7000 dana u Sibiru je autobiografskiroman koji je 1971. napisao Karlo Štajner, a objavila izdavačka kuća Globus u Zagrebu. U njemu, Štajner opisuje kako je, iako je bio uvjereni komunist, 1936. postao žrtva Staljinovevelike čistke kada je uhićen u svojem stanu u Moskvi i nevino osuđen isprva na deset, pa potom na dvadeset godina zatvora i rada u gulagu zbog izmišljenih optužbi da je bio "agent Gestapoa" zbog svoje austrijske nacionalnosti. U knjizi, Štajner detaljno opisuje bijedu, jad i krajnju okrutnost života u sovjetskim logorima u kojima su se zatvorenici iskorištavali u najtežim fizičkim poslovima.
Štajner je prebačen u nekoliko lokacija, od Soloveckih otoka, preko Norilska pa sve do Maklakova u Sibiru, ali je izdržao zahvaljujući svojoj supruzi Sonji, koja ga je vjerno čekala sve to vrijeme sve do 1955., kada su se ponovno sreli. Nakon Staljinove smrti i destaljinizacije, Štajner je pušten na slobodu i oslobođen svih optužbi 1956., nakon čega je otišao natrag u Jugoslaviju, u Zagreb, gdje je živio sve do svoje smrti.[1] Prema Štajneru, manuskript knjige je godinama čekao da se objavi, ali su u Jugoslaviji izgleda neki nastojali spriječiti objavljivanje: kada je poslao dvije kopije romana u Zagreb i Beograd, obje su nestale. Ipak, nakopokon je dočekao objavljivanje knjige kada je to Tito osobno odobrio. Četiri godine nakon objave, knjiga je prevedena i na njemački i francuski jezik,[1] dok je 2004. izdavačka kuća iz Honk Konga po prvi put knjigu izdala i na kineskom jeziku, koju je preveo Shi Chengtai.[2]
4.6. 1972., 7000 dana u Sibiru je dobila nagradu redakcije Vjesnika "Ivan Goran Kovačić" za najbolju knjigu.[3] Wolfgang Leonhard navodi kako je Štajner dao detaljnu analizu sovjetske ekonomije koja je jedino funkcionirala zahvaljujući masovnom izrabljivanju milijuna zatvorenika koji su praktički radili besplatno godinama. Također je razbio razne tabue, među njima i onaj kako je Staljin dao uhititi i njemačke i i austrijske antifašiste te ih predati Hitlerovoj Njemačkoj.[4] Najteže razdoblje doživio je tijekom Drugog svjetskog rata, kada su sovjetski čuvari bili osobito okrutni, što je doseglo vrhunac kada je 2.9. 1942. strijeljano oko 400 zatvorenika, što se nazivalo "danima mesa".[4]Miljenko Jergović o romanu kaže da je "savršena antropološka studija, roman o dvadesetom vijeku, potvrda grandioznog zločina komunizma, koja iščezava poput fatamorgane, čim se na nju pokušaju pozvati antikomunistički šakali."[5]
Radnja
Moskva
Moskva, 4.11. 1936., ulica Novoslobodska 67-69, stan broj 44. Karlo Štajner se probudio usred noći kada je čuo kucanje na vratima. Kada ih je otvorio, ugledao je oficira NKVD-a i dva vojnika koja su mu grubo pretražili stan, ne obazirući se na njegovu suprugu Sonju koja je bila u zadnjem mjesecu trudnoće, te ga uhitili i odveli u Lubjanku, glavni štab NKVD-a. Štajner nije znao o čemu se radi, ali je odgovarao na upite agenata, počevši od toga kako se rodio u Austriji, postao komunist i otišao živjeti u Jugoslaviju, u Zagreb, te kako je od 1932. živio u SSSR-u. Kada je saznao da je optužen da je pripadnik "kontrarevolucionarne organizacije" koja je ubila Kirova i da je "agent Gestapoa", Štajner se nasmijao jer je mislio da se radi o zabuni, međutim, agenti ga nisu puštali iz ztavora. Usprkos torturi i prijetnjama, nije htio potpisati krivicu nego je ustrajao na tome da je nedužan. U zatvoru je upoznao i razne druge ljude koje su bili nedužno uhićeni zbog lažnih razloga, te bi NKVD zatvarao i njihove žene, te čak i silom otimao njihovu djecu i smještao ih u dječji dom. Preslušavao ga je Revzin, koji je tvrdio da mu je prodavač krzna iz Berlina, Eimike, davao špijunske zadatke. U zatvoru je čuo da mu je žena rodila, ali da je dijete umrlo. Tek u ljeto 1937. se Štajner našao na sudu koji je tražio, gdje ga je stanoviti Schütz teretio da je bio agent. osude su već bile napisane unaprijed, tako da je osuđen na deset godina zatvora.
