Dekolonizacija Afrike

Dekolonizacija Afrike je historijski proces koji se odigrao u većem dijelu afričkog kontinenta nakon Drugog svjetskog rata. On podrazumijeva osamostaljivanje velikog broja evropskih posjeda (britanskih, portugalskih, francuskih i belgijskih) i formiranje afričkih država.^[1]

Osamostaljenje evropskih kolonija u prekomorskim zemljama nije bilo ograničeno na Afriku. Ono je obuhvatalo sve kontinente, baš kao što je i evropsko osvajanje prekomorskih posjeda obuhvatalo sve kontinente. Drugi svjetski rat bio je svakako katalizator, ali korijeni promjena sežu u dalju prošlost. Zakon o upravljanju Indijom, koji je donio Britanski parlament 1935, predviđao je nezavisnost Indijskog potkontinenta, mada ne u onom obliku u kojem je došlo do nezavisnosti. Međutim, posljedice rata utjecale su na to da evropske sile sagledaju novu perspektivu svijeta i svog mjesta u njemu, uključujući i njihove odnose prema Africi.^[2]

Kada su kolonijalne sile prevazišle šok pobjede i razaranja nakon 1945. godine, one su blagonaklono gledale na afričke kolonije zbog njihove podrške u ratu i doprinosa savezničkoj pobjedi. Željele su i dalje računati na stalnu lojalnost, kao i na afrička prirodna bogatstva u Hladnom ratu, koji su upravo preduzimale protiv Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika. Evropsko javno mnijenje bilo je uveliko protiv kolonijalizma. Britanija je vrlo brzo, 1947. godine, prihvatila nezavisnost Indije i Pakistana. Francuska i Holandija u međuvremenu su se odlučile boriti za opstanak u Jugoistočnoj Aziji, ali bez uspjeha. Neuspjeh Holandije da ponovo osvoji Indoneziju bio je očigledan 1950, dok je francuska armija doživjela spektakularni poraz u Indokini kod Dien Bien Phua 1954. Novi raspored svjetskih sila postao je očigledan, mada je to bilo nagoviješteno još dvadesetih godina 20. stoljeća u Rifskom ratu. Čak i tada evropske sile nisu postale svjesne novog poretka. Francuzi su morali ponovo naučiti lekciju u Alžiru tokom pedesetih, a SAD su to ponovile u Vijetnamu (iako Južni Vijetnam nije bio američka kolonija) tokom šezdesetih godina.

Posmatrano iz duge historijske perspektive, evropsko osvajanje i dekolonizacija Afrike odigrali su se velikom brzinom. Samo u tri decenije (od 1880. do 1910) izvršena su glavna osvajanja, a samo su 2 decenije, od 1955. do 1975, trebale da se okonča evropski imperijalizam u Africi. Mnogi osnovni uzroci osvajanja sada su se preokrenuli. Poslije 1945. godine kolonijalna teritorija nije više imala značajnu ulogu u međusobnom evropskom suparništvu. Sovjetski Savez i SAD bacili su evropske sile u zasjenak, a oni nisu imale afričke kolonije.^[3] Ideološko opravdanje kolonijalne vladavine oslabilo je opadanjem rasizma i kulturnog šovinizma, koji su bili izuzetno jaki pokreti krajem 19. stoljeća. Više se nije smatralo moralnim činom da se "civilizuju primitivni narodi na drugim kontinentima".^[2]. Čak suprotno, držanje kolonija protiv njihove volje izazivalo je protivljenje u svjetskom javnom mnijenju. Također, broj članica Ujedinjenih nacija iz Afrike rastao je svake godine.

Ovo su, međutim, bili samo sporedni činioci u poređenju s pomjeranjem ravnoteže vojnih rashoda. Krajem 19. stoljeća poznata korist od afričke imperije koju je imala evropska sila nije bila tako velika, ali su troškovi osvajanja bili neuporedivo manji. U trećoj četvrtini 20. stoljeća korist od evropskih posjeda u Africi bila je bolje poznata, ali je i dalje bila mala, a troškovi borbe protiv organiziranog oslobodilačkog pokreta bili su veoma veliki. Evropske imperije i neevropske sekundarne imperije imale su ogromnu prednost od lokalnog monopola na savremeno naoružanje. Tokom pedesetih godina 20. stoljeća prednost se pomjerila u korist gerilskog ratovanja, u kojem se i mali broj gerilskih pobunjenika mogao boriti protiv mnogostruko jače konvencionalne vojske. Primjeri Indonezije, Indokine i Alžira uslijedili su kratko jedan za drugim. Nijedna evropska zemlja nije mogla dugo podnositi tolike rashode, mada je trebalo dosta vremena da se ta činjenica prizna.

Neki oblik afričkog otpora kolonijalnoj vladavini postojao je od samog početka. Taj otpor pružale su pretkolonijalne državne tvorevine i on je uglavnom bio slab i kratkotrajan.^[4] Primarni otpor obuhvatao je i jedan podtip otpora stvaranju države, gdje je vodstvo trebalo izgraditi novu političku strukturu. Očigledni primjeri ovih podtipova su Abd el-Kader u Alžiru, pobuna Madži-Madži u Tanganjiki i, u kasnijem periodu, pobune naroda Šona i Ndebele u Rodeziji. Konačna pobjeda u borbi za afričku nezavisnost imala je, svakako, korijene u savremenom nacionalizmu - obliku političke organizacije preuzetog sa Zapada ili prilagođenog drugim neevropskim zemljama (kao što je Indija), s ciljem da se preuzme kolonijalna država kao okvir za obnovljeni i nezavisni afrički politički život.

Primarni otpor prestao je u većem dijelu Afrike prije Prvog svjetskog rata i savremeni nacionalizam počeo je bilježiti pobjede tek poslije Drugog svjetskog rata. Jedna neprikladna treća kategorija vladala je u toku međuratnog perioda, ali je bila toliko raznovrsna da ju je teško nazvati kategorijom. Neku vrstu otpora organizirale su elitne političke partije, kao što su Zapadnoafrički nacionalni kongres ili Afrički nacionalni kongres u Južnoj Africi. Ostale vrste protesta bile su različite: štrajkovi, pobune, vjerski pokreti ili mirni otpor kolonijalnoj vladavini izražen preko štampe ili političkih procesa. I pored velike raznovrsnosti, oni se ne mogu svrstati ni u primarni otpor ni u savremeni nacionalizam.

Zajednička religija bila je jedan izvor jedinstva mnogo obuhvatniji od bilo kojeg društvenog grupisanja. Bez sumnje, to je jedan od razloga što su najuspješnija nastojanja za stvaranje države — od Abd el-Kadera u Alžiru, preko Sanusija do Muhammeda Abdullaha Hasana u Somaliji — bila zasnovana na religiji s univerzalnim zahtjevima.

Kolonijalni zvaničnici stoga su obraćali veliku pažnju na islam kao na moguću ujedinjujuću silu. U sjevernoj Africi Francuzi su bili posebno aktivni u vjerskoj politici sprečavajući neke vođe, ali pomažući druge koji su se činili naklonjeni evropskoj vladavini.

Poziv u ime islama mogao je biti prijetnja i muslimanskim upravama. Niz vjerskih pobuna u 19. stoljeću u čitavom Sudanu jasno pokazuju da religija može ujediniti narod, bez obzira na različitost pritužbi i ciljeva. Slični pokreti nisu se pretvorili u opću vjersku pobunu u toku kolonijalnog perioda, ali pokreti kakvi su bili Hamalaja u francuskom Sudanu (kasnije Maliju) i muslimanska bratstva u Egiptu od četrdesetih godina 20. stoljeća ilustriraju početnu snagu koja se u odgovarajućim uvjetima mogla pretvoriti u opću pobunu.

