Hristologija

Hristologija ili kristologija (od Hristos i grčke -λογία, -logia) je oblast kršćanske teologije koja se primarno bavi prirodom i ličnošću Isusa Krista, prema zapisima u kanonskim evanđeljima i pismima Novog zavjeta.^[3]

Kao takva, kristologija se bavi detaljima Isusovog života (što je činio) i njegovog nauka (što je govorio) kako bi jasnije razumjela tko je on u svojoj ličnosti, i koja je njegova uloga u spasenju.^[4] Primarne teme uključuju odnos Isusove prirode i ličnosti sa prirodom i ličnošću Boga Oca.

Pitanje "Ko je Isus?" predstavlja izvor hristologije i hrišćanstva općenito.^[5] Prema Evanđelju pitanje identiteta je prvi postavio sam Isus, koji pita svoje učenike: "Šta kažu ljudi o meni - ko sam ja?" Tokom prvih vekova hrišćanstva vjerovanja o Isusu pretrpjela su znatne promjene, što kritički proučavaoci nazivaju hristološkim razvojem "od Isusa do Krista".^[6] Odlučujući element bila je promjena od ideje o čovjeku koji postaje Bog u ideju o Bogu koji postaje čovjek.^[7] Pravovjerna hristologija je poglavito fiksirana odlukama nikejskog sabora 325.

Sva mišljenja o Isusu Hristu koja odstupaju od pravoverja, Crkva naziva "hristološkim jeresima".

Razvoj

Rana hristologija, koja se razvija u čisto judejskom okruženju, opisuje Isusa titulama i pojmovima judejskog predanja. Isus se smešta u okvire proročkog predanja Izraila kao prorok čije reči i dela imaju božansku vlast.^[5] Aramejska titula koja odgovara grčkoj „Gospod“, kod prvih aramejskih hrišćana je najverovatnije „mari“. Ova titula je u svakodnevnoj upotrebi bila prosto titula ljubaznog obraćanja — nešto kao obraćanje „gospodine“ u savremenom jeziku — bez naročitog religijskog značaja.^[5] Prva zajednica vidi Isusa kao autentičnog „učitelja“ (rabi), očekivanog da ponovo dođe kao sudija „Gospoda“ (mari). Zizijulas smatra da povik maranatha („Gospod je blizu“) vlada kao najdrevnija hristologija prvih zajednica koje su govorile aramejski i iščekivanje skori Isusov drugi dolazak.^[5]

Karakteristična crta rane kristologije je njezin adopcionistički karakter. Rana zajednica je verovala u Isusa koji je rođen kao čovek, te je postao »Mesija« i »Sin Božji« aktom Božje volje. Isus iz Nazareta je Mesija obećan od proroka. On je nakon smrti božanskim oživljavanjem postavljen s desne strane Boga i uskoro će se vratiti da osnuje carstvo na Zemlji.^[8] Ova rana kristologija se nadovezuje na judaistički pojam Mesije koji je izabran od Boga da bi zaveo carstvo pravednosti i ljubavi.^[7] Ova doktrina je nazvana »adopcionistička« jer pretpostavlja akt adopcije - čovjek je uzdignut do Boga; on je usvojen od Boga. Ova najstarija doktrina o Kristu je kasnije potisnuta drugim, obuhvatnijim doktrinama.^[7]

Propoved o Isusu se ubrzo prenosi Jevrejima koji imaju grčko obrazovanje, tzv. „helenistima“, što predstavlja najodlučniji preokret u istoriji hrišćanstva.^[5] Prevod Starog zaveta na grčki jezik, Septuaginta, dodao je platonske kolorite hebrejskim pojmovima, menjajući izvorno značenje. Upotreba Septuaginte od strane judeohrišćana imala je ozbiljne teološke posledice prilikom upotrebe titule kurios i cristos u ranoj hristologiji.^[5] Kod Pavla iz Tarsa je pojam »Sin Božji« već poprimio drukčije značenje, pa je Isus Sin Božji od samog početka. Centralne teme njegove hristologije su ideja o pred-postojanju Krista i slavljenje Krista kao Kyriosa (Gospodin).^[9] Isus više nije bio čovjek uzvišen do boga, već bog sišao da postane čovjek.^[7] Uvođenje kristologije Logosa u apologetskom razdoblju je transformiralo hrišćanstva u doktrinu sa grčko-filozofskim crtama, potisnulo stare eshatološke ideje i zamijenilo historijskog Isusa konceptualnim Kristom.^[7]

