Rokoko, ili "kasni barok", umjetnički pokret i stil 18. vijeka, koji je utjecao na mnoge umjetničke aspekte uključujući slikarstvo, kiparstvo, arhitekturu, uređenje interijera, dekorativnu umjetnost, književnost, muziku, i kazalište. Razvio se u ranom 18. vijeku u Parizu kao reakcija na veličinu, simetriju i strogo propisivanje pravila u baroku, posebno kod palače Versailles.[1] Umjetnici i arhitekti rokokoa izabrali su šaljivi, ukrašeni i ljubak pristup baroku. Njihov stil karakterizira kitnjasto ukrašavanje živim bojama, asimetričnim dizajnom, zakrivljenim linijama i upotrebom zlata.
Za razliku od ozbiljnih, političkih tema razdoblja baroka, rokoko je u dekoriranju koristio razigrane i duhovite teme. Dekoracija prostorija u rokokou osmišljena je kao detaljno i potpuno ukrašavanje kompletnog prostora na raspolaganju, što je podrazumijevalo bogato ukrašen namještaj, male statue, ukrašena gledala, tapiserije, zidove ukrašene reljefima i oslikavanje zidova. Rococo je također bio poznat u kazališnoj umjetnosti. U knjizi The Rococo stoji da ni jedan drugi kulturni pokret "nije stvorio ljupkije i elegantnije dijaloge, pune zadirkivanja i neuhvatljivog i prikrivenog izražavanja i gesta, rafiniranih osjećaja i suptilne kritike" kao kazalište rokokoa, posebno u Francuskoj.[2]
Krajem 18. vijeka, rokoko je gotovo u potpunosti bio zamijenjen neoklasicizmom. Prema Riječniku Francuske akademije iz 1835., riječ rokoko "uglavnom pokriva onu vrstu ukrašavanja, stila i dizajna vezanu za vladavinu kralja Luja XV i početak vladavine Luja XVI". Ova definicija, stoga, obuhvaća svu vrstu umjetnosti od sredine 18. vijeka u Francuskoj. Pojam je etimološki kombinacija francuskih riječi rocaille (kamen) i coquilles (školjka), zbog čestih korištenja ovih predmeta kao dekorativnih motiva.[3] Mogao bi također biti kombinacija italijanske riječi "barocco" (neregularno oblikovani biser, vjerojatno izvor pojma "barok") i francuske "rocaille" (popularnog oblika vrtnih i interijerističkih ornamenata kod kojih se koriste školjke i šljunak) i može opisivati rafinirani i maštoviti stil u modi u nekim dijelovima Evrope u 18. vijeku.[4] Zbog inzistiranja umjetnika rokokoa na bogatom ukrašavanju zakrivljenim ukrasima sličnih školjkama, mnogi su kritičari koristili termin "rokoko" u uvredljivom smislu implicirajući da je ovaj stil bio neozbiljan i pomodan.
Ovaj termin se kolokvijalno pojavljuje u engleskom jeziku 1836., sa značenjem "staromodan". Rokoko je bio žestoko krtiziran i mnogi su ga smatrali površnim i neukusnim,[5][6] pogotovo u usporedbi s neoklasicizmom. Usprkos tome, mnogi su ga hvalili zbog estetskih kvaliteta,[5] a od sredine 19. vijeka, termin su konačno prihvatili i historičari umjetnosti. Iako se još vode debate o njegovoj općoj historijskoj važnosti, rokoko se danas smatra značajnim periodom u razvoju evropske umjetnosti.
Uobičajeno je mišljenje da se rokoko najprije razvio na području dekorativne umjetnosti i dizajna interijera, ali njegovo porijeklo leži u arhitekturi kasnog baroka majstora Francesca Borrominija (1599. – 1667.) uglavnom u Rimu i Camilla Guarinija (1624. – 1683.) uglavnom u sjevernoj Italiji, ali i Beču, Pragu, Lisabonu i Parizu. Plemstvo i biskupi katoličke (južne) Njemačke, Češke i Austrije pozivali su italijanske arhitekte kasnog baroka/ranog rokokoa na rad u njihovim zemljama. Inspirirane njihovim primjerom, lokalne familije zidara i obrtnika u Centralnoj Evropi, izgradili su vlastiti njemački barokni stil koji je kasnije dosegao vrhunac razrađenosti i osjećajnosti u stilu rokokoa.
