Share to: share facebook share twitter share wa share telegram print page

Bitka za Moskvu

Bitka za Moskvu
Segment Istočni front

Tenkovi sila Osovine napadaju jedno selo na putu prema Moskvi
Datum 2. 10. 1941. - 7. 1. 1942.
Lokacija okolica Moskve, SSSR
Ishod sovjetska pobjeda
Sukobljene strane
Njemačka Treći Reich Sovjetski Savez Sovjetski Savez
Komandanti i vođe
Njemačka Adolf Hitler

Njemačka Fedor von Bock
Njemačka Heinz Guderian
Njemačka Albert Kesselring

Sovjetski Savez Josif Staljin

Sovjetski Savez Georgij Žukov
Sovjetski Savez Aleksandar Vasilijevski

Snage
1,929.406 vojnika,
1.700 tenkova,[1]
549 borbenih zrakoplova na početku,[2][3]
599 na kraju ofenzive[4] 		1,250.000 vojnika,
3.232 tenka,
936 borbenih zrakoplova
Žrtve i gubici
280.000-750.000 ubijenih, ranjenih ili nestalih 500.000-1.280.000 ubijenih, ranjenih ili nestalih

Bitka za Moskvu (ruski: битва за Москву, bitva za Moskvu, njemački: Schlacht um Moskau) je opće prihvaćeni naziv za dva razdoblja strateški važnih borbi na 600 km dugom Istočnom frontu tijekom Drugog svjetskog rata. Bitka se odigrala između listopada 1941. i siječnja 1942. Sovjetski obrambeni napori su poremetili Hitlerove planove o napadu na Moskvu, glavni i najveći grad Sovjetskog Saveza. Moskva je bila jedna od glavnih strateških i političkih ciljeva sila Osovine tijekom njihove invazije Sovjetskog Saveza.

Strateška ofenziva Trećeg Reicha, nazvana Operacija Tajfun, je planirala uklještenje Moskve sa sjevernog Kalinjinskog fronta, istodobnim presijecanjem željezničke veze između Moskve i Lenjingrada, te sa juga Moskovske oblasti, južno od Tule, dok je jedna IV. armija jurila ravno prema gradu sa zapada. Odvojeni plan, Operacija Wotan, je uključen u zadnjoj fazi ofenzive.

Isprva, sovjetske snage su pokrenule stratešku obranu Moskovske oblasti stvaranjem tri obrambena pojasa, slanjem novih vojnih rezervi te mobiliziranjem trupa iz Sibira i Dalekog istoka. Naknadno, ofenziva sila Osovina je zaustavljena dok su sovjetske snage započele stratešku protuofenzivu te manje ofenzivne operacije kako bi ih prisilili da se udalje do gradova Orel, Vjazma i Vitebsk, čime su gotovo sile Osovine postale opkoljene. Procjenjuje se da je u bitci poginulo najmanje 700.000 ljudi.

Uvod

Glavni članak: Operacija Barbarossa
Istočni front tijekom bitke za Moskvu:
  Početno napredovanje Wehrmachta — do 9. srpnja 1941.
  Kasnija osvajanja — do 1. rujna 1941.
  Okruženje i bitka za Kijev do 9. rujna 1941.
  Posljednji juriš Wehrmachta — do 5. prosinca 1941

Prvotni plan Trećeg Reicha bio je osvajanje Moskve četiri mjeseca nakon početka invazije.

22. 6. 1941., vojne snage Trećeg Reicha, Rumunjske i Slovačke su napale SSSR, a kasnije im se pridružila i Mađarska čime je započela operacija Barbarossa. Uništenjem većine sovjetskih borbenih zrakoplova na tlu, sile Osovine su brzo prodirale u sovjetski teritorij uz pomoć blitzkrieg taktika. Oklopne jedinice su stvarale uklještenje sovjetskim snagama. Dok je Grupa armija Sjever jurila prema Lenjingradu, Grupa armija Jug je trebala zauzeti Ukrajinu, a Grupa armija Centar je išla prema Moskvi. Sovjetske obrambene snage su bile preplavljene a žrtve Crvene armije su bile ogromne.

Zbog toga što Sovjeti nisu mogli odmah popuniti svoje vojne snage jer nisu imali rezerve a organizirani otpor na zapadu je slomljen, Wehrmacht je prešla rijeku Dnjepar čime je otvoren put za Moskvu.[5]

U kolovozu 1941., sile Osovina su zauzele Smolensk, važnu lokaciju za put prema Moskvi. Smolensk je udaljen 369 km od Moskve. Sovjetska obrana u Smolensku je trajala dva mjeseca, od srpnja do rujna 1941.[6] Time je napredak sila Osovina privremeno usporen do sredine rujna.[6] U ovoj fazi, Moskva je bila ranjiva, ali Hitler je naredio da se napad zaokrene prema sjeveru i jugu, kako bi se eliminirale sovjetske snage u Lenjingradu i Kijevu.[7] Skretanje čak tri od četiri oklopnih armija, zajedno sa 2., 4. i 9. pješačkom armijom, značajno je odgodila napad na Moskvu i uzrokovala pomutnju i krizu u njemačkom vojnom vodstvu.[7] Do vremena kad je napad sila Osovina nastavio prema Moskvi 2. listopada, trupe su bile znatno oslabljene što je utjecalo na ishod operacije Tajfun.[7]