Na prvom saboru u Nikeji 325. službeno je utvrđena pravoverna je hristološka dogma. Božji Sin, čovjek uzdignut do Boga, postao je Bog Sin, koji je uvijek bio Bog i koji je postojao prije svega stvorenog, koji je iste prirode s Bogom, no kojeg ipak treba razlikovati od njega. Arijevo gledište da su Isus i Bog bili slične, ali ne i istovjetne prirode, je odbačeno je u korist Atanazijeve teze koja je usvojena.^[7] Nakon Apostolskog doba se u okviru kristologije raspravljalo o brojnim pitanjima, a naoko sitne, ali politički naglašene razlike u 4. vijeku su dovele do razvijanja raskola među denominacijama.

U 13. vijeku je katolički teolog Toma Akvinski pružio prvu sistematsku kristologiju koja je riješila niz dotadašnjih problema. U svojoj je kristologiji Toma Akvinski promicao savršenstvo Kristovih ljudskih atributa.^[10]^[11]^[12] Srednji vijek je također doveo do razvoja "blage slike Isusa" kao prijatelja i živog izvora ljubavi i utjehe, a ne samo slike Kyriosa.^[13]

Prema teologu Karl Rahneru, svrha moderne kristologije je formulirati kršćansko vjerovanje da je "Bog postao čovjeka i da je Bog-čovjek jedinstveni Isus Krist" i to na način da se taj koncept može konzistentno razumjeti, bez zbrke koje su izazvale ranije rasprave i mitologije.^[14] Međutim, postoje i neke kršćanske denominacije, kao Crkva Isusa Krista Svetaca posljednjih dana, koje vjeruju da su Bog i Isus doslovno različite ličnosti.

Povezano

Izvori

↑ God's human face: the Christ-icon by Christoph Schoenborn 1994 ISBN 0-89870-514-2 page 154
↑ Sinai and the Monastery of St. Catherine by John Galey 1986 ISBN 977-424-118-5 page 92
↑ Christology: A Biblical, Historical, and Systematic Study of Jesus by Gerald O'Collins 2009 ISBN 0-19-955787-X pages 1-3
↑ Catholic encyclopedia: Christology
↑ ^5,0 ^5,1 ^5,2 ^5,3 ^5,4 ^5,5 „Јован Зизијулас, Јелинизам и хришћанство”. Arhivirano iz originala na datum 2018-03-04. Pristupljeno 2013-02-22.
↑ Paula Fredriksen, From Jesus to Christ: The Origins of the New Testament Images of Christ, Yale University Press, 2000, ISBN 978-0-300-08457-3
↑ ^7,0 ^7,1 ^7,2 ^7,3 ^7,4 ^7,5 Erich Fromm, Dogma o Kristu (scribd)
↑ Adolf Harnack, History of Dogma, I, 78.
↑ Christ in Christian Tradition: From the Apostolic Age to Chalcedon' by Aloys Grillmeier, John Bowden 1975 ISBN 0-664-22301-X pages 15-19 [1]
↑ Christology: Biblical And Historical by Mini S. Johnson, 2005 ISBN 81-8324-007-0 page 76-79 [2]
↑ Christology: A Biblical, Historical, and Systematic Study of Jesus by Gerald O'Collins 2009 ISBN 0-19-955787-X pages 208-212 [3]
↑ Aquinas as authority by Paul van Geest, Harm J. M. J. Goris pages 25-35 [4]
↑ Christology: Key Readings in Christian Thought by Jeff Astley, David Brown, Ann Loades 2009 ISBN 0-664-23269-8 page 106
↑ Encyclopedia of theology: a concise Sacramentum mundi by Karl Rahner 2004 ISBN 0-86012-006-6 pages 755-767