Pojam antika dolazi od latinskogantiquus – "star, starinski, drevan". Iz latinskog je riječ ušla u gotovo sve moderne europske jezike (njemački: die Antike, engleski: antiquity, ruski: Античность – antičnost). U osnovnom značenju, odnosi se na kulture Stare Grčke i Rima i kulture pod njihovim utjecajem. U širem značenju znači "davnina".
Značenje pojma
Pojam antika ima osnovno i šire značenje, pri čemu postoje i varijacije unutar osnovnog značenja o tome što se pod njim razumijeva.
Osnovno značenje
Pojam antika u svojem osnovnom značenju u literaturi obuhvaća kulture izrasle na obalama Sredozemlja u razdoblju od oko 1200. ili 800. g.pr.Kr. do oko 500. ili 600 g.n.e, tj. približno od pojave grčkih gradova-država (polisa) i grčke arhajske umjetnosti do propasti Zapadnoga Rimskoga Carstva i "paganske" kulture. Postoji zajednička i neprekinuta kulturna tradicija, koja započinje oko godine 800. pr. Kr, razvija se i uz razne preobrazbe održava kroz gotovo tisućljeće i pol. Nakon prvog stoljeća prije naše ere uz to se u okviru Rimskog Carstva oblikovalo i političko jedinstvo.
Ponekad se u antiku uvrštava i starije doba Kretsko-mikenske kulture, koje započinje oko 1900. g.pr.Kr. Većina autora ovo razdoblje razmatra posebno, jer kretsko-mikenska kultura u području Grčke i Egejskog mora propala je do oko 1100. g.pr.Kr. uz golema razaranja i ekonomski, demografski i kulturni nazadak, pa slijedi mračno razdoblje i nema kulturno kontinuiteta.
Pojam antika prvenstveno podrazumijeva kulturu Grčke i Rima i svih zemalja koje su bile pod utjecajem grčke i rimske kulture. Ponekad se to pobliže označava sintagmom klasična antika (ili klasična starina, ili klasična kultura), dok pojam "antika" može obuhvatiti i druge sredozemne kulture toga razdoblja (npr. židovsku, perzijsku, egipatsku, keltsku itd.).
Pojam se počeo koristiti u Europi u srednjem vijeku jer se o starim Grcima i Rimljanima generalno govorilo kao o "starima", dok se o kulturama i civilizacijama koje su im prethodile nije znalo gotovo ništa (situacija se počela mijenjati tek u XIX. st.).
Antika i Stari vijek
Antika je u uobičajenoj podjeli povijesti dio Starog vijeka (koji započinje pojavom prvih civilizacija u Mezopotamiji i Egiptu oko godine 3500. pr.Kr., a završava padom Zapadnog Rimskog Carstva). Ponekad se i izjednačava s pojmom "Stari vijek"; npr. Eduard Kale u knjizi Povijest civilizacija ima poglavlje "Antičko razdoblje" i piše: »Pod antikom se obično razumijeva kulturna povijest Stare Grčke i Rima, no mi ovdje (…) u antičke civilizacije uključujemo sve stare ili drevne civilizacije koje su se u raznim područjima Zemlje javile prije ili u vrijeme stare Grčke i Rima.« (str. 23).
Antika je posljednje razdoblje Starog vijeka; slijedi Srednji vijek.
Šire značenje
U širem smislu (uobičajeno u svakodnevnom govoru, ponekad u literaturi), pojam antika označava davno prošlo vrijeme, davninu. Ponekad se koristi i kao pogrda (pejorativno): zastarjeli pogledi i vrijednosti, koji su nekada nešto značili, a danas su besmisleni; također i osoba, koja ima takve poglede.
Pridjev antički odnosi se na antiku u prvom smislu (antička filozofija, umjetnost isl.), a antikni na općenito značenje (antikni namještaj, nakit, svjetonazor idr.). Pridjev antikvaran i imenica antikvitet označavaju predmet koji ima kulturnu vrijednost po svojoj starini i rijetkosti.