Wehrmacht se suočio sa dilemom; Grupa armija Centar je još uvijek bila dovoljno jaka za dolazak do Moskve, ali bi ofenziva rastegnula njihove borbene jedinice, koje bi bile ranjive za napade Crvene armije s boka. Također, prema Hitleru, Treći Reich je trebao hranu i mineralne resurse iz Ukrajine.[8] Stoga, Wehrmacht je isprva dobio zapovijed osigurati regiju Donbas te tek nakon toga napasti Moskvu.[9] Oklopne jedinice kojima je zapovijedao Heinz Guderian, su krenule prema jugu kako bi dale potporu Gerdu von Rundstedtu koji je napadao Kijev,[8] čime je dan težak udarac Crvenoj armiji. 19. rujna, sovjetske snage su morale napustiti Kijev nakon što je Staljin stalno odbijao povući snage iz vakuuma oko Kijeva, što su zabilježili Vasiljevski i Georgij Žukov u svojim memoarima.[10][11] To odbijanje je Žukova koštalo poziciju načelnika generalštaba,[12] ali njegovo predviđanje opkoljenja od sila Osovina je bilo točno. Nekoliko sovjetskih armija je opkoljeno i uništeno od Wehrmachta u dvostrukom uklještenju, čime je otvoren put prema jugu.[13]

Iako je bitka za Kijev bila pobjeda sila Osovine, samo je još više odgodila početak napada na Moskvu. Guderian je zapisao: "Kijev je sigurno bila briljantna taktička pobjeda, ali je i dalje otvoreno pitanje da li je imala značajnu stratešku vrijednost. Svatko je sada ovisio o sposobnosti [sila Osovine] da osigura očekivane rezultate prije zime i čak prije prvih jesenjih kiša. "[14] Hitler je i dalje vjerovao da Wehrmacht ima priliku završiti rat prije zime zauzimanjem Moskve. 2. listopada, Grupa armija Centar, koju je vodio Fedor von Bock, pokrenula je konačnu ofenzivu prema Moskvi, pod nazivom operacija Tajfun.[15]

Prvi prodori sila Osovine (30. rujna – 10. listopada)

Planovi

Za Hitlera, Moskva je bila najvažnija vojna i politička meta, jer je očekivao da će predaja grada dovesti do kolapsa Sovjetskog Saveza. General Franz Halder je 1940. zapisao: "Najbolje rješenje bi bila direktna ofenziva na Moskvu."[16] U napadu je sudjelovalo pješaštvo, oklopne divizije i Luftwaffe. Sveukupno, preko milijun vojnika je poslano sa zapada prema Moskvi, sa 1.700 tenkova. Ipak, od 22. lipnja, Luftwaffe je izgubio 1.603 borbena zrakoplova, a 1.028 je oštećeno. Luftflotte je stoga imao samo 549 spremnih zrakoplova.[17] Napad se oslanjao na standardne blitzkrieg taktike, u kojima su Panzer postrojbe jurile duboko u sovjetske formacije i izvele dvostruko uklještenje, stavile Crvenu armiju u džep te ih uništile.[18]

Wehrmacht je planirao napasti Moskvu sa sjevera i juga, ali je već tada osjećao logističke poteškoće. Guderian je primjerice zapisao kako neki njegovi uništeni tenkovi nisu bili zamijenjeni, te da njegove postrojbe nisu imale dovoljno goriva za početak operacije.[19]

Sovjetske snage su imale oko 1.250.000 vojnika, 1.000 tenkova, 7.600 topova. Sovjetske zračne snage su u ratu već tada izgubile između 7.500[20] ili 21.200[21] borbenih zrakoplova. Industrija je stoga prenamijenjena u ratne svrhe kako bi se nadoknadili gubici, te su sovjetske zračne snage na početku bitke imale 936 borbenih zrakoplova, od kojih su 578 trebali osigurati obranu grada.[22] Čak i uz pojačanje, zračne snage su imale tek ¼ svojih predratnih kapaciteta.[20] Trupe i oružje, usprkos velikim brojevima, su bili slabo raspoređeni, a većina postrojbi je smješteno u samo jednu liniju, te nisu imali rezervi iza sebe.[16] U svojim memoarima, Vasiljevski piše da, usprkos tome što je Crvena armija bila jako dobro opremljena, greške u raspoređivanju postrojbi su dovele do prvotnih uspjeha Wehrmachta.[23] Također, razni sovjetski branitelji nisu imali vojnog iskustva niti dovoljno opreme (kao što je oružje protiv tenkova), dok su njihovi tenkovi bili zastarjeli.[24]

Pošto su svi muškarci išli na front, žene u Moskvi su same morale kopati rovove koji bi zaustavili tenkove.