Kršćanske sekte, koje su se odvojile od evropskih misionara i evropske verzije kršćanskog pravovjerja mogle su se okrenuti protiv režima. Baš pred Prvi svjetski rat u Njasalendu (sada Malavi), Elliott Kamwana organizirao je Osmatrački pokret po ugledu na američku sektu Jehovinih svjedoka. Kamwana je propovijedao drugi Kristov dolazak. Pokret se prenio i na druge kolonije. Međutim, pretvorio se u antievropski kada je Kamvana nagovijestio drugi dolazak za 1914. godinu, kada će povratak Krista dovesti do odlaska Evropljana, kraja oporezivanja i vraćanja afričke samouprave. Uprava Njasalenda protjerala je Kamwanu i pokušala razbiti njegove pristalice, međutim, bez uspjeha. Osmatrački pokret propovijedao je po čitavoj centralnoj Africi i zadržao jako antievropsko raspoloženje sve do kraja kolonijalnog perioda.

Dalje ka sjeveru, u donjem Kongu, oko 1920. godine drugi kršćanski vođa, Simon Kimbangu, stekao je prve pristalice zbog svoje iscjeliteljske moći. Međutim, 1921. neke njegove pristalice nagovijestile su da će nebeska vrata istrijebiti Evropljane. Drugi su tvrdili da će se Afroamerikanci vratiti i osloboditi svoju braću i sestre. Belgijske vlasti osudile su Kimbangu na doživotnu robiju, ali je pokret nastavljen uz povremeno iskazivanje antievropskog osjećanja. Čak su i pravoslavne kršćanske crkve mogle doprinijeti otporu. Godine 1915. svećenik John Chilembwe iz Njasalenda koristio je svoju pastvu kao jezgro otvorene pobune, koju je uprava ubrzo ugušila.

Čak je i spol ponekad mogao imati značaja u okupljanju naroda u protestu protiv kolonijalne vladavine. Najčuveniji je primjer iz 1929/1930. kada se desio niz pobuna u jugoistočnoj Nigeriji poznatih kao Rat Aba žena. Učestvovale su mnoge žene, ako ne i većina. Zasebna akcija žena bila je moguća jer je narod Igbo imao posebne organizacije žena. Neke od pritužbi žena bile su protiv Igbo muškaraca, posebno onih koji su prihvatili položaj ovlaštenog poglavice pod kolonijalnom upravom. Žene su osjećale prijetnju kao prema ženskom biću, pogotovo u pogledu njihove plodnosti i opstanka njihove djece. Bile su uvjerene da kolonijalne trupe neće pucati u njih, što bi, inače, učinile pobunjenim muškarcima. Na taj način žene su se osjetile sigurnim od vrste sile koja je prije 2 decenije porazila muškarce.

Pokret se oslanjao na pritužbe, koje su bile stare koliko i osvajanje, i na jasno sjećanje na masovnu smrtnost u toku poslijeratne epidemije gripe (1919). Prodiranje zapadne kulture preko kršćanskih misija ili nametanje ovlaštenih poglavica bili su znaci daljeg uznemiravanja. Prve akcije žena uslijedile su 1925. kada su grupe žena u znak protesta počele igrati i pjevati pred prebivalištem ovlaštenih poglavica. One su govorile narodu da se vrati starom načinu života, da odbaci zapadni način odijevanja i novac kolonizatora. Neke su obećavale da će odbacivanje zapadne kulture natjerati Britance da se povuku. Britanci su zatim (1928) prvi put uveli oporezivanje muškaraca. Sljedeće godine počeli su prebrojavati i muškarce i žene, radi popisa. Žene su smatrale da to znači da će i one biti oporezovane. Još više ih je uznemiravalo to što je lokalni običaj dozvoljavao samo popisivanje roblja. U najgorem slučaju to je značilo da su i muškarci i žene robovi. Štaviše, brojanje slobodnih ljudi bilo je izazivanje duhova, iskušavanje da ubijaju žive, kao što su to očigledno radili za vrijeme epidemije 1919.

Godine 1929. žene su organizirale niz pobuna, uništavajući domorodačke sudove koje su osnovali Britanci i pljačkajući lokalne radnje britanskih firmi. Na vrhuncu pobune u jednom se mjestu okupilo 10.000 žena s licima obojenim plavom bojom i štapovima obavijenim paprati u rukama, predstavljajući jedinstvo i opasnost. U ovom slučaju vojnici su pucali i ubili više od 50 žena. Tada je uprava preduzela neke mjere da ublaži neke od njihovih pritužbi i pokret se ugasio, iako je ostala duboka ogorčenost žena sve do duboko u sljedeću deceniju.

Zajednički ekonomski interes bio je još jedan razlog za solidarnost i zajedničku akciju. Potrošači su se mogli ujediniti protiv visokih cijena ili niskog kvaliteta, a proizvođači su mogli to učiniti iz najmanje dva razloga. S jedne strane, vlasnici farmi kakaovca, radnici na farmama i posjednici mogli su se ujediniti protiv niske cijene kakaa; ili jedna grupa, nadničari, mogli su se ujediniti tražeći više nadnice.

U većem dijelu kolonijalne Afrike industrija je bila nerazvijena i razbacana. Nadničari su bili samo mali dio ukupnog stanovništva tako da je ujedinjena akcija radnika obuhvatala samo mali broj ljudi. Protesti protiv odmjeravanja cijena imaju širu osnovu, mada je bilo teško da budu podržavani, ali su imali važnu ulogu u razvoju pokreta za nezavisnost. Ovi protesti posebno su bili uobičajeni u periodu visokih uvoznih cijena (1945-1950) i često su imali vid gradskih pobuna, uz pljačku radnji stranaca i stovarišta trgovačkih kompanija. Neki su bili mnogo obuhvatniji i imali su podršku. U januaru 1948. Komitet za borbu protiv inflacije na Zlatnoj obali organizirao je potrošače da ne kupuju pamučne tkanine, mesne konzerve, brašno i alkoholna pića gotovo čitav mjesec dana. Kampanja je konačno primorala trgovačke kompanije da smanje iznos profita i istovremeno je podržala političke partije koje su se borile za samoupravu, pomogavši da Kwame Nkrumah bude izabran na položaj premijera 1951.

Zajedničku akciju proizvođača bilo je teže organizirati. Najuspješniji primjer u međuratnom periodu bio je također na Zlatnoj obali. Godine 1937. cijena kakaa bila je vrlo niska, ali su se velike trgovačke kompanije dogovorile da podijele tržište i time još više smanje cijene. Proizvođači su odlučili da pod vodstvom tradicionalnih političkih vlasti, uz opću podršku svih ljudi iz regiona gdje se proizvodio kakao, zadrže cijelu žetvu dok velike firme ne podignu cijenu. Ovaj pokušaj nije donio neku veliku neposrednu dobit, ali je uznemirio kompanije koje su držale monopol.

