Zamisli fluxusa najbliže su neodadi, no bitna ralika između njih je u ideološkom aspektu. Dok je neodada usmjerena na hladnom konstatiranju činjenica i činjenja, hladno, bez ekspresivnih gesti, te je usmjerena na kritiku visokomodernističkekulture i umjetnosti, fluxus ima vitalistički, egzistencijalni, spiritualni i politički karakter. On je emancipatorski pokret koji se zalaže za individualnu i društvenu promjenu, za estetizaciju svakodnevnice i deestetizaciju umjetnosti.[1]
Manifestacija Fluxus (Koncert za podmorske sendviče) u Kurhausu, Scheveningen (Holandija), 13. novembra 1964.
Fluxus se zasniva na slijedećim pozicijama:
život je umjetničko djelo, umjetničko djelo je život;
fluxus radi kako s medijima zapadne kulture (muzičke tradicije, elektronika, film, video, izdavaštvo), tako i s konceptima svijesti, slučaja, prosvjetljenja iz zen budizma;
fluxus ostvaruje lijevu revolucionarnu političku viziju s idejom da kroz umjetnost i promjenu pojedinca treba promijeniti društvo.[1]