Sovjetski zapovjednici su naredili postavljanje opsežnih linija obrane oko Moskve. Prva linija obrane je išla trasom Ržev–Vjazma–Brjansk. Druga, tzv. Možajska linija, je bila dvostruka obrana koja je išla između Tvers i Kaluge. Trostruki prsten obrane je išao oko samog grada, tvoreći obrambenu zonu Moskve.[16] Plana napada sila Osovine je otkriven vrlo kasno, pa su sovjetske trupe dobile naredbu zauzeti potpuni obrambeni položaj tek 27. rujna 1941.[16] Ipak, nove sovjetske divizije su se stvarale na Volgi, u Aziji i na Uralu, iako bi trebalo par mjeseci dok bi se te trupe mogle iskoristiti na bojištu,[25] zbog čega je bitka bila utrka sa vremenom.

Džepovi Vjazma i Brjansk

Kraj Vjazma, sovjetske snage su brzo poražene od vrlo mobilnih snaga 3. i 4. oklopne armije koje su iskoristile slaba područja u obrani te bi potom brzo otišle iza linija Crvene armije. Defenzivna skupina, koja je još bila u izgradnji, je brzo pregažena kada su se njemačke oklopne jedinice sastale u Vjazmi 10. listopada.[24] Četiri sovjetske armije (19., 20., 24. i 32.) su ostale zarobljene u velikom džepu zapadno od grada.[23]

Suprotno od njemačkih očekivanja, okružene sovjetske snage se nisu tako lako predale. Umjesto toga, borbe su bile mukotrpne i očajne, te je Wehrmacht morao uključiti 28 divizija kako bi eliminirale opkoljene sovjetske vojske, čime su trošile kapacitete kojima su htjeli napasti Moskvu. Ostaci sovjetskih snaga su se uspjeli povući i konsolidirati nove obrambene linije oko Možajska.[23] Sovjetski otpor kraj Vjazme je također stvorio dodatnog vremena za sovjetski generalštab da opskrbi pojačanjem četiri armije koje brane predgrađe Moskve (5., 16., 43. i 49.), te da preveze dvije oklopne divizije sa Dalekog istoka.[23]

Wehrmachtovo napredovanje u operaciji Tajfun

Na jugu kraj Brjanska, sovjetske snage su bile jedva donekle učinkovitije od one u Vjazmu. 2. oklopna armija je osvojila Orel 3. listopada i Brjansk 6. listopada. Luftflotte 2 je izvela 984 borbenih misija i uništila 679 vozila 3. listopada. Idućeg dana, uništili su željezničke veze te usporile sovjetsko pokretanje u području Sumi-Lgov-Kursk, te odsjekla komunikaciju između Brjanska i jugo-zapadnih fronti.[26] Sovjetske 3. i 13. armije su okružene, ali se također nisu predale dok su male skupine uspjele pobjeći do drugih obližnjih obrambenih položaja.[16]

Do 7. listopada, ofenziva Wehrmachta je usporena. Pao je prvi snijeg te se brzo otopio, zbog čega se ceste bile pune blata. Teški tenkovi i borbena vozila nisu se mogli lako kontrolirati u takvim uvjetima.[27] 4. oklopna armija je pala u zasjedu Dmitrija Leliušenka kraj grada Mtsenska. Novi sovjetski tenkovi su skriveni u šumama dok su njemačka oklopna vozila prošla kraj njih, te ih napala sa obje strane. Za Wehrmacht, šok takvog poraza i uništenja tenkova je bio tako velik da je izdana naredba o posebnoj istrazi.[24] Guderian i njegove postrojbe su saznale da su novi sovjetski tenkovi, tipa T-34, bili gotovo neprobojni za njemačke tenkovske topove. Guderian je zapisao da su "Rusi napokon naučili nekoliko stvari."[28][29] Luftflotte 2 je izveo 1.400 napada protiv sovjetskih pozicija kako bi podupro njemačku 4. oklopnu diviziju, čime je uništio 20 tenkova i 650 raznih borbenih vozila.[26][30]

I drugdje su masovni sovjetski protunapadi usporili ofenzivu Whermachta. Na fronti kraj Brjanska, naišli su na jak sovjetski protunapad. Luftwaffe je opet izveo nekoliko misija i uništio 22 tenkova i preko 450 vozila, čime je sovjetski napad zaustavljen.[26]

Dimenzije sovjetskog poraza bile su velike. Prema njemačkim procjenama, 673.000 vojnika je zarobljeno od Wehrmachta u oba džepa,[31] iako novija istraživanja navode da je bilo ipak manje zarobljenika, oko 514.000, čime se sovjetska snaga smanjila za čak 41%.[32] 9. listopada, Otto Dietrich iz Ministarstva propagande, je na konferenciji za novinare najavio skoro uništenje armija koje brane Moskvu. Pošto Hitler nikada nije morao lagati o provjerljivim vojnim činjenicama, Dietrich je uvjerio strane dopisnike da je raspad sovjetskog otpora postalo samo pitanje vremena. Njemački moral - nizak od početka Barbarosse — se značajno poboljšao, sa glasinama o povratku vojnika na Božić i velikom bogatstvu navodnog budućeg Lebensrauma na istoku.[33]

Ipak, otpor Crvene armije je uveliko usporio Wehrmacht. Kada su 10. listopada snage sila Osovine stigle do linije Možajska, pronašli su dobro pripremljene, svježe sovjetske snage. Istog dana, Žukov je pozvan iz Lenjingrada kako bi rukovodio obranom Moskve.[16] Odmah je naredio koncentraciju svih raspoloživih obrana na jačanje Možajska, što je podupro i Vasiljevski.[34] Ipak, Luftwaffe je i dalje dominirao nebom te je u novom napadu uništio 440 vozila te 150 topova.[35][36]

