao zasluge hrvatskoga bana, isticao kako smo mi voljni pomoći i poticao bana da i dalje brani stvar kršćansku, te da ne klone duhom. No, Petru Berislaviću bila je potrebna materijalna pomoć, novac i oružje, koju nije dobivao gotovo ni od koga, a osim svega toga, u trenutcima kada je Karlo V. pisao to pismo hrvatskom banu, Berislavić više nije bio živ jer je u svibnju 1520. poginuo u sukobu s Turcima na Plješevici.
U planini Plješevici, negdje između Korenice i Bihaća na Uni, ban je sa svojih 300 ratnika razbio i natjerao 800 turskih vojnika u bijeg. Prigodom potjere ban je zaostao zajedno sa svojom dvojicom mladih pomoćnika zbog nezgode s konjem. Baš kad su riješili problem s konjem, na njih je iznenada navalilo oko 60 Turaka. Ban Petar Berislavić naredio je svojim pomoćnicima povlačenje, te je, ubivši nekoliko turskih vojnika, poginuo u borbi. Bilo je to 20. svibnja 1520., a opća žalost za banom zavladala je u Hrvatskoj, te širom Europe. Nekoliko sati nakon banove pogibije, papa Lav X. imenovao je Petra Berislavića kardinalom, ne znajući da je on mrtav. Tijelo Petra Berislavića odneseno je u Vesprim, gdje je i svečano pokopano.
Unatoč beznadnim materijalnim okolnostima, Petar Berislavić je sve do pogibije zaustavljao turski pritisak prema Hrvatskome Kraljevstvu, napose braneći Jajce i Jajačku banovinu, strateški najosjetljiviju točku obrambenoga sustava. Tri puta je pritekao u pomoć Jajcu – 1515., 1518. i 1519. godine – razbivši tursku opsadu grada. Nakon njegove pogibije turski pritisak na Hrvatsko Kraljevstvo postaje sve jačim, a čast hrvatskog bana više od godinu dana nikome nije pripala.
Pod sultanom Sulejmanom I. (1520.), Turci zauzimaju Beograd, kao važno uporište na istoku te na taj način još više ugrožavaju hrvatske krajeve. U takvim je okolnostima u studenome 1521. za hrvatskog bana imenovan krbavski knez Ivan Karlović.