Aktivnost običnih radničkih sindikata mogla se lakše organizirati jer je bilo obuhvaćeno mnogo manje ljudi. Afrički sindikati bili su nezakoniti u Južnoj Africi, najindustrijaliziranijem regionu. Poslije propasti sindikata industrijskih i komercijalnih radnika Clementsa Kadalieja dvadesetih godina 20. stoljeća samo su evropski sindikati imali pravo glasa i oni su bili snažni instrumenti za održavanje rasne diskriminacije u industriji i velikih razlika između nadnica Evropljana i Afrikanaca. U Magrebu i Africi pod francuskom kontrolom postojeći sindikati težili su da se pridruže nekoj od postojećih sindikalnih organizacija u Francuskoj. Najraniji veliki štrajk započeli su građevinski i lučki radnici Orana i Alžira u periodu od 1927. do 1929. Najznačajniji protesti međuratnog perioda izbili su 1936. uz rješavanje spora između socijalista i komunista i stvaranje Jedinstvenog fronta u samoj Francuskoj. Tada je ozbiljna sindikalna aktivnost mogla preći iz gradova u sela, ne samo u Alžiru već i u Maroku i Tunisu. Tropska Afrika, s druge strane, imala je srazmjerno mali broj nadničara, ali zajedničko djelovanje u zapadnoafričkim lučkim gradovima postojalo je bar od devedesetih godina 19. stoljeća, a nešto kasnije i u većim istočnoafričkim lukama, kao što je Mombasa. Čak i u Rodeziji (današnji Zimbabve) radnička akcija 1899. godine izazvala je finansijske gubitke rudnika, kojima je veoma loše upravljano, jednostavno zato što su sezonski radnici odbili raditi. Sindikalna aktivnost u Rodeziji između ratova uglavnom je bila beznačajna.

Poslije 1945. sindikati su dobili novi značaj, često povezan s političkim partijama pokreta za nezavisnost. Ali nacionalne vođe i sindikati pokazali su težnju da se razdvoje tokom pedesetih godina 20. stoljeća, djelomično i zbog toga što je pokret za nezavisnost sada imao stvarnu snagu izvan gradske radničke klase te se nije htio ograničavati na ovako uzan krug pristalica. Od vođa za nezavisnost samo je Ahmed Sékou Touré iz Gvineje Conacry došao na vlast preko sindikalnog pokreta.

Osjećanje posjedovanja zajedničke kulture i historijskog iskustva bilo je još jedna osnova za djelovanje na putu ka nezavisnosti. Evropsko shvatanje nacionalne pripadnosti izraslo je iz sličnih korijena, ali ono što je predstavljeno kao nacionalizam u Africi bilo je drugačije prirode. Elitu s evropskim obrazovanjem, koja je predvodila prve nacionalne pokrete, povezivalo je zajedničko iskustvo kao Afrikanaca, a ne kao pripadnika određene etničke grupe. Panafričko gledište pretvorilo se u nacionalne zahtjeve za bolje postupanje prema svim Afrikancima ili za ispravku posebnih nepravdi. Čak su i nacionalna nezavisnost ili potpuna rasna jednakost u državi bili tako daleki ciljevi da su rijetko spominjani prije 1945. godine.

Novinarska praksa također nagovještava da osjećanje Afrikanaca o etničkom identitetu postoji od pamtivijeka, da su etničke razlike nepromjenjive i da svakako moraju djelovati u političkom životu. Ustvari, stanovnici Afrike mogu naglo promijeniti svoje osjećanje nacionalne pripadnosti. Godine 1924. u Zanzibaru su se 33.944 osobe izjasnile kao Svahili prilikom popisa. Samo 7 godina kasnije taj broj je spao na 2.066. Oni su i dalje govorili svahilijem, ali više nije bilo u modi da se koristi svahili kao osnovna lična identifikacija. U prvim godinama vladavine u Kongu Belgijanci su priznavali Bangale kao jedno od velikih plemena duž rijeke Kongo. Godine 1958. belgijski su etnografi zaključili da takvo pleme ne postoji, iako je lingala ostao značajan trgovački jezik.

Kolonijalna država često je pokušavala manipulirati ljudima preko njihovog osjećanja etničke pripadnosti. Od 1948. godine Južnoafrička unija svjesno je pokušala stvoriti domovine za različita plemena u nastojanju da ojača etničko osjećanje i time smanji mogućnost jedinstvenog djelovanja Afrikanaca kao Afrikanaca već prije kao pripadnika Xhosa ili Zulu. Ovo je slično politici koju je sprovodio Sovjetski Savez u Srednjoj Aziji.

Posredna vladavina u tropskoj Africi nastojala je postići iste ciljeve i vjerovatno je ojačala lokalnu solidarnost, kao što je osjećanje pripadnosti naroda Ašanti nasuprot lojalnosti Zlatnoj obali. Svakako je to uspjela u Ugandi, gdje je narod Ganda dobio i svoju predstavničku skupštinu. Oni su mogli izraziti svoje nezadovoljstvo kada su posrijedi bila njihova drevna gandska prava, ali ne kao uopćeni niz afričkih pritužbi na kolonijalnu državu. U vrijeme nezavisnosti uska solidarnost naroda Ganda bila je ozbiljna prepreka za nacionalno ujedinjenje za veći ugandski protektorat.

U Magrebu su Francuzi pokušali koristiti suparništvo jezika na sličan način. Oni su osjećali da je većina, koja govori arapskim jezikom, najznačajnija prijetnja njihovoj vladavini ako bi mogla ujediniti zemlju u cjelini. U Maroku su se okrenuli prema manjini koja je govorila berberskim jezikom. Godine 1930. francuska administracija izdala je Berberski dahir u sultanovo ime. To je dekret kojim se daje prednost tradicionalnim berberskim zakonima u odnosu na islamski šerijat. Pokazalo se da je to bila pogrešna odluka. Umjesto da okupi Berbere za francusku stvar, on je okupio muslimane svih vrsta protiv kolonijalnog režima i doveo do prvog organiziranja, koje će kasnije dovesti do pokreta za nezavisnost.

Neki primjeri sve većeg isticanja etničke pripadnosti bili su neposredna posljedica državnog djelovanja. Prije kolonijalnog utjecaja narod Kikuyu u centralnoj Keniji nije imao neko duboko osjećanje zajedničke pripadnosti, možda zato što su živjeli na odvojenim planinskim zaravnima, imali lokalna historijska predanja i nisu imali jedinstveni politički sistem. Tada je kolonijalna vlast u njihovoj sredini započela izgradnju Nairobija, dovela mnoge misije da propovijedaju kršćanstvo i oduzimala mnogo njihove zemlje da bi stvorila zaravan bijelaca. Običaj zakletve, kojim se potvrđivala njihova saglasnost za jedinstvene akcije, bio je njihova najznačajnija zajednička institucija, mada nisu imali centraliziranu političku vlast. Kada su konačno reagirali na kolonijalno ugnjetavanje pobunom Mau-Mau 1953, zakletva je čuvala jedinstvo, tajnost i disciplinu. Kolonijalno ugnjetavanje probudilo je osjećanje zajedničke pripadnosti naroda Kikuyu koje je ojačalo zbog novih povezivanja u gradskom okruženju i koje je konačno iskovano u borbi protiv Britanaca.