15. listopada, Staljin je naredio evakuaciju Komunističke partije, generalštaba te raznih civilnih ureda iz Moskve u Samaru, kraj kazahstanske granice, te je ostavio samo ograničen broj službenika. Evakuacija je izazvala paniku među Moskovljanima. Idućih dana, dobar dio civilne populacije je pokušao pobjeći, masovno se ukrcavajući u vlakove te blokirajući ceste koje vode iz grada. Usprkos tome, Staljin je ostao u Moskvi kako bi umanjio strah.[24]

Linija obrane kraj Možajska (13. – 30. listopada)

Usprkos svježim pojačanjima, linija obrane kraj Možajska sastavljena od 5., 16., 43. i 49. sovjetske armije imala je sveukupno jedva 90.000 vojnika.[37] Zbog toga, Žukov je odlučio koncentrirati svoje snage na četiri kritične točke: Volokolamsk, Možajsk, Malojaroslavets i Kaluga. Cijeli sovjetski zapadni front, gotovo potpuno uništen u Vjazmi, je morao biti sastavljen ispočetka.[38]

Moskva je pretvorena u utvrdu. Prema Žukovu, 250.000 žena i tinejdžera je pravilo protutenkovske rovove oko grada te pomaklo skoro tri milijuna kubičnih metara zemlje bez mehaničke pomoći. Moskovske tvornice su transformirane u vojne komplekse: tvornica automobila je pretvorena tvornicu pušaka, tvornica satova u tvornicu pješačkih mina a tvornica čokolade je stvarala hranu za bojišnicu, dok su automehaničari popravljali oštećene tenkove i vozila.[39] Ipak, situacija je bila opasna jer je sovjetski glavni grad bio na dometu njemačkih tenkova. Moskva je postala i meta masivnih zračnih napada, iako su iste imale ograničen učinak zbog dobro postavljene protuzračne obrane i vatrogasnih službi.[40]

Između 13. i 15. listopada, Wehrmacht je nastavio sa ofenzivom. Isprva je bio nevoljan izravno napasti sovjetske obrambene linije te ih pokušao izbjeći nastavljanjem puta prema sjeveru prema slabo zaštićenom gradu Kaljininu, te na jugu prema Kaluzi i Tuli, osvojivši sve izuzev Tule. Ohrabren prvotnim uspjehom, Wehrmacht je pokrenuo izravan napad protiv ukopanih linija obrane, čime su počeli padati razni ruski gradovi: prvi je pao Možajsk, pa zatim Malojaroslavec 18. listopada, Naro-Fominsk 21. listopada, i Volokolamsk 27. listopada, nakon žestokih bitaka.[16] Žukov je bio prisiljen povući vojsku preko rijeke Nare.[41]

Na jugu, 2. oklopna armija je išla prema Tuli relativno lagano, zbog toga jer nije bilo većih koncentracija sovjetskih trupa. Ipak, loše vrijeme, problemi sa gorivom i oštećene ceste su uveliko usporili ofenzivu; Guderian je stigao do predgrađa Tule tek 26. listopada.[42] Zbog velikog otpora u Tuli, Guderianova vojska je morala stati nadomak grada tri dana kasnije.[43] Par dana kasnije, naređen je prekid ofenzive do rješavanja logističkih poteškoća i blata na cestama.

Wehrmacht pred vratima (1. studenog – 5. prosinca)

Prestanak prodiranja

Blato kraj Moskve, jesen 1941.

David Glantz je u svojoj knjizi When Titans Clashed [Kada su se sukobili titani] zapisao da bi se do jeseni 1941. Wehrmacht i Crvena armija mogli usporediti sa "ošamućenim boksačima, koji ostaju oprezno na nogama ali velikom brzinom gube moć da naude jedno drugome." Wehrmachtove jedinice su postajale izmorene, a samo ⅓ njihovih motornih vozila je funkcioniralo, pješaštvo je bilo na ⅓ do ½ prijašnjih kapaciteta, a ozbiljni logistički problemi su sprječavali dobavljanje zimske obuće na bojištu. Čak je i Hitler počeo odbacivati ideju o dugoj borbi, jer je ideja o slanju tenkova u tako velik grad bez pješaštva bio odveć riskantan potez nakon problematičnog osvajanje Varšave 1939.[44]

Adam Tooze analizira kako je sam opstanak Crvene armije bio znak da je Wehrmacht počeo gubiti u Rusiji, te stoga i rat, jer bi odlazak istočnije od Smolenska značilo rastegnuti linije opskrbe preko njihove učinkovite granice. Primjećuje kako je ogroman gubitak resursa – bez dobivanja odlučujuće pobjede – polako iscrpljivao ekonomiju Trećeg reicha do smrti.[45]

Vojne vježbe u Moskvi.