Jedna vrsta egzotičnog, ali na neki način formalnijeg tipa rokokoa pojavio se u Francuskoj, kad je sukcesija Luja XIV. donijela promjenu dvorskih umjetnika i općeg umjetničkog ukusa. S krajem duge vladavine Luja XIV bogati barokni ukrasi zamjenjeni su laganijim elementima s više zakrivljenih linija i prirodnim obrazaca. Ovi elementi su evidentni u arhitektonskom dizajnu Nicolaas Pineaua. Za vrijeme razdoblja Régence, kad se dvorski život udaljio od Versaillesa, ta se promjena u umjetnosti etablirala, najprije u kraljevskoj palači, a nedugo potom u francuskom visokom društvu.
François Boucher, Le Déjeuner, (1739., Louvre), prikazuje interijer u stilu rokokoa francuske buržoaske obitelji iz 18. vijeka.
Nježnost i razigranost rokoko ukrasa često se doživljava kao savršeno usklađene s vladavinom punom ekscesa Luja XV..[7]
Godine 1730-e predstavljale su vrhunac razvoja rokokoa u Francuskoj. Stil se brzo raširio iz domene arhitekture i izrade namještaja na slikarstvo i kiparstvo, primjerice u radovima Antoinea Watteaua i Françoisa Bouchera. Rokoko je zadržao barokni ukus kompleksnih oblika i zamršenih uzoraka, ali je tada počeo uključivati i razne druge karakteristike, uključujući sklonost orijentalnom dizajnu i asimetričnim kompozicijama. Stil rokokoa su najviše raširili francuski umjetnici.
U Velikoj Britaniji rokoko se doživljavao kao "francuski ukus" i nikad se nije raširio kao arhitektonski stil, mada se njegov utjecaj znatno osjetio u ukrašavanju srebra, svile i porculana. Britanski dizajner Thomas Chippendale transformirao je dizajn britanskog namještaja onog doba kroz prilagodbu i usavršavanje rokoko stila. William Hogarth doprinijeo je razvoju teoretske baze ljepote u rokokou. Iako se nije direktno pozivao na pokret, on je u svom djelu "Analiza ljepote" (eng.: Analysis of Beauty) iz 1753. tumačio da su valovite linije i krivulje oblika slova S tipične za rokoko temelj draži i ljepote u umjetnosti i prirodi (za razliku od ravnih linija ili krugova u klasicizmu). Razvoj rokokoa u Velikoj Britaniji smatra se povezanim s buđenjem interesa za gotičku arhitekturu u ranom 18. vijeku.
Početak kraja za pokret rokokoa došao je početkom 1760-ih kad su ličnosti poput Voltairea i Jacquesa-Françoisa Blondela počele kritizirati pretjeranost i degeneraciju umjetnosti. Blondel je rokoko u suvremenom interijeru opisao kao "besmislenu, bezobličnu masu školjaka, zmajeva, trske, palmi i biljaka".[8]
U Njemačkoj je rokoko krajem 18. vijeka ismijavan frazom Zopf und Perücke ("svinjski rep i perika"), i tu fazu se katkad naziva riječju Zopfstil. Rokoko je ostao popularan u talijanskim provincijama do druge faze neoklasicizma kada je s Napoleonovom vladom stigao "Ampir". Stil ampir je u potpunosti potisnuo rokoko.
Između 1820. i 1870. ponovo se budi interes za rokoko stil. Britanci su bili među prvima koji su oživjeli "stil Luja XIV.". Ugledni umjetnici kao Eugène Delacroix i mecene kao carica Eugénie de Montijo ponovo otkrivaju vrijednost gracioznost i zaigranost u umjetnosti i dizajnu.
Rokoko po umjetničkim pravcima
Namještaj i ukrasni predmeti
Ogledalo i štukature u Palači Ludwigsburg reflektiraju karakterističnu antiarhitektonsku integraciju materijala i oblika tipičnu za rokoko
Lake teme i zamršeni uzorci u rokokou predstavljeni su u manjem razmjeru i manjim dimenzijama nego impozantna barokna arhitektura i kiparstvo. Nije dakle iznenađujuće da je umjetnost francuskog rokokoa najbolje došla do izražaja u interijeru. Elementi od kovanog željeza, porculanski kipići i pogotovo namještaj stekli su novi značaj jer su viši slojevi francuskog društva željeli opremiti svoje domove u novom, modernom stilu.