U etapnoj stanici zatvora Butirke, Štajner se prisjećao svojih iskustava sa jugoslovenskim komunistima (Filip Filipović, Grgur Vujović, Vladimir Ćopić) te prvih dojmova Moskve, koje je rekao Rusu Baralu u kavani "Metropol":
Bečki socijaldemokrati uvjeravali su me petnaest godina da ovdje neke stvari nisu dobre. Meni je bilo potreban samo jedan dan pa da uvidim da su govorili istinu.
Solovecki otoci
Zajedno sa stotinama zatvorenika, prebačen je u vagon te odveden u etapni zatvor Vladimir, gdje su natjerani da čuče dva sata ispred tamničkih vrata. Štajnera su odveli u sobu, skinuli golog, provjerili sve šupljine, oduzeli mu stvari te mu dali robijašku odjeću i obuću, nakon čega su sve zatvorenika ošišali do gole kože. Zbog hladnoće i loše prehrane u ćeliji, dobio je proljev, ali su čuvari bili neljubazni i nisu mu olakšali zahtjev da vidi doktora. Dobio je dobru hranu prvog dana liječenja, ali drugog dana opet lošu hranu, a kada se požalio, nadglednik ga je zgrabio za ruku i izvukao na hodnik. Nakon toga su zatvorenici, i politički i teški zločinci, prebačeni da rade na Soloveckim otocima u Bijelom moru, na oko 266 km2 površine. Na otoku je bilo 50.000 logoraša koji su obaljali teške fizičke poslove na farmi, sjekli sijeno i šume, lovili ribu i radili na velikoj ciglani. Tamo je upoznao šaroliko društvo, a među njima je bio i Žamoida, koji je uporno hvalio Staljina i govorio da je sve u najboljem redu, te ispričao kako je 1934. prevario Édouarda Herriota kada se preobukao u svećenika sa bradom da se stvori dojam u svijetu da u SSSR-u vlada vjerska sloboda.
Među zatvorenicima su bili i Irac Gould Verkojls, koji je uhićen u Španjolskom građanskom ratu jer se žalio da se ne želi boriti za "staljinističku Španjolsku, već za republikansku", i Pfeiffer, bivši suradnik Nijemaca u Rusiji. Ipak, ćelije su bile pretežito izolirane. Štajner se dopisivao sa zatvorenicima iz druge ćelije preko ceduljice, ali kada je otkriven, kažnjen je sa deset dana "karcera". Jugoslaven Stanko Dragić, koji je prosvjedovao jer je ponovno osuđen na tri godine upravo kada je trebao biti pušten na slobodu, je pogubljen i bačen u more. Amerikanac Laitala je uhićen na finskoj granici i osuđen za špijunažu. Radilo se skoro svaki dan, i po 10-12 sati. Fizički rad je bio tako težak da su si neki zatvorenici sjekli prste da se spase novih zadataka. Preko razgovora se saznalo da je uhićeno i 300 kaluđerica raznih religija, ali koje nisu htjele ništa drugo raditi osim biti bolničarke u logorskoj bolnici, jer su boljševike smatrali "antikristom", te su stoga strijeljane. 1939. torture su prestale te su zatvorski uvjeti postali puno lakši. Najzad su logoraši 3.8. utovareni u brod i prebačeni na daleko putovanje. Na moru je Štajner vidio kako je stotinu mrtvih zarobljenika bačeno u more, koji su moža preminuli od žeđi ili prenakrcanosti prostorija.