Kako bi ožilavio i motivirao Crvenu armiju te pojačao moral civila, Staljin je naredio da se 7. studenog na Crvenom trgu održi tradicionalna vojna parada povodom obljetnice Oktobarske revolucije. Sovjetske snage su prošle kraj Kremlja i onda otišle izravno na bojište. Parada je imala veliku simboličnu vrijednost za puk. Ipak, Crvena armija je bila u vrlo krhkom stanju. Iako je ojačana sa dodatnih 100.000 vojnika kod Klina i Tule, sovjetske obrane su bile tanke. Ipak, Staljin je htio pokrenuti nekoliko protuofenziva protiv njemačkih snaga, usprkos protivljenu Žukova zbog potpunog nedostatka rezervi.[46] Wehrmacht je bio u stanju odbiti većinu tih protuofenziva, iscrpljujući time Crvenu armiju od vozila i ljudi koji bi se mogli iskoristiti za obranu Moskve. Ofenziva je bila uspješna jedino kraj Aleksina, gdje su sovjetski tenkovi nanijeli teške gubitke 4. armiji.[44]

Od 31. listopada do 15. studenog, zapovjednici Wehrmachta su pripremili drugu ofenzivu prema Moskvi, usprkos manjku vojnika i opreme. Usprkos sovjetskim pojačanjima sa istoka, Wehrmacht nije očekivao da će Sovjeti ostvariti učinkovitu obranu zbog velikih gubitaka.[47] Sovjetske snage su smanjene na oko 500.000 vojnika i 890 tenkova kraj Moskve.[16] Ipak, divizije su zauzele bolje položaje, trostruki obrambeni prsten oko grada te neke ostatke sa linije obrane u Možajsku. Većina sovjetskih armija sada je imala višeslojnu obranu sa barem dvije divizije sa puškama. Također, zbog iskustva su postali spremniji na bitku.[44]

Do 15. studenog, tlo se napokon smrzlo čime se riješio problem blata. Oklopna vozila Wehrmachta su poslana u boj, sa ciljem okruživanja Moskve i spajanjem sa Noginskom, istočno od grada. Kako bi to ostvarili, odlučili su krenuti u okruženje sa sjevera i juga.[16]

Završni okršaj

15. studenog, Wehrmachtove tenkovske armije su počele ofenzivu prema Klinu, gdje nije bilo raspoloživih sovjetskih rezervi zbog Staljinove želje da se pokuša protuofenziva kod Volokolamska, koja je prisilila prerazmještanje svih raspoloživih rezervnih snaga prema jugu. Prvotni njemački napadi su razdvojili frontu na dva dijela, te razdvojili 16. i 30. armiju.[44] Žukov je zapisao u memoarima: "Neprijatelj, ignorirajući žrtve, je vršio frontalne napade, kako bi stigao do Moskve pod bilo koju cijenu."[48] Ipak, višeslojne obrane su smanjile sovjetske žrtve dok se 16. armija polako povlačila i stalno napadala njemačke divizije koje pokušavaju proboj kroz utvrde.

Klin je najzad pao nakon teške borbe 24. studenog, a idući dan i Solnečnogorsk. Sovjetski otpor je i dalje bio jak, te je ishod bitke bio nepredvidiv. Staljin je pitao Žukova da li se Moskva može uspješno obraniti te mu naredio da "govori iskreno, kao komunist". Žukov je odgovorio da je to moguće, ali da hitno treba novo pojačanje.[48] Do 28. studenog, Wehrmacht je osvojio most kraj kanala Moskva-Volga, zadnju veliku prepreku prije Moskve, te je time bio manje od 35 km udaljen od Kremlja;[44] ipak, snažan protunapad Crvene armije uspio ih je odgurnuti iza kanala.[49] Sjeverozapadno, Wehrmacht je stigao do mjesta Krasnaja Poljana, jedva nešto više od 20 km od Moskve;[50] Njemački časnici su mogli uočiti neke velike građevine tog glavnog grada uz pomoć dalekozora. Ipak, u to vrijeme i njemačke i sovjetske jedinice su već bila na izmaku snaga.[44]

Na jugu, nastavljena je bitka kraj Tule.[44] Guderian je zauzeo Staljinogorsk 22. studenog, te opkolio sovjetsku diviziju tamo. 26. studenog, njemački tenkovi su se približili Kaširi, gradu koji kontrolira veliku autocestu prema Moskvi. Kao odgovor, pokrenut je žestok sovjetski protunapad idućeg dana koji je vodio general Belov,[51] te zaustavio daljnji prodor prema Kaširi.[52] Wehrmacht je odbačen u prosincu, čime je osiguran južni prilaz gradu.[53] Tula je izdržao napad.

Vojnici Wehrmachta u snijegu, zapadno od Moskve

Zbog žilavog otpora na sjeveru i jugu, Wehrmacht je 1. prosinca pokušao izravan napad sa zapada, ali je ofenziva imala ograničenu potporu tenkova, te su sovjetske snage uspijele u protuofenzivi odbaciti ih podalje od grada.[44] 2. prosinca, bataljun sila Osovine je stigao do grada Himki - udaljenog oko 8 km od Moskve - što je najdalji prodor Wehrmachta do Moskve.[54]