Italijansko ogledalo vidljivog rokoko dizajna s asimentričnim uzorcima
Stil rokokoa uživa u asimetriji, ukusu koji je bio nov europskom stilu. Ova praksa ostavljanja neuravnoteženih elemenata radi efekta, naziva se contraste.
U periodu rokokoa, namještaj je bio fizički i vizualno vedriji. Razvio se u statusni simbol i počinje imati važnu ulogu u komforu i prilagodljivosti. Moguće ga je s lakoćom premještati po prostoriji prilikom okupljanja, a javljaju se i mnoge specijalizirane forme kao stolica fauteuil, stolica voyeuse ili berger en gondola. Promjene u dizajnu ovih stolica variraju od odvojenih naslona za ruke s jastučićima, produljenje jastuka na naslonu unatrag (poznat kao "hammerhead") i odvojivi jastuci za sjedala. Namještaj je također slobodan u prostoru, nije više usidren na zid, čime se naglašavala vedra atmosfera i prilagodljivost svakog elementa. Mahagonij se zbog svoje čvrstoće masovno koristio u izradi namještaja, što je omogućilo uklanjanje prečki među nogama kao što je vidljivo kod mnogih stolica onog doba. Postavljanje ogledala iznad okvira kamina postalo je sve popularnije i zbog mogućnosti proizvodnje stakla bez mrlja.
U puno razvijenom rokoko dizajnu kao što je Table d'appartement (oko 1730.), njemačkog dizajnera J. A. Meissonniera koji je radio u Parizu (ilustracija ispod), nestaje bilo kakva referenca na prirodne tektonske oblike - čak je i mramorni vrh oblikovan. Pregača, noge i presvlaka besprijekorno su integrirani u tečnost suprotstavljenih oblika i "rocaillea". Čvor (noeud) presvlake pokazuje asimetrični "contraste" koji je izum rokokoa.
Skica dekoracija za stol Juste-Aurele Meissonniera, Pariz, oko 1730.
U Francuskoj je stil ostao ponešto rezerviranim, budući da su ukrasi bili većinom od drveta ili, nakon rezbarenja manje robusni i naturalistični i manje bujni u miješanju prirodnih i umjetnih oblika svih vrsta (npr. biljni motivi, stalaktiti, groteske, maske, razni obrtni alati, bedževi i drago kamenje).
Engleski rokoko bio je obuzdaniji. Namještaj Thomasa Chippendalea posjedovao je zaobljenost i osjećaj, ali ne i hirovitost francuskog ukusa. Najuspješniji predstavnik engleskog rokokoa bio je vjerojatno Thomas Johnson, nadareni drvodjelac i dizajner namještaja koji je radio u Londonu sredinom 18. vijeka.
Pojam "rokoko" dolazi iz francuskog "rocaille", riječi koja se koristi za opis ukrasa od kamena ili školjke u pećinama Versaillesa. Mnogi elementi izrezbarenog namještaja iz 18. vijeka, posebno okviri za ogledala, u svojij kompoziciji prikazuju kamenje, školjke i protjecanje vode, često u asocijaciji s kineskim figurama i pagodama.[9]
Arhitektura
Kao što je gore navedeno, arhitektura rokokoa bila je laganija, ali i više elaborirana verzija barokne arhitekture. Mada su stilovi slični, postoje značajne razlike između barokne i rokoko arhitekture. Prva od njih je simetrija[10] pošto rokoko naglašava asimetriju oblika,[10] dok je kod baroka upravo suprotno.[11] Karakteristično za oba stila bilo je bogato ukrašavanje arhitektonskih elemenata, ali prikazane teme bile su različite. Barok je primjerice bio ozbiljniji, naglašavajući religiozne teme, i često bio okarakteriziran kršćanskim temama[12] (činjenica je da je barok nastao u Rimu kao odgovor na protestantsku reformaciju);[13] Arhitektura rokokoa bila je sekularna adaptacija baroka iz 18. vijeka u kojoj su dominirale vedre i razigrane teme.[12] Ostali elementi koji pripadaju arhitektonskom stilu rokokoa su brojne krivulje i masovna upotreba dekoracija i blijede, pastelne boje.[14]
Arhitektura rokokoa donijela je također značajne promjene u samom načinu građena objekata, dajući veći naglasak na privatnost umjesto na javni prikaz veličanstvenosti u arhitekruri baroka, a poboljšanjem strukture objekata učinila je ambijent puno zdravijim.[14]
Integracija rezbarija, štukatura i freski rokoko stila u Zwiefaltenu.