Razdoblja unutar antike
Razdoblje antike (u osnovnom značenju) uobičajeno se dijeli u tri podrazdoblja. Granicu čine osvajanja Aleksandra Makedonskog (umro 323. g. pr.Kr.) i uspon moći Rima.
Grčko doba. U prvom razdoblju antike grčka je kultura, iako donosi izvanredne novine, još marginalna u odnosu na stare civilizacije i velike sile onoga doba (Egipat, Asirija, Babilonija, Perzija).
Helenizam. Nakon Aleksandrovih osvajanja (do 323. g. pr.Kr.), Makedonija postaje velesila i grčka se kultura naglo širi u zauzeta područja, koja su ranije većinom bila pod vlašću Perzije, potiskujući tradicionalne kulture; tako nastaje razdoblje helenizma. S obzirom na brojčanu malobrojnost Grka i drevnost kultura pokorenih naroda, grčka kultura pritom doživljava značajne promjene, koje mnogi povjesničari označavaju kao dekadenciju.
Rimsko razdoblje. Razni povjesničari različito označavaju kada prestaje razdoblje helenizma, a započinje rimsko razdoblje: od 201. g. pne. (kraj Drugog punskog rata) do 30. g. pne. (Egipat, posljednje kraljevstvo pod helenističkom dinanstijom, pada pod rimsku vlast). Riječ je naravno, kao i uvijek kada u historiografiji postoje ovakva neslaganja, o procesu, gdje je svaki fiksni datum manje ili više arbitaran. U kulturnom smislu, Rimsko razdoblje je uvelike nastavak helenizma, jer su rimska znanost i umjetnost ovisni o grčkoj; nova dostignuća razvijena su uglavnom u pravu i arhitekturi, a značajne promjene događaju se u religiji: religije "uvezene" sa istoka (štovanje egipatskih Izide i Ozirisa, maloazijske Kibele, perzijskog Mitre idr, te židovstvo i kršćanstvo) postepeno potiskuju staru grčku i rimsku religiju.
U slijedećim stoljećima Grci su širili svoje obrazovanje i kulturu cijelim Sredozemljem, a od vremena Aleksandra Velikog i na orijent pa i dalje, u Središnju Aziju. Rimljani su antičku kulturu prenijeli na srednju i sjeverozapadnu Europu, gdje se ona kasnije, od ranog srednjeg vijeka razvila u srednjevjekovnukršćansku zapadnjačku kulturu.
Kraj antike
Kao kraj razdoblja antike, različiti autori označavaju različite godine i događaje tijekom tri stoljeća.
Godina 325. Nicejski koncil, prvi opći sabor krščanstva, koje te godine postaje priznata religija (a pola stoljeća kasnije i jedina dozvoljena).
Godina 529. Sveti Benedikt iz Nursije osniva prvi samostan na zapadu, a istovremeno se u Ateni zatvara Akademija, koju je 900 godina ranije utemeljio Platon. To je kraj antičke filozofije, pet godina nakon smrti zadnjeg starovjekovnog nekršćanskog filozofa Boetijea (524).
Godina 565. Smrt bizantskog cara Justinijana I., posljednjeg koji je imao djelomičnog u pokušaju da obnovi nekadašnje jedinstvo istočnog i zapadnog Rimskog carstva.
Kraj antike, koji je ujedno i kraj starog vijeka, proces je osipanja političke moći Rimskog carstva i propadanja njegove kulture koji traje tijekom oko tri stoljeća; svaki pojedinačni datum je manje ili više arbitraran. Iako se u raznim udžbenicima i literaturi i danas kao kraj antike najčešće spominje 476. godina, kada pada Zapadno Rimsko Carstvo, današnji povjesničari obično smatraju da antika traje dulje, do približno 600. godine, jer u mnogim područjima kulturni se kontinuitet nastavlja.