Međutim, zajednička kultura u svakom slučaju nije bila dovoljna da sama po sebi stvori etničku solidarnost. Kolonijalno ugnjetavanje moglo je razdvojiti ljude slične po kulturi. To se dogodilo narodu Luba-Kasai i Lulua u Belgijskom Kongu. Oni i dalje govore istim jezikom, a kulturne razlike u pretkolonijalnom periodu bile su zanemarive. Međutim, u toku kolonijalne ere među njima se razvilo žestoko neprijateljstvo. Prvo, narod Luba-Kasai doživio je drastičnije promjene u periodu trgovine robljem i sekundarnog carstva poslije sredine 19. stoljeća. Pošto su istjerani iz svog prirodnog staništa, oni su češće nego pripadnici naroda Lulua odlazili u evropske škole, dok je narod Lulua zadržao stari obrazac obrazovanja za zemljoradnju. Stoga su pripadnici naroda Luba-Kasai dobijali najbolja mjesta u rudnicima Katange. Oni su postajali uspješniji jer je željeznička pruga prolazila kroz teritorije koje su oni naseljavali tako da su mogli prodavati svoje proizvode. Pedesetih godina javila se nestašica zemlje među narodom Lulua tako da su i oni morali potražiti zaposlenje u rudnicima, gdje su zatekli pripadnike naroda Luba-Kasai kako već drže najbolja mjesta. Narod Lulua reagirao je tako što su se 1952. udružili u etničko udruženje posvećeno unapređenju njihovih mogućnosti. 1959. neprijateljstvo se pretvorilo u strahovitu gradsku gerilsku borbu. Lulue su istjerale pripadnike naroda Luba-Kasai iz Lubumbashija. Ekonomsko suparništvo nadjačalo je etničke sličnosti kanalisane solidarnošću koja je stvorena tokom kolonijalnog perioda, a nije naslijeđena iz prošlosti.

S obzirom na značaj narodnosti u evropskoj politici, čini se pomalo čudnim da osjećanja afričke etničke pripadnosti nisu bila mnogo više razvijena. Od prvih pokreta za nezavisnost do nedavne prošlosti afrički narodi su tražili neki oblik prevage, bilo u okviru ili van kolonijalnih država, koji će dovesti do nezavisnog statusa. Nacionalni oslobodilački pokret Ašantija na Zlatnoj obali 1954. i 1955. zakratko je zaustavio gansku nezavisnost. Malo kasnije, stanovništvo Freetowna i njegove okoline, koje govori krio jezikom, tražilo je nezavisnost, ne želeći biti u sastavu Sijera Leonea. Nedavno je Partija slobode Inkatha u Južnoj Africi branila prava naroda Zulu protiv programa multirasne i multietničke države za koju se borio Afrički nacionalni kongres.

Samo je Somalija uspjela ujediniti dvije prethodne kolonije, britansku i italijansku, u zajedničku državu zasnovanu na kulturnom i jezičkom identitetu. Jedinstvo je trajalo izvjesno vrijeme, ali se devedesetih godina somalijski etnički identitet raspao na sastavne dijelove i zamijenile su ga srodnički zasnovane potpodjele somalijske nacije. U ostalim dijelovima Afrike granice kolonijalnih država postale su granice nezavisnih država koje su ih naslijedile uprkos činjenici da te granice često razdvajaju afričke etničke grupe. Poslije stjecanja nezavisnosti neki pokreti za odvajanje postali su stvarna prijetnja jedinstvu određene države. Početkom šezdesetih godina Katanga je prijetila odvajanjem od Zaira, ali je pokušaj propao. Kasnije je narod Igbo iz istočne Nigerije vodio građanski rat za nezavisnost Bijafre kao etničke države, ali je i taj pokušaj propao. Uglavnom muslimansko stanovništvo južnog dijela Sudana pokušalo je izvojevati svoju nezavisnost, ali ni oni nisu uspjeli ostvariti svoj cilj. Jedino je Eritreja uspjela steći nezavisnost od Etiopije.

Nema općeg objašnjenja za sve ove neuspjehe, ali je značajno da gotovo svaka afrička država ima problema s etničkim pokretima za odvajanje i stoga sve države teže da se ujedine protiv takvih izazova. Pokret za nezavisnost bio je prije svega nastojanje da se okonča evropska vladavina. Zajednička etnička pripadnost bila je snaga jedinstva do izvjesne mjere. Mogla je biti iskorištena zajedno s narodom Ašanti da se stvori ujedinjena opozicija kolonijalizmu, ali je istovremeno sama činjenica jedinstva naroda Ašanti mogla spriječiti veće jedinstvo stanovništva čitave Zlatne obale protiv Britanaca. Političke vođe u vrijeme nezavisnosti shvatile su to i pokušale stišati etnička suparništva koja su mogla oslabiti zajedničku težnju ka nezavisnosti.

Mada su etnička, ekonomska i vjerska solidarnost imale svoju ulogu u pokretima za nezavisnost, stvarne organizacije koje su dovele Afriku do nezavisnosti bile su političke partije organizirane po evropskom obrascu. Partije su često pokušavale umanjiti značaj svojih veza s određenom etničkom grupom, mada su te veze ponekad mogle biti jake. Mnogi Južnoafrikanci povezivali su Afrički nacionalni kongres sa narodom Xhosa, jer je Nelson Mandela bio porijeklom iz jedne poznate porodice iz tog naroda, kao i mnoge druge vođe Afričkog nacionalnog kongresa. Bez obzira na to, kongres je svim silama pokušavao umanjiti etničke i rasne podjele.

Mora se istaći jedna važna politička činjenica, a to je da je bilo malo afričkih etničkih grupa koje su imale veliku većinu u okviru kolonijalne države (ili njene nasljednice nakon stjecanja nezavisnosti). Da bi partija došla na vlast uz narodnu volju i izbornu politiku, bilo je neophodno da je prihvati što je moguće više različitih grupa stanovništva. Isto tako bilo je neophodno da partija smanji svoje veze s nekom ekonomskom silom, kao što je organizirana radna snaga. S druge strane, u stvarnosti, ako ne i u teoriji, politička partija je mogla iskoristiti etničku pripadnost da bi naglo stvorila veliki broj sljedbenika u seoskim područjima. Tri glavne partije u Nigeriji neposredno prije i poslije stjecanja nezavisnosti bile su zagovornici nigerijske nezavisnosti, ali je svaka od njih predstavljala određeni region ili jednu od tri glavne jezičke grupe: igbo, joruba i hausa. Kao i sve druge partije u svijetu, partija može dobiti podršku većine samo ako ima sljedbenike s veoma različitim ciljevima i raznovrsnim potrebama.

Političke partije postojale su u Africi kako sjeverno, tako i južno od Sahare, čak i prije početka glavnih kolonijalnih osvajanja osamdesetih godina 19. stoljeća. One su nastavile postojati i u kolonijalnom periodu svuda gdje je predstavnička politika bila dozvoljena i ponekad su mogle djelovati kao važne grupe za vršenje pritiska van zvaničnog političkog života. Političke partije su nastale u Egiptu pred samo preuzimanje od strane Britanaca 1882. godine, u privilegiranim zajednicama Senegala i u nekim britanskim zapadnoafričkim gradovima s izbornom općinskom upravom. Među aktivnim grupama koje su vršile pritisak na zakonodavce u Južnoj Africi, Afrički nacionalni kongres osnovan je 1919, a Kadaliejeva Unija industrijskih i trgovačkih radnika Afrike bila je aktivna dvadesetih godina 20. stoljeća. Tu je bio i Zapadnoafrički nacionalni sekretarijat, a Generalni kongres diplomaca osnovan je u britansko-egipatskom Sudanu 1938.

Do 1940. godine političke partije, grupe koje su vršile politički pritisak ili nezvanične organizacije nacionalista postojale su u gotovo svim afričkim kolonijama. Ali gotovo u svim slučajevima članstvo je bilo ograničeno na evropski obrazovanu srednju klasu gradskog afričkog stanovništva koja je poznavala ustrojstvo kolonijalne države i shvatila da je učestvovanje u radu u okviru same države najbolji način da se dosegne nezavisnost i preuzme kontrola, bilo silom ili pregovorima. U političkoj klimi prije Drugog svjetskog rata nezavisnost se činila toliko dalekom da su se nacionalisti usresredili na manje ciljeve, kao što su veća ovlaštenja samouprave, ostavljajući pravo na nezavisnost negdje u pozadini.