U kontinentalnoj Evropi gdje je rokoko bio najviše zastupljen, dinamični i fantastični oblici izraženi su teksturama u obliku listova, školjki ili plamenih jezika u asimetričnim strukturama, te kitnjastim i prekinutim krivuljama. Intimni interijeri u rokokou poništavaju arhitektonsku podjelu arhitrava, friza i pomoću plastičnih materijala kao što je rezbareno drvo i najviše od svega štukature ostvaruju efekt piktoresknog, znatiželjnog i kapricioznog (kao npr. kod wessobrunske škole). Zidovi, strop, namještaj i rukotvorine od metala i porculana čine jedinstvenu cjelinu. Paleta boja u rokokou je mekša i blijeđa od jakih primarnih boja i mračnih tonaliteta tipičnih za barok.
Nekoliko antiarhitektonskih motiva brzo je 1720-ih preraslo u potpuno razvijeni arhitektonski rokoko stil i počelo je mijenjati interijer i dekorativnu umjetnost diljem Evrope. Najbogatiji oblici njemačkog rokokoa nalaze se u katoličkom dijelu Njemačke.
Općenito, rokoko je gotovo u potpunosti interijerski stil, zato što je bogata aristokracija odselila iz Versaillesa natrag u Pariz. Pariz je već bio izgrađen, stoga su aristokrati jednostavno preferirali renovirati interijer postojećih građevina umjesto da započnu gradnju novih.
Rokoko u slikarstvu razvija se iz dekorativne umjetnosti i profilira se kao jasni slikarski stil. Slikari rokokoa koristili su nježne boje i zaobljene forme, te često glavnoj temi dodaju elemente mitova o ljubavi ili likove kerubina kao dekoraciju. Portretiranje je također bilo vrlo popularno u to doba. Neki radovi prikazuju neku vrstu nevaljalosti ili nečistoće u ponašanju likova, čime se prikazuje historijski trend udaljavanja od barokne crkvene i državne tematike. Pejzaž je u pravilu pastoralan i često su prikazane ležerne, dokone šetnje aristokratskih parova.
Duh i svježi dah rokokoa se najbolje osjeća u slikama Antoinea Watteaua (1684.-1721.), koji doslovno prikazuje bogato i razmaženo plemstvo, najčešće mladiće i djevojke pri bezbrižnim kućnim igrama ili objesnim vrtnim zabavama gdje se likovi kreću u maglovitoj plemićkoj bajci, vode ljubav, slušaj glazbu ili naprosto uživaju (npr. Zadovoljstvo bala - 1719.). Kasnije se slikarstvo francuskog rokokoa smjelije poigrava s erotikom. U Rokokou se javlja eskapistička težnja za bijegom u prirodu, pa tako Watteau na svojoj najpoznatijoj slici Ukrcavanje za Kiteru (1717.) prikazuje veselo društvo u otmjenoj odjeći kako se padinom spušta do obale mora odakle polaze do hrama božice ljubavi Afrodite na otoku Kiteri; izlet očito posvećen zabavi i ljubavi. Watteau je dočarao raskošne boje kasne jeseni, sunce je na zalazu, a i skupina silazi u udaljenu, neizvjesnu i maglovitu dubinu. Slikar, kao prorok, simbolično prikazuje sudbinu visokog feudalnog društva koje će u najvećem obilju i najljepšem trenutku morati sići s historijske pozornice nakon francuske revolucije1789.
Nasuprot vremenu raskalašenog plemstva, rokoko je i vrijeme Prosvjetiteljstva ili "Vrijeme razuma (racionalizam)" u filozofiji. Jean-Baptiste Siméon Chardin (1699.-1779.) pokazuje poseban dar za prikazivanje života nižih slojeva pariškog građanskog društva u 18. vijeku. Pojedinosti iz svijeta pripadnika niže srednje klase na skromnim platnima prikazuje toplim, ružičastim tonovima uz ugodan naturalizam (npr. Na povratku s tržnice, 1739.). Njegovi portreti su nježni i meki, a mrtve prirode intimne i skromne sa samo nekoliko jednostavnih predmeta, ali krajnje otmjene i istančane po bojama. Njegova jako senzibilna metoda prikazivanja zablistala je u tehnici pastela. Nježne pastelne boje postale su obilježjem cijeloga razdoblja i za razliku od Baroka, sjene gotovo potpuno nestaju.