Tako npr. kasnoantički gradovi na istočnoj obali Jadrana nastavljaju i nakon 476. živjeti na istim kulturnim i ekonomskim osnovama, što se ne mijenja ni kada početkom VI. stoljeća padaju pod političku vlast Istočnih Gota. Tek invazijom Avara početkom VII. stoljeća većina tih gradova biva razorena. U ostalima su ostaci antike živjeli u agoniji još desetljećima, dok nisu podlegli snazi slavenske asimilacije. (Suić, str. 24-25)
O kraju antike pogledaj prije svega članak kasna antika.
Pojava kršćanstva
U okviru Rimskog carstva javlja se hrišćanstvo, koje krajem 4. stoljeća postaje jedina dopuštena religija. Ono negira i uništava mnoge osnovne čimbenike antičke kulture (tradicionalna religija, filozofija, kazalište, sportska takmičenja itd.), ali od nje je ovisno i neke njene dijelove prenosi u Srednji vijek.
Preteče antičke kulture
Korijeni europske antike leže u tami. Njena se predpovijest može smjestiti u vrijeme oko 2000. pne. do 1600. pne./1550. pne., u razdoblje srednje heladike. Početkom tog razdoblja, dijelom već u vrijeme rane heladike oko 2200-2000. pne. doseljavaju indoeuropska plemena u Grčku.
Mikenska kultura
Očigledno pod utjecajem minojske kulture sa Krete, prve visoke kulture u Europi, koja je svoj procvat imala u vremenu oko 1900. - 1450. pne., na kopnenom dijelu Grčke se iz kulture srednje heladike razvila mikenska kultura (oko 1600.-1050./00. pne.). Polazište joj je vjerojatno bilo u Argolisu i pojavljuje se iznenadno s bogatim grobovima (od oko 1600 pr. Kr.). Između ostalog, mikenska kultura je od minojske preuzela pismo. Tzv. linearno pismo A koje se, između ostalog, koristilo na Kreti a do danas nije potpuno odgonetnuto jer su tekstovi pisani nepoznatim jezikom, modificirano je u tzv. linearno pismo B. Pismo B se sreće na brojnim glinenim pločicama nađenim i u palačama u Pilu, Tebi i Mikeni na grčkom kopnu, kao i na Kreti u Knososu kojim je u međuvremenu vladala Mikena.
Lavlja vrata u Mikeni
Poznata su prekrasna središta mikenske kulture. Značajna nalazišta su Mikena, Pil, i Tirint na poluotoku Peloponezu, Orhomen i Gla u središnjoj Grčkoj kao i Miletu u zapadnom dijelu Male Azije i niz drugih.
Gradska središta su imala dijelove nazvane zamak ili palača, koji su u većini slučajeva bili u 13. stoljeću jako utvrđeni. Bogati kupolasti grobovi, fina, dijelom bogato obojena keramika, umjetnički obrađeno zlato, srebro i fajansa i slični nalazi svjedoče o bogatstvu i specijaliziranosti gospodarskog sistema sa središnjom upravom. Njegovane su žive trgovinske veze s Bliskim istokom, Asirijom i Egiptom. Mikenska keramika je bila omiljena u velikom dijelu Sredozemlja, a vjerojatno su u južnoj Italiji postojala grčka trgovačka naselja.
Mračno razdoblje
Vrijeme između 1200. i 750. pne. se obično naziva "mračno razdoblje" jer iz tog vremena gotovo da i nema tragova.
Početkom tog razdoblja su mnogi gradovi na grčkom kopnu razoreni, čime je nestala i podloga za kulturu palača. Mikenska tradicija je nastavljena još oko 150 godina, prije nego je počelo tzv. protogeometrijsko razdoblje (oko 1050. - 900. pne.). Prema predaji, oko 1050. pne. počinje snažno osporavano razdoblje "Jonskih selidbi" tijekom kojih su stanovnici grčkog kopna naselili egejske otoke i Malu Aziju.