Temperature su se spuštale. 30. studenog, von Bock je javio Berlinu da je temperatura bila –45 °C.[55] General Erhard Raus je bilježio temperature u svojem dnevniku. Ukazuje na iznenada puno hladnije razdoblje od 4.-7. prosinca, od –36 do –38 °C.[56] Izvještaji o temperaturi su se razlikovali.[57][58] Žukov navodi da je u studenom temperatura ostajala između –7 do –10 °C[59] Vojnicima sila Osovine to nije bilo bitno jer su se ionako smrzavali pošto nisu imali valjanu zimsku opremu. Zabilježeno je 130.000 slučajeva smrzavanja u Wehrmachtu.[60] Smrznuta mast se morala otkloniti od svake čahure za top[60] a vozila su se morala zagrijati satima prije upotrebe. I Sovjeti su bili pogođeni vremenom, ali su bili bolje opremljeni.[58]

Ofenziva sila Osovine je zaustavljena. Heinz Guderian je napisao u dnevniku sljedeće: "Ofenziva na Moskvu nije uspjela... Podcijenili smo neprijateljske snage, kao i njegovu veličinu i klimu. Na sreću, zaustavio sam svoju vojsku 5. prosinca, inače bi katastrofa bila neizbježna."[61]

Sovjetski protunapad

Wehrmacht je procijenio da Sovjeti više nisu imali rezervi te stoga nisu bili sposobni izvesti protunapad. To se pokazalo netočnim jer je Staljin doveo 18 divizija, 1.700 tenkova i preko 1.500 borbenih zrakoplova iz Sibira i Dalekog istoka,[62] oslanjajući se na procjenu špijuna, Richarda Sorega, da Japan neće napasti Sovjetski Savez. Crvena armija je akumulirala rezervu od 58 divizija do kraja godine,[60] kada je ofenziva koju su preporučili Žukov i Vasiljevski napokon odobrena od Staljina.[63] Ipak, i sa novim pojačanjima, sovjetske snage su imale tek 1.100.000 ljudi,[57] tek malo više od Wehrmachta. Ipak, uz pažljivo razmještanje snaga, na kritičnim točkama je dosegnut razmjer snaga dva naprema jedan.[60] 5. prosinca, započet je protunapad na Kaljininskom frontu. Nakon dva dana malog napretka, Sovjeti su zauzeli Krasnaja Poljana i nekoliko drugih gradova u okolici Moskve.[16]

Ruska poštanska marka koja obilježava 60. obljetnicu bitke za Moskvu

Istog dana, Hitler je potpisao direktivu br. 39, čime se izdaje naredba da Wehrmacht zauzme obrambeni stav na cijelom bojištu. Ipak, njemačke snage nisu mogle organizirati solidnu obranu te su bili prisiljeni povući se kako bi konsolidirali svoje pozicije. Guderian je zapisao da je u razgovoru sa drugim zapovjednicima spomenuto kako se trenutna fronta ne može održati.[64] 14. prosinca, Franz Halder i Günther von Kluge su napokon dali dopuštenje za povlačenje do zapada rijeke Oka, bez odobrenja Hitlera.[65] 20. prosinca, na sastanku sa najvišim službenicima, Hitler je povukao naredbu o povlačenju i naredio vojnicima da brane svaki pedalj zemlje.[66] Guderian je prosvjedovao, primjetivši da su gubici od hladnoće zapravo veće od gubitaka na bojištu, te da dostava zimske opreme kasni iz Poljske.[67] Guderian je stoga smijenjen za Božić, zajedno sa generalima Hoepnerom i Straussom, zapovjednicima 4. i 9. oklopne armije. Fedor von Bock je također smijenjen, službeno zbog "zdravstvenih razloga."[68] Walther von Brauchitsch, načelnik generalštaba, je smijenjen 19. prosinca.[69]

U međuvremenu, sovjetske snage su nastavile djelovanje na sjeveru. Oslobodili su Kalinjin, Klin te zauzeli stožer njemačkog 46. oklopnog korpusa izvan grada. Time je nastala izbočina oko Klina. Sovjetski zapovjednik, general Konjev, pokušao je okružiti preostale njemačke postrojbe. Žukov je usmjerio snage na jugu izbočine, kako bi pomogao Konjevu. Okruženje nije uspjelo, ali su se snage sila Osovine ipak smanjile. Drugi pokušaj usmjeren je protiv 2. oklopne armije, ali su naišli na jak otpor kraj Rževa pa su morali stati. Time se stvorila izbočina koja je trajala do 1943. Na jugu, ofenziva je oslobodila grad Tulu 16. prosinca. Velik uspjeh bilo je okruženje i uništenje njemačkog XXXIX. korpusa.[70]

Luftwaffe je bio paraliziran od sredine prosinca. Temperature su znale pasti i do −42.[71] Logističke poteškoće i val hladnoće otežali su uvjete ratovanja do siječnja 1942. U međuvremenu, Luftwaffe je skoro nestao iznad neba Moskve, dok su sovjetske zračne snage jačale.[71] 4. siječnja, nebo se razvedrilo te je Luftwaffe brzo ponovno opremljen i pojačan iz vojnih baza u Trećem Reichu. Bio je to pokušaj spašavanje situacije u zadnji tren, ali je uspio. Luftwaffe je spriječio potpuni kolaps Grupe armije Centar. Između 17. i 22. prosinca, Luftwaffe je uništio 299 motoriziranih vozila i 23 tenkova oko Tule, čime je zadat udarac Crvenoj armiji koja je htjela potpuno odgurnuti Wehrmacht prema zapadu.[72][73]

