Jakob Prandtauer (Stanz bei Landeck, 16. jul 1660. - Sankt Pölten, 16. septembar 1726. bio je jedan od naznačanijih graditelja austrijskog baroka.[1]
Biografija
Rođen je u seljačkoj porodici Simona i Marije Prandtauer u današnjem Okrugu Landeck.
Od 1677. do 1680. učio se klesarskom zanatu kod zidarskog majstora Georga Asama u Schnannu, - 13. januara 1689. primljen je kao kalfa u klesarski ceh u Imstu a 1692. sa 32 godine, proglašen je majstorom.[1]
Predpostavlja se da je kao mladić radio za grofa Alberta Ernsta Gurlanda na njegovom [[dvorac|dvorcu Thalheim.
Zna se da se 12. jula 1692. oženio, i iste godine kupio kuću u samostanskom kvartu Sankt Pöltena u kojoj je živio do svoje smrti.[1]
Sve do 1702. nije imao nikakvih većih narudžbi, ali se zna da je radio za crkvene prelate, te godine angažiran je na izgradnji Opatije u Melku, koju je s prekidima gradio do kraja svog života, ona je postala njegovo životno djelo -
jedna od najljepših baroknih građevina na svijetu.[1]
Sa 48 godina, nakon smrti talijanskog arhitekta Carla Antonia Carlonea postao je njegov nasljednik - protomajstor, pa uz Melk podigao najveće gornjoaustrijske
opatije u Garstenu, Kremsmünsteru i Sankt Florianu.[1]
U svojim kasnijim godinama Prandtauer je zajedno sa Fischer von Erlachom radio na augustinskom samostanu Herzogenburg u kojem je pored zgrada podigao
svečani salon.[1]
Pored tog podigao je i brojne manje sakralne objekte, od kojih valja istaknuti kupolu crkve u mjestu Maria Taferl (1707. - 1711.). U to vrijeme podigao je veliki salon u Opatiji Garsten,
a nešto kasnije i mramorni salon u Opatiji Sankt Florian.[1]
Jakob Prandtauer se još i danas drži više za majstora zidara tipičnog "austrijskog baroka", nego za arhitekta.
Kad je umro ostavio je golem opus sakralnih objekata, njegovu radionicu nastavio je voditi njegov učenik Joseph Munggenast, sa njegovim sinovima, oni su dovršili projekte koje je on započeo.[1]
Pokopan je u katedrali Sankt Pöltena.[1]
Prandtauerov rad karakterizilo je korištenje starih zatečenih građevina, koje je on vješto uklapao u nov barokni ansambl.
On je iznad svega bio praktičan i prilagodljiv, svakom zadatku prilazio je studiozno, nastojeći pomiriti najrazličitije zahtjeve, od
topografije, postojećeg stanja do financijskih sredstava.[1]
Njegov arhitektonski vokabular kog je definirao do 1708., bio je kombinacija suvremenih i klasičnih elemenata, kog je često primjenjivao na istim građevinama.
Karakteristika svih njegovih samostana bio je klaustar, kom je posvećivao naročitu pažnju, naročito na fasade, i to bez obzira na veličinu i značaj te institucije, jer ih sve tretirao jednako.[1]
Izvori
- ↑ 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 „Prandtauer, Jakob” (njemački). Austria-Forum. Pristupljeno 08. 02. 2016.
Vanjske veze