Na grčkom kopnu se pruža vrlo difuzna slika: nađeno je vrlo malo naselja, a i ta izgledaju, za razliku od mikenskog razdoblja, vrlo siromašno. Međutim u Lefkandi, na grčkom otoku Eubeji, se pruža sasvim drugačija slika: tamo su pronađeni, pored naselja s velikom zgradom kneza Lefkandija, grobovi koji su bili vrlo bogato opremljeni.
Tijekom zadnjih desetljeća se, zahvaljujući mnogim novim nalazima, "mračno razdoblje" ipak polako rasvjetljava. Prema pretpostavkama znanstvenika koji se bave istraživanjem Homera, u različitim dijelovima Ilijade ogledaju se prilike tog vremena. To je vrijeme bilo očigledno vrlo značajno za razvoj grčkog društva, sve do grčkih polisa.
Istovremeno, stvara se i sustav grčkih gradova-država, polisa, pri čemu je većina njih imala samo mali broj stanovnika.
Sparta, vojnička država u nastajanju na jugu Peloponeza, podvrgla je svojoj vlasti Meseniju i na taj način uspostavila kontrolu nad cijelim jugozapadnim dijelom poluotoka. Grad sa svojom oligarhijskim ustavom može se smatrati prvim primjerom od tada prevladavajuće polis-strukture.
I u velikom broju drugih grčkih gradova-država je ustav uređivao zajednički život građana, ali ni tiranija, kao što je postojala oko 650. pne. na primjer u Korintu i u Megari, nije bila baš rijetkost.
Kad Perzijanci upadaju u Grčku, Atenjani ih 490. pne. pobjeđuju u Maratonskoj bitci. Deset godina kasnije, perzijski Veliki vladar Kserkso I. okuplja veliku vojsku i kreće u kaznenu ekspediciju, da osveti poraz svog oca u bitci kod Maratona. Međutim, gubi pomorsku bitku kod Salamine s atenskom flotom pod zapovjedništvom Temistokla, a 479. pne. kopnena vojska gubi bitku kod Plateje s udruženim vojskama grčkih polisa. Time je Perzija za neko vrijeme potisnuta, a grčki polisi u Maloj Aziji oslobođeni.
Rastuće suparništvo između Atene kao pomorske i Sparte kao kopnene sile, dovelo je 431. pne. do Peloponeskog rata koji je trajao 30 godina, a povjesničar Tukidid ga je vrlo upečatljivo opisao. Ovaj sukob, u kojem su se uspjasi zaraćenih strana neprekidno smjenjivali, završio je 404. pne., uz pomoć koju su Spartancima pružili Perzijanci, potpunim porazom Atene i uspostavljanjem privremene hegemonije Sparte nad Grčkom.
U prvoj polovici 4. stoljeća grčki gradovi gotovo neprekidno ratuju jedni protiv drugih, svi protiv svih, mijenjaju se saveznici - uz neprekidno uplitanje perzijskih careva - pri čemu se čežnja za općim mirom koristi i za promidžbene ciljeve. Teba smjenjuje 371. pne. Spartu u njenoj ulozi hegemona nakon bitke kod Leuktre, ali je i prevlast Tebe trajala kratko. Time je Peloponeski rat, kako se to kasnije pokazalo, osjetno poremetio dotadašnji odnos snaga.
Za to se vrijeme na Siciliji moćna Sirakuza dokazala protiv trgovačke republike Kartage, koja je još od ranog 5. stoljeća pne. bila u konfliktnom odnosu s grčkim polisima. Osim toga, za razliku od matične zemlje, na Siciliji se kao oblik vladavine održala hegemonija u velikom broju gradova.
Tek prisilno ujedinjenje Grčke od strane Filipa II. Makedonskog okončalo je neprekidne borbe za prevlast između polisa. Atenjani, kao Demosten, smatrali su ga ne-grčkim barbarom, ali on je sa svojom izvrsnom vojskom dobio bitku kod Kairona338. pne. i uspostavio hegemoniju nad Helom, što je godinu dana kasnije i osnaženo Korintskim savezom.