Sve mi se čini da nas je pohapsila kontrarevolucija na čelu sa Staljinom.
U Murmansku je brod stao te se ukrcalo još 300 zatvorenika. Nakon putovanja po dalekom sjeveru, brod je stao u luci Dudinka.
Noriljsk
Zatvornici rade cestu kraj gulaga Kolyma
Jednom na dalekom sjeveru, u gulagu Norilag, dio zatvorenika je prebačen na rad u rudniku, a dio na izgradnju željezničke pruge Dudinka-Norilsk. U logoru nije bilo ograde, ali je na svakih 50 metara stajao toranj i u njemu vojnik sa strojnicom. Štajner se sprijateljio sa drugim zatvorenicima, a među njima je bio i dobričina Josef Berger, Židov; Rudolf Ondraček, Morozov i drugi. Morali su tovariti i istovariti tačke pune šljunka iz šljunčare: 3 čovjeka su morala napuniti dvanaest kubičnih metara. Ako je ta norma ispunjena, dobilo bi se 70 dkg kruha, a oni koji su normu ispunili ispod 60 % dobili bi samo 30 dkg kruha. Naime, Staljin je htio da se pod svaku cijenu prijeđe na eksploataciju plemenitih metala (kositar, bakar i dr.) kako bi ih prodavao na tržištu, ali je sjever Sibira, iako bogat metalima, bio surovo i hladno mjesto koje je taj plan spriječavalo. Ondraček se razbolio te je poslan na bolju njegu u obližnji grad, ali je Štajner kasnije našao njegov goli leš na snijegu, a žicom su mu bile svezane noge i prsa dok mu je iznad glave bila ploča na kojoj piše "Ovakva sudbina čeka svakoga tko iz Noriljska pokušava pobjeći." Štajner se šokirao kada je saznao da je Ondraček zapravo umro u bolnici i da uopće ni nije pokušao pobjeći. U logoru su se našli i mađarski odvjetnik Keroši, austrijski pripadnici Socijaldemokratske partije Schutzbündleri, španjolski borci jer su štrajkali zbog teških radnih uvjeta u SSSR-u i drugi. Vrlo je neugodno bilo naći se između raznih svađa i obračuna zločinaca u logoru.
NKVD je unajmio i provokatore i doušnike kojima je obećao lakši posao ako pronađu "opasne" ljude u logoru. Među takvim žrtvama je opet postao i sam Štajner kada se povjerio šefu kuhinje Larionovu kojemu je ispričao kako se nadao da će boljševici donijeti sreću Rusima i dovesti blagostanje svijetu, a umjesto toga su svi dobili režim nasilja, terora i milijune koji nevino sjede po logorima. Larionov ga je cinkao te je Štajner osuđen na dodatnih 10 godina zatvora, dakle na ukupno 20. Štajner je sreo i Taisu Gligorijevnu Jagodu, a njen brat, Genrih Jagoda, bivši šef NKVD-a, joj je ispričao kako je Staljin dao ubiti vlastitu ženu te naredio da se predstavi kao samoubojstvo.
Da je bio zao, danas bi zacijelo bio na visokom položaju. Moj brat je morao umrijeti. Staljin je od njega tražio takva zvjerstva koja on nije mogao izvršiti.
Kada je počeo njemačko-sovjetski rat, namirnice su zbog nestašice smanjene te je stanje u logoru postalo još gore. Ipak, masovna strijeljanja su prekinuta kao koncesija suradnje SSSR-a sa saveznicima, pogotovo u Kolymi. Štajner je pričao i sa Popovom o paktu Ribbentrop-Molotov.
To je izdaja revolucije! - Zar je to nešto novo? A milijuni konuista koji trunu po zatvorima, zar to nije izdaja?
Štajner se prisjetio i kako je prvi put stigao u SSSR te se iznenadio kada je vidio prosjake.
Što to treba da znači? U Moskvi, u glavnom gradu svjetske revolucije, djeca prose? Stidio sam se.