Zatim je došlo do Drugog svjetskog rata, koji je u Africi bio katalizator pokreta za nezavisnost. On je ponekad doprinosio da držanje očvrsne, ponekad da se promijeni, ali svuda je pooštravana težnja ka daljim socijalnim, ekonomskim i političkim promjenama. Pronalaženje načina da se usmjere i usklade zahtjevi toliko grupa i slojeva u okviru društva bilo je veliki problem. Uopćeno rečeno, rješenje se nalazilo u proširivanju postojećih malih partija srednje klase obuhvatanjem gradskih radnika i seoskih masa.

U pojedinim kolonijama došlo je do tranzicije. Iskustvo Alžira postalo je primjer za cijeli Magreb. U Alžiru je prvi pokušaj stvaranja masovnih partija krenuo s Narodnim frontom u Francuskoj koji je prvi put 1937. godine donio srazmjernu izbornu slobodu Alžiru, ali je stvarni proboj uslijedio tek nakon rata. Godine 1946. Messali Hadj udružio se s ostalima da bi stvorili Pokret za pobjedu demokratskih sloboda. Poslije promjena u vodstvu i organizaciji jedna frakcija ovog pokreta postaje Front nacionalnog oslobođenja, koji se borio protiv Francuske od 1954. do 1962. u ratu za nezavisnost i ostao na vlasti dugo poslije stjecanja nezavisnosti.

Egipat je, svakako, imao dugu tradiciju političkog života u kojem se politika postepeno širila ka obuhvatnijim sektorima stanovništva, ali su se prve masovne partije u britansko-egipatskom Sudanu pojavile tek 1943. Jedna od njih, partija Ašik, proširila se na široke mase preko nezvaničnog povezivanja s vjerskim bratstvom Katmija, dok je druga, Umma, djelovala preko Mahdijevog sina. Ove dvije partije preuzele su stara suparništva između najvažnijih sudanskih vjerskih bratstava i svaka od njih predviđala je novu vrstu sudanskih odnosa s Britanijom i Egiptom poslije rata.

U drugim krajevima južno od Sahare prve masovne partije stvorene su u zapadnoj Africi, gdje su elitne partije igrale vodeću ulogu. Na Zlatnoj obali glavna postnacionalistička partija bila je Ujedinjeni kongres Zlatne obale, grupa zapadno obrazovane gradske elite i nekih poglavica južne Zlatne obale. Godine 1949. Kwame Nkrumah, mladić koji se vratio sa školovanja u Americi, odvojio se s nekolicinom mlađih članova i osnovao Stranku narodnog kongresa, koja je ubrzo stekla veliki broj pristalica. U Nigeriji je Nnamdi Azikiwe osnovao 1944. godine Nacionalno vijeće Nigerije i Kameruna, čiju je osnovu činio narod Igbo, ali s ciljem da privuče sve Nigerijce. Do početka pedesetih godina nije zadobio većinsku podršku koju je Stranka narodne konvencije uživala na Zlatnoj obali.

U Francuskoj zapadnoj Africi srazmjerno elitne partije prerasle su u masovne partije čak i kasnije. Politička aktivnost bila je moguća u svim dijelovima Francuske zapadne Afrike tek poslije 1946. i tada se odnosila na predstavljanje u Narodnoj skupštini Francuske u Parizu. Političke partije koje su se pojavile bile su kvazisavezi lokalnih partija. Afrička demokratska zajednica bila je najjača i najviše rasprostranjena od ova tri rana saveza. Široki narodni pokreti nisu se ravnomjerno pojavljivali na svim teritorijama. Na nekim jedva da su postojali u vrijeme stjecanja nezavisnosti, ali je opća pokretna snaga pokreta za nezavisnost bila dovoljno jaka da ponese čitave saveze, kao što su Francuska zapadna Afrika i Francuska ekvatorijalna Afrika, uprkos nedovoljnim prethodnim pripremama u kolonijama koje će postati Čad, Niger ili Centralnoafrička Republika.

Masovne partije mnogo su se sporije razvijale u dijelovima istočne i centralne Afrike, mada je nezavisnost Gane 1957. godine dala primjer i podstrek. Masovne partije počele su se stvarati gotovo svuda 1958. godine.

Kasna pojava masovnih partija i izborne politike bile su od najveće važnosti za sudbinu i nezavisnost Afrike. Afrički otpor postoji od početka kolonijalnog perioda, ali je politički instrument koji će dovesti veći dio sjeverne i tropske Afrike do nezavisnosti stvoren tek na samom kraju. Vrijednost evropskog tutorstva ogledala se u kolonijalnoj rječitosti kao pripremi za konačnu nezavisnost, ali je to tutorstvo u izbornoj politici bilo prije Drugog svjetskog rata neznatno, a kasnije neravnomjerno. Suprotnosti između Indije i britanskih afričkih kolonija bile su znatne. Britanska Indija krenula je ka ograničenoj samoupravi još 1917-1919, bar 30 godina prije britanskih afričkih kolonija. Većina Afrikanaca prilagodila se svjetskoj privredi na način na koji su morali to učiniti. Mnogi su imali prilike da se upoznaju sa zapadnom kulturom, prihvatajući i njene prednosti i njene mahane. Ali, mogućnost sprovođenja izborne politike po demokratskoj tradiciji bila je zaista ograničena sve do pedesetih godina 20. stoljeća. Prije svega, afričke vođe naučile su kako da iskoriste političke organizacije za stjecanje moći. Oni nisu imali mnogo mogućnosti da isprobaju teži način mirnog predavanja vlasti poslije izbornog poraza. Stoga je taj neuspjeh bio značajan razlog za slabost demokratskih institucija u postkolonijalnoj Africi.

Prisustvo doseljenika u Južnoj Africi guralo je afrički nacionalni pokret u nešto drugačijem pravcu, ali on ipak nije bio potpuno različit. I tamo je poslije Drugog svjetskog rata stvorena mnogo militantnija politička atmosfera. U toku rata Afrički nacionalni kongres i dalje je postojao, ali nije bio djelotvoran. Godine 1944. grupa mladih intelektualaca, uključujući Waltera Sisulua, Antona Lembedea, Olivera Tamba i Nelsona Mandelu, postaje aktivna i uspijeva 1949. godine osvojiti kontrolu nad ANK. Njihov novi program obuhvatao je štrajkove, građansku neposlušnost i odbijanje saradnje da bi natjerali vladu da ukine diskriminacijske zakone. Godine 1952. oni su izabrali Alberta Lutulija za generalnog predsjednika Kongresa. Slična pomjeranja ka borbenosti odvijala su se i u Južnoafričkom industrijskom kongresu i Političkoj organizaciji obojenih.

Međutim, od 1948. oni su djelovali protiv još čvršće uprave bijelaca – Herenigde Nasionale Party. Tokom pedesetih godina 20. stoljeća ANK je djelovao u sporazumu s drugim dvjema grupacijama i često s liberalnim evropskim ili multirasnim organizacijama. Oni su započeli niz mirnih kampanja, bez nasilja. Glavna taktika bila je otvoreno suprotstavljanje diskriminacijskim zakonima. Na taj način izazivali su hapšenja: u prvoj kampanji 1952. uhapšeno je 8.000 ljudi, a u drugoj (1955) hapšenja su bila još masovnija i uvedeno je još represivnije zakonodavstvo. Ovog puta vlada Nacionalističke partije uhapsila je vodstvo ANK-a i optužila ih za veleizdaju, ali vlada nije uspjela isposlovati izricanje presude protiv optuženih.