Ipak, Sovjeti su uspjeli vratiti gradove Naro-Fominsk, Kalugu i Malojaroslavec do 2. siječnja, nakon 10 dana žilave borbe.[16] Sovjetske rezerve su bile niske pa je protunapad zaustavljen 7. siječnja 1942., ali su ipak uspjeli odgurnuti snage sila Osovine 100 km dalje od Moskve. Staljin je naredio daljnje napade, ali zbog iscrpljenosti Crvene armije, oni nisu uspjeli.[74] Ipak, Moskva je obranjena čime je moral Sovjeta značajno poboljšan, dok je Wehrmacht pretrpio prvi poraz. Iduće godine, borbe na istočnom frontu će se nastaviti te će dovesti do neminovnog "rata iscrpljivanja".

Naknadno, Moskva će, kao i Staljingrad, postati simbol otpora protiv snaga sila Osovine, početna strateška pobjeda te 1965. postati jedan od "gradova junaka".

Odjek

Wehrmacht se morao povući prema zapadu, ali je Moskva ipak ostala ranjiva sve do listopada 1943., kada je Crvena armija odlučnim jurišem prešla most na Smolensku i rijeku Dnjepar na kraju druge bitke za Smolensk.

Ljutit što njegova vojska nije osvojila Moskvu, Hitler je otpustio načelnika generalštaba, Walthera von Brauchitscha, 19. prosinca 1941., te osobno preuzeo komandu nad Wehrmachtom,[69] preuzimajući ju od iskusnih i stručnih njemačkih vojnih službenika. Hitler se time okružio činovnicima koji su mu bili poslušni i vjerni, ali imali malo ratnog iskustva. Guderian je kasnije zapisao u memoarima: "Ovo je stvorilo zahlađenje u našim odnosima koje nakon toga više nikad nije popravljeno."[75] To je pak povećalo nepovjerenje Hitlera prema zapovjednicima te smanjilo vještinu njemačke vojske. Neminovno, time je izbio rat iscrpljivanja.

Pobjeda je pak dovelo do povećanja Staljinova samopouzdanja koji je smatrao da Wehrmacht ima najviše vojnika oko Moskve, te je stoga naredio napad na jug gdje je smatrao da će biti manji otpor, usprkos protivljenju Žukova, što će dovesti do neuspjeha prilikom druge bitke za Harkov i okruženja Vlasovoe vojske oko Lenjingrada u neuspjelom pokušaju zaustavljanja opsade grada.

1.028.600 osoba je dodijeljena posebna medalja zbog zasluga obrane Moskve od 1944. Pedeset godina kasnije, 1995., otvoren je Muzej obrane Moskve u kojem su izloženi predmeti, fotografije i zapisi bitke.[76]

Žrtve

Spašavanje ranjenika na ratnom frontu

Procjenjuje se da je najmanje 700.000 ljudi umrlo na obje strane u bitci.[77]

John Erickson navodi brojku od 653.924 žrtava na sovjetskoj strani od listopada 1941. do siječnja 1942.[78] Glantz navodi brojku od 658.279 samo za fazu obrane, plus dodatnih 370.955 za protunapad tijekom zime do 7. siječnja 1942.[79] Velika sovjetska enciklopedija, objavljena 1973.–1978., procjenjuje 400.000 njemačkih žrtava do siječnja 1942.[68]

Moskovska enciklopedija, objavljena 1997., navodi brojku od 145.000 njemačkih i 900.000 sovjetskih žrtava za fazu obrane, te 103.000 njemačkih i 380.000 sovjetskih žrtava za protunapad do siječnja 1942. Ipak, među žrtvama na sovjetskoj strani su ubrojani i zarobljenici.[16] Wehrmachtov izvještaj pak navodi 35.757 ubijenih, 128.716 ranjenih i 9.721 nestalih od listopada 1941. do siječnja 1941.[80] Stoga, ukupne žrtve se procjenjuju na 174.000 do 400.000 za Wehrmacht te 650.000 do 1.280.000 za Crvenu armiju.

Usprkos neslaganjima oko točne brojke, bitka za Moskvu je jedna od najsmrtonosnijih bitaka u ljudskoj povijesti.