Upravitelj NKVD-a u Noriljsku Polikarpov uzeo je Štajnera na zub. Prilikom kraja rata, zatvorenici su dobili jedan dan slobodnog kako bi slavili. Ipak, Štajner se iznenadio kada je saznao da ipak nije pogubljen, iako je Državno tužilaštvo tražilo njegovu smrtnu kaznu, vjerojatno stoga što 1936. nije htio potpisati krivicu unatoć prijetnjama. Uvjeti za rad su bili teški, a hladnoća je po zimi znala biti i -45 stupnjeva Celzijevih. Štajner zaključuje kako je sustav gulaga jako isplativ robovlasnički sustav. Postao je željezničar a kasnije i kuhar i skretničar. Tada je dobio i pismo žene, prvi put nakon pet godina.
Rezolucija Informbiroa
1948. dogodio se raskid Tita i Staljina, što je dovelo do političkog potresa u zemljama istočnog bloka. Štajner se pak radovao što se Jugoslavija usudila reći "ne" Moskvi:
Naročito su bili sretni stari komunisti, od kojih su mnogi bili već izgubili vjeru u socijalizam. Sada su vidjeli da u svijetu ima snaga koje su spoznale da je u SSSR-u tiranija zloupotrijebila Marxovo učenje i kompromitirala socijalizam kako bi održala vlast nad ljudima.
Štajner je nedugo nakon toga pozvan od NKVD-a na saslušanje te su mu ponudili da, pošto je živio u Jugoslaviji, javno ocrni Tita u zamjenu za slobodu, što je on odbio. Oficiri NKVD-a su bili vrlo bahati pri tom razgovoru:
Dani jugoslavenskih izdajica su odbrojani. Vi znate da smo zgazili kolosa kao što je bila Hitlerova Njemačka. S Jugoslavijom ćemo biti gotovi za nekoliko sati.
Međutim, nisu s njom bili gotovi nikada. Nakon odbijanja suradnje, Štajner je prebačen brodom "Josif Staljin" niz rijeku Jenisej u okružni grad Krasnojarsk. Na putu je sreo nekoliko zemljaka: Austrijanac Edi Schriedel, koji je sudjelovao u afričkom pohodu pod vodstvom Rommela, je nakon zarboljeništva prosvjedovao jer su dva ruska vojnika razbili i pokrali njegov vinski podrum, te je poslan u logor; Bergmann je u logoru za ratne zarobljenike radio kao liječnik te je osuđen kao "špijun" jer je u notes zabilježio imena umrlih zarboljenika; Francuz Petit je sudjelovao u pokretu otpora ali je svejedno uhićen 1948. u Potsdamu i osuđen na 25 godina logora zbog "šijunaže" i druge. Prilikom još jednog transporta, Štajnera i još nekolicinu zatvorenika je pokupila grupa naoružanih vojnika NKVD-a sa tri policijska psa kako bi ih odveli kroz šumu do željezničke stanice, ali kako su kasnili psovali su ih i nazivali "trockistima", "fašistima", "kurvama" i sl. U "stolipin-vagonima" u ćelije umjesto osam su stavljali po dvanaest zatvorenika, gdje nisu imali prozora. Vojnici stotine zarobljenika nisu puštali ni na zahod, te su neki obavljali nuždu na podu, a kada su napokon puštali ljude na zahod, požurivali bi ih te gledali ženske zatvorenice kako uriniraju.
Irkutsk
Vlak je jazad stigao u Irkutsk, na jug Sibira, gdje je Štajner prebačen da čami godinu dana u redovnom zatvoru, Aleksandrovska centrala. I tamo su zatvorenici dobivali po 40 dkg kruha. Ipak, nije se radilo. Tamo je ostao oko godinu dana.
Tajšet
Među zatvorenicima se našla i slavna pjevačica Ruslanova
1949., Štajner i nekolicina zatvorenika su opet prebačena, ovog puta u gradić Tajšet. U trgovinama su se mogle kupiti sve važnije namirnice. Berger i Štajner tako su se opet našli u logoru. Dopisivanje je bilo ograničeno na dva pisma godišnje. Štajner je dobio poziciju dežurnog u baraci. Morali su krčiti šume i tovariti teška debla. I tamo je sreo razne Nijemce i Austrijance, među njima i razne bivše esesovce, te je suživot s njima bio težak. Još teži je bio posao u šljunčari: utovar šljunka bi nakon tri mjeseca učinio ljude nesposobnima za rad. Štajner je stoga, s obzirom na već stariju dob i dugoročnu iznemoglost, odbio raditi tako težak posao. To je dovelo do tenzija sa brigadirom, ali je ipak uprava dopustila da radi lakši posao kuhara.