U Engleskoj se vrednuju slike prikaza londonskog života u prvoj polovici 18. vijeka s kazališnim kvalitetama. William Hogarth (1697.-1767.) se bavi sličnim temama, ali ga vlastiti podrugljivi, oštroumni komentari i moralna promišljanja o društvu onoga doba smještaju u satiričnu kategoriju umjetnosti. Npr. na slikama Život razvratnika (1733.) ili Brak po modi (1743.) pretjerano i podrugljivo pripovijeda o životu aristokracije koristeći se energičnim potezima i živahnim bojama.
Sklonost prema rokokou u Italiji se primjećuje početkom 18. vijeka i to u postepenom prelasku s tamnih boja na svjetlije. Veličanstvena djela iluzionizma uradio je VenecijanacGiambattista Tiepolo (1696.-1770.) koji je između ostalog ukrasio unutrašnjost palače Würzburg (Balthasar Neumann) u Njemačkoj (1750.-1752). Slobodno i originalno tumačenje historijske i svečane teme (ženidbe Fridrika Barbarosse s Beatricom Burgundijskom), kao i veličanstveno i intenzivno korištenje boja, izazvali su veliko divljenje. Tiepolo je proučavao majstore iz prošlosti, a odlikuju ga nadarenost za kompoziciju, privlačna teatralnost i uvjerenje da umjetnik mora i najdramatičnije teme prikazati na grandiozan način.
U 18. vijeku, u Italiji, pejzažno slikarstvo je preraslo u slikarstvo veduta (pogleda na grad). Najjača je svakako Venecijanska škola u kojoj se ističe Canaletto (1697.-1768.) sa svojim topografski točnim pejzažima koje je blago štimao kako bi postigao željene kompozicijske odnose.
Rokoko je imao snažan utjecaj na kiparstvo. Uživanje u porculanu, kojeg su Evropljani tek naučili praviti, savršeno odgovara ovom novom raspoloženju. Ljupki pastiri i pastirice, kao i figure iz veselog talijanskog teatra Commedia dell'arte postali su strašno popularni, kao npr. figure iz poznate Bavarske tvornice Nymphenburg od Bustellija.
Étienne-Maurice Falconet (1716. – 1791.) se općenito smatra jedan od najboljih pripadnika francuskog rokokoa. Njegon se stil uglavnom najbolje izrazio kroz nježne porculanske kipove umjesto impozantnih mramornih skulptura. Falconet je i sam bio voditelj poznate fabrike porculana u Sèvresu. Njegove skulpture prikazivale su teme ljubavi i razigranosti, kao i prirodne motive, s mnogim zakrivljenim linijama i asimetrijom.
U drugoj polovici 18. vijeka dolazi do reakcije protiv rokoko stila, prvenstveno protiv pretjeranog korištenja muzičkog ukrasa. Predvođena muzičarima C.P.E. Bachom (on sam je već bio uspješan komopzitor rokokoa), Domenicom Scarlattijem i Christophom Willibaldom Gluckom ova je reakcija utrla put eri klasicizma. U ranom 19. vijeku, katolički krugovi su se protivili upotrebi ovog stila u religioznom kontekstu smatrajući ga neprimjerenim, pošto "ne može pobuditi osjećaj vjere".[17]
Nepoznati umjetnik. Alegorija astronomije i geografije. Francuska (?), 1750-ih
A. Avelin prema Mondonu le Fils. Sretni trenutak. 1736.
A. Avelin prema Mondonu le Fils. Kineski bog. Gravura iz djela «Quatrieme livre des formes, orneė des rocailles, carteles, figures oyseaux et dragon» 1736.
Marilyn Stokstad, ed. Art History. 3rd ed. New Jersey: Prentice Hall, 2005. Print.
Dodatna literatura
Kimball, Fiske (1980). The Creation of the Rococo Decorative Syle. New York: Dover Publications. ISBN0-486-23989-6.
Arno Schönberger and Halldor Soehner, 1960. The Age of Rococo Published in the US as The Rococo Age: Art and Civilization of the 18th Century (Originally published in German, 1959).
.JPG)
_-_Museo_Nacional_Thyssen-Bornemisza_Madrid.jpg)
.jpg)