Razdoblje helenizma je bilo obilježeno gotovo neprekidnim borbama tri velesile (Ptolemejevići, Seleukidi i Antigonidi) za prevlast. Početkom 2. stoljeća je Rim intervenirao u Grčkoj. 146. pne.Rimsko Carstvo podvrgava pobijeđene članove ahajskog saveza provinciji Makedoniji i razara vodeći polis tog vremena, Korint. Mnogi polisi, kao Atena i Sparta, neko vrijeme još ostaju, bar formalno, nezavisni. Nedugo zatim je uslijedilo pridobijanje Pergamona i 63. pne./64. pne. i zadnjih ostataka Seleukidskog područja. Zadnja država sljednica Aleksandrovog carstva, Egipat Ptolemejevića čija je zadnja vladarica bila Kleopatra VII, integrirana je 30. pne. u Rimsko Carstvo. Time je prestao postojati svijet helenističkih država kao utjecajni vojni i politički čimbenik tadašnjeg svijeta. Grčka kultura je ipak nastavila život nesmanjenom snagom u Rimskom Carstvu sve do njegovog nestanka na zapadu, a nakon toga u Bizantu.
Nakon Grka, Rimljani postaju slijedeći nositelji i posrednici antičke kulture. Što dalje su prodirali na Levant, tim više su prihvaćali književnost, filozofiju, umjetnost, arhitekturu kao i kulturu svakodnevnog življenja Grka, da bi zatim preuzeto širili dalje na područje zapadnog Sredozemlja i dalje, sve do Rajne i britanskih otoka.
Korijeni Rima
Rim, prema legendi osnovan 753. pne., nastao je, kako smatraju prema novijim istraživanjima, tek krajem 7. stoljeća spajanjem više selskih naselja uz plićine na donjem dijelu rijeke Tibra. Politički i kulturno, Rim je dugo bio pod etrušćanskim utjecajem. S druge strane, Etrušćani su još od ranije imali intenzivne kontakte s grčkim kolonistima.
Rimljani su se oko 500. pne. oslobodili prevlasti Etrušćanskog grada-kraljevstva, protjerali zadnjeg rimskog kralja Lucija Tarkvinija Oholog i razvili vlastiti, prvi oblik republikanske vlasti. U idućim desetljećima, do oko 450. pne., stvara se tablica dvanaest zakona koja bilježi prve civilne, kaznene i procesnopravne norme rimskog prava. Ustavom je utvrđena podjela vlasti, i time su položeni temelji Rimske Republike.
Istovremeno, u samom Rimu se odvija niz kriza izraženih sukobima između pretstavnika patricija koji su ustrajavali na zastarjelim socijalnoekonimskim strukturama i plebejaca koji su tražili reforme. U vrijeme građanskih ratova kriza kasnog razdoblja Rimske Republike dosiže vrhunac, i postaje jasno da je Republika kao takva nadživljena. Time postaje moguć principat. Već je Gaj Julije Cezar svojim položajem doživotnog diktatora dosegao status monarha. Prvim rimskim carom smatra se August, Cezarov nećak i nasljednik, koji je s principatom uspio umjesto razrušene republike uvesti monarhističko državno uređenje.
Rimsko Carstvo, kako ga je zasnovao August, su on i njegov nasljednik Tiberije vodili sigurnom rukom. No već u vrijeme Kaligule, Klaudija i Nerona se pojavljuju prvi znaci raspada. Nakon jedne krizne godine (Godina četiri cara) na vlast dolazi dinastija Flavijevaca (Vespazijan, Tit i Domicijan). Njihova je vladavina sve u svemu, kako na vanjsko- tako i na unutarpolitičkom planu, bila vrlo uspješna. Nakon što je Domicijan u jednoj zavjeri ubijen, ponovo slijedi jedno krizno razdoblje koje koja je uglavnom prevladana u vrijeme tzv. Pet dobrih careva.