Sredinom pedesetih godina neki Afrikanci pristalice nasilnijeg pristupa počeli su sumnjati u djelotvornost multirasnog saveza i zagovarati čisto afrički pokret posvećen oslobođenju afričke većine svim sredstvima - nasilnim ili bilo kojim drugim. Kada zagovornici nasilnih metoda nisu uspjeli osvojiti kontrolu nad ANK-om 1959, oni su se odvojili i osnovali novi Panafrički kongres Azanije pod vodstvom Roberta Sobukwea. Godine 1960. PAK je krenuo u novu kampanju tražeći od velikog broja Afrikanaca da izazovu hapšenje nenošenjem svoje propusnice pri odlasku u policijsku stanicu koju su obavezno morali nositi svi Afrikanci izvan rezervata. U policijskoj stanici u Sharpevilleu blizu Johannesburga policija je otvorila vatru na masu i ubila 69 Afrikanaca koji su protestirali.

Broj ubistava nije bio tako veliki, ali je Šarpvilski masakr bio dio velikog niza političkih promjena koje su krenule od 1959. On je izazvao demonstracije podrške u cijeloj zemlji. Cijeli svijet je bio uznemiren i iznenađen. Vlada je uzvratila donošenjem zakona kojima se ukidaju ANK, PAK, pa čak i umjerena multirasna Liberalna partija. Na unutrašnjem planu Južna Afrika je počela ići ka izdvajanju iz Britanskog commonwealtha nacija, u kojem su se novi nezavisni članovi, poput Indije, protivili južnoafričkoj rasističkoj politici. Godine 1961. Južna Afrika postala je republika. U toku nekoliko sljedećih godina Ujedinjene nacije pokušale su staviti embargo na prodaju oružja Južnoafričkoj Republici i zvanično, ali neuspješno ukinule mandat Lige naroda, kojim je Namibija stavljena pod kontrolu Južne Afrike. Onda su povučeni potezi kojima je Južnoafrička Republika izbačena iz svjetske zajednice, bez obzira koliko je to bilo neuspješno, ali je time uništena bilo kakva nada ka otvorenoj ili zakonskoj opoziciji u dogledno vrijeme. Obnova afričke opozicije od sredine sedamdesetih i tokom osamdesetih godina 20. stoljeća pripada historiji postkolonijalne Afrike.

Prvi proboj ka nezavisnosti dogodio se na sjeveru, tačno tamo gdje su Evropljani zadržali bar privid vršenja protektorata nad neevropskom vladom. Što se toga tiče, Egipat je bio zvanično nezavisan prije 1914. i ponovo 1922. godine, mada je u stvarnosti britanska vladavina trajala od 1882. i u izvjesnim se vidovima nastavila sve do sredine pedesetih godina. 30 godina poslije stjecanja zvanične nezavisnosti Britanija je sporazumom zadržala pravo kontrole egipatske odbrane, inozemnih i sudanskih poslova - zajedno s pravom međunarodnog prolaza preko Egipta kroz Suecki kanal. Novinarski izraz za ova produžena prava koja su slijedila period zvanične kolonizacije jeste neokolonijalizam, ali stvarnost se jedva razlikovala od vrste nezvanične imperije koja je tako često prethodila zvaničnom pripajanju.

Poređenja perioda od prije 1914. i poslije 1922. u Egiptu još su upadljivija. U oba perioda postojeće parlamentarne institucije nisu imale uspjeha u svojim odnosima s kraljem koji je zadržao stvarnu moć, a još neuspješniji bili su u odnosu na britansku okupaciju. Prvo nacionalno suprotstavljanje britanskoj okupaciji sproveli su 1882. armijski oficiri koji su podržali puč Urbi-paše i pokušali se vojno oduprijeti, uprkos slabostima Egipta. Taj pokušaj je propao, ali je konačno suprotstavljanje Britaniji počelo 1952. kad je druga grupa armijskih oficira, koju je ovog puta predvodio Gamal Abdel Naser, uzela vlast u drugom puču kojim je svrgnuta monarhija. Novi parlament ponovo je otpočeo pregovore s Britanijom kojima je završena britanska vladavina u Sudanu, s tim što je Sudan mogao birati između saveza s Egiptom i potpune nezavisnosti. Sudan je izabrao nezavisnost i 1956. godine postao prva nova nezavisna država južno od Sahare. U međuvremenu je drugim pregovorima (1955) okončano britansko vojno prisustvo u zoni Sueckog kanala, čime je obilježen zvanični kraj nezvanične britanske imperije u Egiptu.

Etiopija je ponovo stekla nezavisnost u slično vrijeme kao i Egipat. Početkom Drugog svjetskog rata britanska mornarica odsjekla je Italijansku istočnu Afriku od metropole. Britanska armija je 1941. počela ulaziti iz Kenije i Sudana, što je dovelo do italijanske predaje i povratka cara Hailea Selassieja 1942. Ali, Etiopija je ostala nezvanični britanski protektorat sve do kraja rata, a čak i u prvim poslijeratnim godinama. Konačni koraci ka dekolonizaciji na Rogu Afrike preduzeti su 1949. kada je UN stavio italijansku Somaliju pod italijansko tutorstvo na sljedećih 10 godina. U isto vrijeme one su dale bivšu italijansku koloniju Eritreju carevini Etiopiji, počevši od 1952. Time je završena dekolonizacija etiopskih planinskih područja što se Evrope tiče, ali je to tek bio početak duge i produžene borbe za nezavisnost Eritreje od Etiopije.

Libija je bila još jedna bivša italijanska kolonija koju su osvojili saveznici u toku Drugog svjetskog rata. Nakon rata Saveznici su razmatrali tri mogućnosti - da je vrate Italiji pod nekim vidom tutorstva, da je zadrže pod vlastitom kontrolom ili da je predaju pod lokalnu upravu odgovarajućeg značaja, kao što je etiopski car u Etiopiji. Ona je izabrala monarha Muhammeda Idrisa el-Sanussija, starješinu vjerskog reda Sanussi koji je učestvovao u borbi protiv italijanskih osvajača. Britanske i neke američke trupe ostale su kao okupacijske snage tako da je Libija započela svoju zvaničnu nezavisnost s izraženim elementom neokolonijalizma. Ona je imala naftu koja je mogla donijeti bogatstvo onima koji njome vladaju. Godine 1969. kapetan Muammar el-Gaddafi organizirao je vojni puč, svrgao kralja i sam postao diktator koji je godinama imao značajnu ulogu u afričkoj i bliskoistočnoj politici u postkolonijalnom periodu.

Pokreti za nezavisnost u Magrebu počeli su u međuratnim godinama. Najbolje organiziran bio je pokret u Tunisu pod vodstvom Habiba Bourguibe, a najslabiji u Maroku. Bez obzira na to, Tunis i Maroko su gotovo istovremeno stekli nezavisnost, uglavnom zbog podrške marokanskog sultana Muhameda V nacionalnom interesu, s tim što je zadržao moć i ugled svog položaja. Francuske uprave pokušale su razne manevre - da pošalju kralja u izgnanstvo na izvjesno vrijeme i da potraže druge saveznike u marokanskom društvu, ali su pokreti na selu produženi i jačali su početkom pedesetih godina. Alžirski rat za nezavisnost primorao je Francusku da 1954. prekine sa gubicima u svoja dva protektorata i odobri samoupravu Tunisu 1955, a nezavisnost 1956, kad je Maroko postao nezavisan pod Muhamedom V.