Izvori

  1. ↑ Glantz (1995), str. 78
  2. ↑ Bergström (2007), str. 90
  3. ↑ Williamson (1983), str. 132.
  4. ↑ Bergström (2007), str. 111
  5. ↑ Heinz Guderian, Erinnerungen eines Soldaten (Memoirs of a soldier), Smolensk, Rusich, (1999), str. 229
  6. ↑ 6,0 6,1 Great Soviet Encyclopedia, Moscow, 1973–1978, entry "Battle of Smolensk"
  7. ↑ 7,0 7,1 7,2 Alan F. Wilt. Hitler's Late Summer Pause in 1941. Military Affairs, Vol. 45, No. 4 (1981), str. 187-191
  8. ↑ 8,0 8,1 Guderian (1951), str. 272.
  9. ↑ Guderian (1951), str. 267–9.
  10. ↑ A.M. Vasilevsky, The matter of my whole life, Moscow, Poitizdat, (1978), str. 134.
  11. ↑ Žukov, Memoirs, Moscow, Olma-Press, (2002), str. 352.
  12. ↑ Žukov (1971), str. 353.
  13. ↑ Vasiljevski (1981), str. 135.
  14. ↑ Guderian (1951), str. 305.
  15. ↑ Hitler u "Völkischer Beobachter", 10. listopada 1941.
  16. ↑ 16,00 16,01 16,02 16,03 16,04 16,05 16,06 16,07 16,08 16,09 16,10 16,11 Moscow Encyclopedia, ed. Great Russian Encyclopedia, Moscow, 1997, entry "Battle of Moscow"
  17. ↑ Bergstöm (2007), str. 90.
  18. ↑ Guderian (1951), str. 307–9.
  19. ↑ Guderian (1951), str. 307
  20. ↑ 20,0 20,1 Hardesty (1991), str. 61.
  21. ↑ Bergström (2007), str. 118.
  22. ↑ Bergström (2007), str. 90-91.
  23. ↑ 23,0 23,1 23,2 23,3 Vasiljevski (1981), str. 139.
  24. ↑ 24,0 24,1 24,2 24,3 Glantz (1995), chapter 6, sub-ch. "Viaz'ma and Briansk", str. 74 ff.
  25. ↑ Vasiljevski (1981), str. 138.
  26. ↑ 26,0 26,1 26,2 Bergström (2007), str. 91.
  27. ↑ Guderian (1951), str. 316.
  28. ↑ Guderian (1951), str. 318.
  29. ↑ Glantz (1995), str. 80, 81
  30. ↑ Plocher (1968), str. 231.
  31. ↑ Jukes (2002), str. 29.
  32. ↑ Jukes (2002), str. 31.
  33. ↑ Smith (1942), str. 83-91
  34. ↑ Žukov (1971), tome 2, p. 10.
  35. ↑ Plocher (1968), str. 231
  36. ↑ Bergström (2007), str. 93
  37. ↑ Žukov (1981), str. 17.
  38. ↑ Žukov (1981), str. 18.
  39. ↑ Žukov (1981), str. 22.
  40. ↑ Braithwaite (2006), str. 184–210.
  41. ↑ Žukov (1981), str. 24.
  42. ↑ Guderian (1951), str. 329–30.
  43. ↑ Žukov (1981), str. 23–5.
  44. ↑ 44,0 44,1 44,2 44,3 44,4 44,5 44,6 44,7 Glantz (1995), str. 80ff.
  45. ↑ Tooze (2006), poglavlje 15, str. 486ff.
  46. ↑ Žukov (1981), str. 27.
  47. ↑ Klink, str. 574; 590–592
  48. ↑ 48,0 48,1 Žukov (1981), str. 28.
  49. ↑ Žukov (1981), str. 30.
  50. ↑ Guderian (1951), str. 345.
  51. ↑ Erickson (1994), 'The Road to Stalingrad,' str. 260
  52. ↑ Belov (1963), str. 97.
  53. ↑ Belov (1963), str. 106.
  54. ↑ Commager (2004), str. 144
  55. ↑ Chew (1981), str. 34.
  56. ↑ Raus (2009), str. 89.
  57. ↑ 57,0 57,1 Glantz (1995), poglavlje 6, str. 86ff.
  58. ↑ 58,0 58,1 Moss (2005), str. 298.
  59. ↑ Chew (1981), str. 33.
  60. ↑ 60,0 60,1 60,2 60,3 Jukes (2002), str. 32.
  61. ↑ Guderian (1951), str. 354–5.
  62. ↑ Goldman (2012), str. 177
  63. ↑ Žukov (1981), str 37.
  64. ↑ Guderian (1951), str. 353–5.
  65. ↑ Guderian (1951), str. 354.
  66. ↑ Guderian (1951), str. 360–1.
  67. ↑ Guderian (1951), str. 363–4.
  68. ↑ 68,0 68,1 Great Soviet Encyclopedia, Moscow, (1973–78), poglavlje "Bitka za Moskvu 1941–42"
  69. ↑ 69,0 69,1 Guderian (1951), str. 359.
  70. ↑ Glantz & House (1995), str. 88–90.
  71. ↑ 71,0 71,1 Bergstrom (2003), str. 297.
  72. ↑ Bergström (2007), str. 112-113.
  73. ↑ Bergström (2003), str. 299.
  74. ↑ Glantz & House (1995), str. 91–97.
  75. ↑ Guderian (1951), str. 365.
  76. ↑ Rodric Braithwaite, "Moscow 1941: A City and Its People at War", str. 345.
  77. ↑ „Moscow, World War II (Sept. 1941-Jan. 1942): 719 000”. necrometrics.com. Pristupljeno 14. ožujka 2013. 
  78. ↑ Erickson (1994), tablica 12.4
  79. ↑ Glantz (1995), tablica B
  80. ↑ „Heeresarzt 10-Day Casualty Reports per Army/Army Group, 1941”. ww2stats.com. Arhivirano iz originala na datum 2013-05-31. Pristupljeno 14. ožujka 2013. 

Literatura

Vanjske veze

55°45′N 37°38′E / 55.750°N 37.633°E / 55.750; 37.633

Kembali kehalaman sebelumnya