Upravo u vrijeme tih "dobrih careva" imperij doživljava (u prvoj polovini 2. stoljeća) svoj najveći procvat i veličinu (ekspanzija u vrijeme Trajana, povrat teritorija i osiguranje granica pod Hadrijanom). Ubrzo nakon toga sve više raste pritisak na granice carstva. Na sjevernim i sjeveroistočnim granicama su to bili Germani, na istočnim Parti (koji su se uprkos nekoliko poraza uspjeli dokazati) a kasnije i Sasanidi. Sa smrću Marka Aurelija180. završava razdoblje koje su mnogi smatrali da je bilo "]]zlatno doba]]", što bi se moglo samo uvjetno takvim smatrati.
Krajem 3. stoljeća car Dioklecijan uspijeva, uvođenjem tetrarhije još jednom postići stabiliziranje carstva. To vrijeme početka kasnog starog vijeka obilježeno je prijelomnim događajima. Priznavanje i privilegiranje kršćanstva u vrijeme Konstantina I. (koje je prije toga bilo ponekad i krvavo progonjeno) predstavljalo je značajan odmak od antičke kulture, a posebno od antičke filozofije i religijskog pluralizma.
Valentinijan I. uspijeva stabilizirati zapadni dio carstva, ali u okviru seobe naroda378. dolazi do bitke kod Adrinopolisa, i time do nove krize. Car Teodozije I. Veliki je sredio stanje na istoku carstva i istovremeno je bio zadnji car koji je vladao cijelim Rimskim imperijem. On je proglasio kršćanstvo državnom religijom. No sve do, najmanje, u 6. stoljeću se dokazano na području imperija nalaze pogani.
Nakon podjele carstva 395. imeđu sinova cara Teodozija samo se Istočno Rimsko Carstvo kojim se upravljalo iz Konstantinopolisa pokazalo trajno sposobno za život (latinski je do 7. stoljeća ostao službeni jezik). Tzv. Zapadno Rimsko Carstvo je sve slabije odoljevalo navalama Huna i Germana. Došlo je do postepenog raspadanja rimske vojske, dok su Germani zaposjeli mnoge zapadne provincije i pri tome preuzeli mjesta rimskih upravljača. Promjene do kojih je dolazilo zbog posljedica seobe naroda izgleda da nisu bile ni približno tako lake i jednostavne kao što se dugo vjerovalo, i sad su ponovo predmet znanstvenih rasprava. 410. su Rim opljačkali Zapadni Goti, a 455. Vandali.
Tradicionalna povijest, koja tom događaju nije pridavala veliku pažnju, često ga je smatrala "krajem starog vijeka"; danas se odustalo od tog stajališta. Zbog više razloga se danas i 6. stoljeće ubraja u stari vijek. Istočnorimski car Justinijan I. Veliki (527.-565.) je pokušao ponovo, i to s doista dobrim rezultatima, obnoviti cijeli imperij, što na kraju ipak nije uspjelo - uz ostalo su Sasanidi vršili veliki pritisak na istočne granice. U Istočnorimskom carstvu su antička kultura i duhovni svijet živjeli i dalje do u srednji vijek, ali tu su značajni rez donijela sa sobom Arapska osvajanja i odvojila kasnoantičko ranobizantsko carstvo od srednjevjekovnogBizanta. Zavisno od razmišljanja različitih povjesničara kasna antika završava 602. godine nasilnim dolaskom na vlast cara Foke ili 641. godine nakon smrti cara Heraklija i konačnog pada Egipta u arapske ruke. [1]
Značenje i utjecaj antike
Značaj antike za daljnji razvoj svjetske povijesti je gotovo neprocjenjiv. U tom razdoblju leže korijeni razvoja zapadnog svijeta. Jonska filozofija prirode, atička demokracija, Rimsko pravo i religijski pluralizam i tolerancija su ostavština antike na koju se nadovezuju današnji prosvjetitelji, teoretičari države, prirodne znanosti, borci za ljudska prava i mnogi drugi.
Kad se u Italiji u 15. stoljeću počelo ponovo cijeniti i opnašati očuvane ostatke (uglavnom rimske) umjetnina starog vijeka, to je razdoblje nazvano renesansa, tj. ponovno rođenje antike.