Francuzi su imali drugačiji stav prema Alžiru. On je legalno bio dio Francuske, ne samo protektorat, i u njemu je živio daleko veći broj evropskih doseljenika. Prva poslijeratna pobuna izbila je u regionu Konstantin 1945, ali je imala lokalni značaj, trajala kratko i lahko je ugušena - pogibijom nekoliko hiljada Alžiraca. Konačni rat započeo je 1954. kada su se različiti pokreti za nezavisnost ujedinili i osnovali Front nacionalnog oslobođenja Alžira i pozvali na opći ustanak. Vojne operacije bile su u početku skromne, ali poslije 1958. Francuzi su morali držati više od pola miliona vojnika u Alžiru. Kako je vrijeme odmicalo, rat je postajao sve nepopularniji u francuskom javnom mnijenju. Pariska vlada postepeno je izgubila kontrolu nad alžirskim operacijama u korist nezvaničnog, ali efikasnog saveza između francuske vojske i evropskih kolonista.

Konačno, 1958. Francuska armija u Alžiru pobunila se protiv Četvrte republike. Osnovana je nova Peta republika, na čelu s energičnim Charlesom de Gaulleom. On, međutim, nije bio zadrti imperijalista s kojim su doseljenici računali. Kao vođa pokreta otpora Slobodna Francuska za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je simbol patriotizma. Stoga je on mogao popustiti tamo gdje drugi nisu imali političku snagu da to učine. On je postepeno, u toku nekoliko godina povukao francuske trupe iz Alžira, mada je prijetila opasnost ponovne vojne pobune. Kada je konačno 1962. izborena nezavisnost, doseljenici i ekstremno vojno rukovodstvo osnovali su Tajnu vojnu organizaciju koja je pokušala izvesti posljednji puč, ali bez uspjeha. Gotovo svi doseljenici pobjegli su u Francusku, bojeći se odmazde zbog svojih posljednjih terorističkih akcija.

Pokret za nezavisnost južno od Sahare kretao se sasvim drugačije od pokreta za nezavisnost u Egiptu i Magrebu. U prvoj fazi od 1951-1960 došlo je do općeg mirnog sporazuma o nezavisnosti za Britansku zapadnu Afriku, Madagaskar, francusku Afriku južno od Sahare i Belgijski Kongo. U drugoj fazi, koja se neznatno preklapala i zahvatila početak 1960ih, nezavisnost su stekle Britanska istočna i centralna Afrika, Ruanda i Burundi i tri do tada britanske teritorije u južnoj Africi – Bocvana, Lesoto i Svazi. Tek poslije 10 godina, u trećoj fazi, koja je počela 1974/1975, nezavisnost su stekle portugalske kolonije, s tim što su Namibija (bivša Njemačka jugozapadna Afrika), Južnoafrička Republika i Rodezija (Zimbabve) bile jedini značajni ostaci evropske moći.

Zbog brzog i konačnog kraja kolonijalne vladavine sasvim se zaboravlja da ishod nije bio onakav kao što su svi očekivali. Britanija i Francuska, koje su bile saglasne da je neophodna kolonijalna reforma, iz rata su izišle s drugačijim ciljevima. Britanci su prihvatili ideju prelaska kolonija na samoupravu, a zatim i na nezavisnost u okviru Commonwealtha. Nedavni primjeri Indije i Pakistana bili su očigledni. Evropljani su vjerovali da će taj proces u afričkim kolonijama biti dug, ali su očekivali da će do njega doći. Međutim, oni su željeli praviti razliku između zapadne Afrike, sa srazmjerno malim brojem doseljenika, i ostalih teritorija, kao što su Kenija i Rodezija, gdje su doseljenici, i to samo oni, imali politička prava. Problemi oko namirivanja Evropljana i još veće hinduske manjine u Keniji i Tanganjiki nagovještavali su da do nezavisnosti može doći tek poslije dugog perioda postepene pripreme i ozbiljnih nagodbi.

U Francuskoj nezavisnost nije prihvaćena tako spremno. Poslijeratni period obnovio je preobraćeničke ideje 19. stoljeća i nadu da će se francuske kolonije ubrzo izjednačiti s Francuskom i stvoriti širu Francusku uniju (kasnije nazvanu Francuska zajednica), sličnu Commonwealthu, ali sa mnogo zvaničnijim vezama. Stoga su novi politički ustavi, doneseni 1946. za Afriku, počeli s otklanjanjem zloupotreba iz prošlosti, kao što su prisilni rad i neki oblici pravne nejednakosti. Oni su osnovali nova parlamentarna tijela kao začetak zakonodavstva na Madagaskaru i u svakoj od kolonija koje su bile u sastavu dviju velikih federacija (Francuske zapadne Afrike i Francuske ekvatorijalne Afrike).

Međutim, najupečatljiviji napredak bilo je proširenje afričkog predstavljanja u Nacionalnoj skupštini Francuske. U Parizu je bilo samo nekoliko desetina predstavnika francuskih kolonija, ali je ova grupa afričkih političara dobila osjećanje moći u širokom okruženju. Oni su bili u francuskim vladinim institucijama, pomagali u vođenju politike Francuske i kolonija, ne glasanjem kao kolonijalni blok već u savezu s nekoliko različitih grupa u francuskom političkom životu. To učešće se isplatilo u vidu veće jednakosti s Francuskom u postepenom proširenju građanskih prava, širenju samouprave na općinskom nivou i drugim posebnim prednostima. To se isplatilo i Francuskoj jer su Afrikanci podržali rat u Indokini i kasnije rat u Alžiru. Sredinom pedesetih godina mnogi francuski političari s ponosom su se osvrtali na svoje uspjehe u kroćenju snaga nacionalizma koje su dovele do mnogih očiglednih nemira u političkom životu britanskih kolonija.

Nemiri su bili posebno vidljivi u Nigeriji i na Zlatnoj obali u godinama neposredno poslije rata, bilo zbog snažne lokalne štampe, ekonomskog nezadovoljstva ili zbog novih masovnih partija. Britanci su bili voljni da se krene ka postepenoj nezavisnosti. Postojeća elita poglavica na selu i zapadno obrazovane vođe u gradu bili su saglasni da prihvate taj umjereni korak, ali ne i mladi ljudi okupljeni oko CPP-a na Zlatnoj obali i oko Azikiweovog NKNK-a u Nigeriji. Oni su bili odlučni da primijene pritisak da bi skratili taj period, ali i dalje bez otvorene pobune. Britanci su se našli pred izborom: ili da ubrzaju put ka nezavisnosti i povuku se bez posljedica ili da se suoče s represijama i ogorčenjem. Oni su se odlučili povući 1951. uz simboličan gest. Kwame Nkrumah tada je bio u zatvoru kao politički zatvorenik, ali je njegova Stranka narodnog kongresa pobijedila na izborima na Zlatnoj obali. Guverner mu je dozvolio izići iz zatvora i preuzeti svoje mjesto novoizabranog premijera. Slijedio je pripremni period samouprave i Zlatna obala je 1957. postala nezavisna pod novim imenom - Gana. Nigerija, Sijera Leone i Gambija postale su nezavisne u toku narednih nekoliko godina.