Ljeti 1951. pojavio se novi zatvorenik, Nijemac Karl Kapp koji je počeo ljudima govoriti da je došao po nalogu Amerikanaca kako bi pokrenuo pobunu te da će avioni baciti oružje, namirnice i instruktore. Štajner ga je izbjegavao jer je sumnjao da je možda provokator ili doušnik, a možda i naivan čovjek, no da će u svakom slučaju loše završiti ako uprava sazna za njegove planove. To se obistinilo kada je Kapp prebačen u drugi logor i pretučen. Brigadir Zimin je upucan kada mu je komandir straže smjestio da pomakne ploču "zabranjena zona", tobože radi greške, a u stvarnosti da mu se osvete jer je svjedočio protiv vojnika koji je strijeljao djevojku koja je prolazila pokraj mjesta gdje su radili zatvorenici, a ispostavilo se da je bila kći sekretara Partije. Među zatvorenicima se našao i Pavlov, koji je osuđen na 15 godina jer je ljubavnik njegove supruge njoj savjetovao da ga prijavi da je opsovao Staljina kako bi dobila njegov stan. U zatvoru se našla i poznata pjevačica Lidija Ruslanova, koja je osuđena jer je njen suprug osuđen zbog "veleizdaje" na 25 godina.
Štajner je već prije primjećivao kako nitko nije govorio o masovnom ubojstvu i židovskih zarobljenika u gulazima, za razliku od Holokausta, a stvar je postala još gora 1952. kada su počeli stizati čitavi vagoni Židova u logore: u kadrovskim odjelima, ministarstvima, glavnim upravama i visokim školama postojali su popisi Židova koje je trebalo otpustiti. Molotov se čak hvalio pred Staljinom da je njegovo ministarstvo "čisto od Židova". Sovjetske radio stanice i novine su govorile o "uroti doktora", židovskih liječnika koji su planirali ubiti vođe Komunističke partije, što je bio signal javnosti da pokrene hajku protiv svih Židova. Glumac Solomon Mihoels je smaknut, a na sličan način su stradali i drugi židovski pisci (Markiš, Gorštein, Bergelson, Kvitko i drugi). Ipak, tome se stalo na kraj kada je 1953. umro Staljin. U gulagu je proglašen dan žalosti.
Progonstvo u Maklakovu i rehabilitacija
22.9. 1953., Štajner je odradio posljednji dan u gulagu. Prijatelji Heinz, Oskar i Helmut su mu čestitali i donijeli hranu kako bi proslavili. Pušten je, ali je poslan u progonstvo u područje Kasnojarska, gdje je i dalje morao raditi te se nije smio kretati bez dozvole vlasti. Prvo je gradio invalidski dom za armiju, a potom sjekao drvo za loženje. Živio je tako pod stogim nadzorom na relaciji Maklakovo-Ust-Kem. Nakratko je radio i u kolhozu. Ipak, nakon smrti Staljina, počele su se javljati promjene i reforme u SSSR-u: kada je Berija htio u staljinističkoj maniri preuzeti vlast, spriječio ga je general Žukov. Berija je smaknut a vlast preuzeo Nikita Hruščov koji je započeo destaljinizaciju.
Štajner je dobio pismo od Sonje koja je doputovala iz Moskve, te su se njih dvoje napokon ponovno sreli 1955. Štajner je te dane s njom opisao kao "najsretnije u životu". Reforme su dovele i do preispitivanja raznih slučajeva, te su zahvatile i Štajnera, koji je proglašen nedužnim te rehabilitiran. 1956. tako se napokon vratio u Moskvu. Iako ga je oficir KGB-a nagovarao da ostane u SSSR-u jer su se stvari sada promijenile, Štajner je to odbio. Iste godine zauvijek je napustio SSSR te sa Sonjom otišao o Zagreb, u Jugoslaviju, gdje je živio sve do smrti.