U međuvremenu 1956. godine Francuska tropska Afrika približila se korak bliže samoupravi u okviru Francuske zajednice izglasavanjem novog ustavnog zakona. On je doveo do raznovrsnih novih reformi na osnovu kojih je svaka kolonija bila neposredno povezana s Francuskom i povećan je broj predstavnika kolonija u Parizu. Međutim, afrički pristanak na samoupravu koja je značila mnogo manje od pune nezavisnosti bio je potkopan proglašenjem nezavisnosti Maroka i Tunisa 1956. i Gane 1957. i vojnom pobunom koja je dovela generala De Gaullea na vlast 1958. Zajedno sa svojom ponudom Alžiru na samoopredjeljenje, De Gaulle je ponudio tropskoj Africi izbor između trenutne nezavisnosti - uz trenutni prestanak svake francuske pomoći - ili postepeni razvoj samouprave u okviru Francuske zajednice. Septembra 1958. glasači u svakoj koloniji birali su na posebnom referendumu na kojem se samo Gvineja Conacry odlučila na trenutnu nezavisnost, ali uspjeh ideje o afrofrancuskoj zajednici bio je kratkotrajan.

Godine 1960. pokreti za nezavisnost imali su vidljiv uspjeh na britanskim i belgijskim teritorijama u zapadnoj i centralnoj Africi. Tada je i Francuska odlučila ne držati kolonije južno od Sahare. Bivše francuske kolonije su jedna za drugom, 1960. i 1961. godine, postale nezavisne uz dalju pomoć i blagoslov Francuske i njenu nadu da će lijep gest sačuvati dobru volju i stvoriti nezvaničnu sferu francuskog neokolonijalnog utjecaja.

Druga faza pokreta za nezavisnost u istočnoj i centralnoj Africi počela je protestima koji su postali sve glasniji tokom pedesetih godina. Britanija i Belgija i dalje su odbijale ustupke u istočnoj i centralnoj africi. Prije 1955. belgijska vlada pokušala je spriječiti nalet promjena u Kongu i nije učinila ništa da ga pripremi za nezavisnost, za koju su drugi smatrali da mora doći ranije ili kasnije. Izolacija nije uspjela. Protestni pokreti bili su bolje organizirani i postali su nasilniji tokom 1958. Početkom 1959. postalo je jasno da će nezavisnost uslijediti uskoro ili će se Belgija suočiti sa skupim ratom po uzoru na Alžir. Belgijska vlada tada je unaprijed odredila datum nezavisnosti i sredinom šezdesetih godina dala nezavisnost Kongu. U toku sljedeće 2 godine slijedile su ga Ruanda i Burundi.

U Britanskoj istočnoj Africi nemiri među narodom Kikuyu iz Kenije tokom perioda 1952-1956. pretvorili su se u gerilski pokret, da bi prerasli u otvoreni bunt, koji su Britanci nazvali Mau-Mau. Oni su ugušili bunt, ali je pobuna ukazala na probleme s kojima se suočavaju Evropljani u prekomorskim zemljama koji su bili neznatna manjina, ali su vladali privredom. Jedno rješenje bilo je da odustanu i odu, što su uradili alžirski doseljenici 1962. Drugo rješenje bilo je da Britanija odobri nezavisnost na osnovu principa "jedan čovjek-jedan glas" i da očekuje da će buduće afričke vlasti pokazati blagonaklonost prema evropskoj i hinduskoj manjini. Krajem pedesetih godina britanska politika pokušala je izbjeći oba rješenja i dala prednost uspostavljanju posebnih uvjeta za zaštitu manjina poslije stjecanja nezavisnosti.

Međutim, 1960. godine postalo je jasno da je pokret za nezavisnost snažan i da bilo kakve ustavne mjere donesene prije stjecanja nezavisnosti ne mogu garantirati šta će se desiti kada jednom dođe do nezavisnosti. Jedna za drugom, tri istočnoafričke teritorije postale su nezavisne na osnovu principa "jedan čovjek-jedan glas". I njih su slijedili Zambija i Malavi. Godine 1965. evropska rodezijska vlada donijela je jednoglasnu odluku o nezavisnosti od Britanije da bi sačuvala rasni monopol svoje moći. Ovoga puta se Britanija suočila s pobunom svojih doseljenika. Ona je odbacila svaku nezavisnost Rodezije koja se zasniva na rasnoj nejednakosti, ali je odustala od upotrebe sile. Rodezijski Evropljani ostali su na vlasti do 1980.

Do 1974. linija stjecanja nezavisnosti stabilizirala se na sjevernim granicama Angole, Mozambika i Rodezije. Portugalci i doseljeničke vlade Rodezije i Južnoafričke Republike nisu se htjeli povući bez borbe. Gerilski pokreti počeli su dugu borbu za oslobođenje protiv portugalske vladavine u Gvineji-Bisau, Mozambiku i Angoli. Organizacija afričkog jedinstva pokušala je organizirati međunarodni pritisak. Afrički članovi UN-a pokušali su uvesti sankcije Rodeziji, ali SAD nisu podržale ovaj prijedlog, a Južnoafrička Republika i Portugal podržale su Rodeziju. Gerilski pokreti su tokom godina imali sve više uspjeha i 1974. dio Gvineje-Bisau i veliki dijelovi Mozambika bili su u rukama pobunjenika. Tada se portugalska vojska pobunila u Portugalu, zbacila diktaturu u aprilu 1974. i započete su socijalne i ekonomske reforme, uključujući i dekolonizaciju. Tako su prije kraja 1975. nezavisnost stekle Gvineja-Bisau, zatim Mozambik, Zelenortska Ostrva, Sao Tome i Principe i, konačno, Angola.

Rodezijska vlada našla se u neugodnom položaju zbog prebjega Portugala. Još 1934. u Rodeziji je formiran Afrički nacionalni kongres, ali je bio slab i poslije Drugog svjetskog rata. Godine 1963. on se rascijepio na 2 neprijateljske frakcije: Uniju afričkog naroda Zimbabvea i Afričku nacionalnu uniju Zimbabvea, podijeljene ideološkim, ličnim i nekim etničkim razlozima. Iz svoje baze u Zambiji i Mozambiku obje su počele slati gerilske jedinice u Rodeziju koje su postajale sve jače od 1975. Evropljani u Rodeziji postali su zavisni od pomoći Južnoafričke Republike, ali je i JAR počela sumnjati u mudrost dugoročne podrške vladi koju podržava svega 5% stanovništva i koju ne priznaje nijedna vlada na svijetu. Vlada SAD-a uplašila se da bi rat na rasnoj osnovi u Rodeziji mogao ohrabriti SSSR ili Kinu da se umiješaju na strani Afrikanaca. Godine 1976, pod pritiskom JAR-a i SAD-a, Rodezija je započela pregovore koji će dovesti do nezavisnosti 1980.

Nezavisnost Angole izvršila je pritisak na JAR, posebno u pogledu Namibije, koja je još 1919. ustupljena Južnoj Africi kao teritorija pod mandatom Lige naroda. Poslije Drugog svjetskog rata i ona je trebala krenuti putem nezavisnosti, kao i druge starateljske teritorije, ali se JAR usprotivila. U međuvremenu su Ujedinjene nacije priznale Organizaciju jugozapadnog afričkog naroda kao jedinog legitimnog predstavnika jugozapadne Afrike i ova organizacija je otpočela gerilsku borbu. Ova borba i međunarodni pritisak primorali su JAR da odobri nezavisnost Namibiji 1989.

Konačni kraj posljednje direktne nadmoći Evropljana u Africi dogodio se 1994. izbornom pobjedom Afričkog nacionalnog kongresa u Južnoafričkoj Republici.

• Kembrička historija Afrike, svezak 8, Od c. 1940. do c. 1975., uredio: Michael Crowder; ISBN 9780521224093
• Garter, Gandolyn, African Independence: The first twenty five years, 1985.
• Gifford Prosser i William Roger Lewis, Decolonization and African Independence: The Transfers of Power, 1960-80, Yale University Press, 1988.
• John Hargreaves, Decolonization in Afrika, Longman, London, 1988.

• Kolonijalizam